Željko Grigić otvorio nam je vrata svoga doma u središtu Lovasa, malenog srijemskog sela nedaleko od Vukovara, odjeven u tamnoplave radne hlače. Ništa tu ne bi bilo čudno da nije riječ o mjesnom župniku, pa smo, iako k njemu nismo došli iz religijskih pobuda, ipak ostali iznenađeni što nas nije dočekao u svećeničkoj košulji s kolarom. No, ušavši u dvorište župnoga doma sve je postalo jasnije. Prvo što smo ugledali bila su dva malena praseta mangulice, koja su rovala po zemlji, dok su oko njih šetale i trčkarale kokoši, pilići, guske... Sigurno desetak različitih sorti.
Za to vrijeme Tango, hrvatski ovčar koji čuva i župnika i svoje četveronožne, ali i dvonožne sestre i braću mirno je lješkario u hladovini podno zidane ograde koja dijeli dvorište župnoga doma od crkvenoga dvorišta. Susreli smo se dosad nebrojeno puta po slavonskim i baranjskim dvorištima s hrvatskim ovčarima, pri čemu ih je većina bila nezgodna, ali ne i ovaj. Shvativši da malo sumnjičavo gledamo prema “crnom čupavcu”, župnik nas je umirio.
- Ne brinite se. Navikao je na ljude, jer ih ipak kroz ovaj dom i dvorišta jako puno prođe, pa je danju miroljubiv, ali noću ne bih bio u koži onome tko bi poželio preskočiti ogradu - smireno nam je pojasnio naš domaćin dok smo se penjali stepenicama koje vode u unutrašnjost kuće, s čijeg se ulaza, pak, pogledavši ulijevo pred nama otvorio prizor kao iz slikovnice.
Željkova arka
Po ovećem dvorištu kojim dominira velika, žuta mjesna crkva Sv. Mihaela Arkanđela mirno su šetali i travu pasli ovce i janjići. Njih više od 20. Za potpuni biblijski dojam nedostajali su samo more i arka, jer Noa je stajao pokraj nas. No, kako smo bili na mjestu koje je u davna vremena bilo velika voda znana i kao Panonsko more, a pokraj nas naš domaćin koji se zove Željko, odlučismo slici koju smo doživjeli dati ime “Željkova arka”. Ali, ni to nije bilo sve. Jer pravi razlog našeg dolaska tek će nam se ukazati nakon što iziđemo iz dvorišta i starom betonskom stazom, a onda prtenim putem pa kroz travu dođemo do gustog šipražja ograđenog električnim pastirom.
Malo pljeskanja rukama, koji glasni poziv i zvuci kukuruznog zrnja što su dolazili iz plastične kante u Željkovoj ruci bili su i više nego dovoljni da iz gustiša izjuri pet crnih čupavih roktavaca - pet Željkovih mangulica. Četiri krmače i nerast koji su od prošle godine svoj novi dom našli u blatu gustog šipražja pokraj lovaške mjesne crkve u kojoj Grigić već šestu godinu brine o pastvi, što mu očito nije dovoljno, pa je oko sebe, kao pravi pastir, okupio i one koji čovjeka nikada neće iznevjeriti - domaće životinje.
- O mangulicama sam počeo razmišljati još dok sam u Donjem Miholjcu bio župni vikar. Ja sam, naime, seljak, nadam se da nisam seljačina, jer je to ipak razlika - smije se ovaj, u pozitivnom smislu, po mnogočemu neobični župnik, kojemu su o mangulicama pričali djedovi koji su ih uzgajali u njegovu rodnom selu - Lapovcima nedaleko od Đakova.
Drukčiji uzgoj
- Prošle godine definitivno sam odlučio kupiti mangulice, a našao sam ih kod ljudi iz moga rodnoga kraja, koji su ih bili još očuvali, jer znamo da je ova vrsta u Hrvatskoj, nažalost, praktički bila pred izumiranjem. To je posebna svinja, koja zahtijeva drugačiji uzgoj, potpuno na otvorenome, a sve to vratilo me u neka davna, iščezla vremena - priča nam župnik, koji se vrlo brzo nakon što je kupio mangulice našao i na čelu tek osnovane Udruge mangulica koja okuplja 15-ak uzgajivača.
- Ja sam među manjim proizvođačima, jer imam četiri krmače, jednog nerasta i dvoje prasadi, a plan mi je imati deset krmača i tri nerasta. Svi skupa praktički krećemo od nule kako bismo revitalizirali ovu vrhunsku, ali zaboravljenu pasminu, kojoj je populacija rapidno opala, a za nju smo se odlučili jer je iz nje, zapravo, nastala u posljednje vrijeme sve više revitalizirana crna slavonska svinja - fajferica. Mangulica je protkana zdravom masnoćom, vrlo je otporna, jako snalažljiva i vrlo zahvalna za uzgoj - pojašnjava naš domaćin, koji u tom smislu žali što je naša država zabranila žirovanje.
- Za njih bi idealno bilo da su u hrastovim šumama, gdje ima žira i mislim da bi država to svinjogojcima trebala omogućiti - kaže velečasni Željko, dok njegove mangulice oko nas ruju, pa se strče u šipražje gdje se povaljaju u blatnoj kaljuži, a onda opet dotrče do nas. Njemu je ovo i dalje hobi, no ako priča krene u pravom smjeru, osnovat će i OPG, jer trenutačno radi preko zelene kartice.
- Želim popularizirati stočarstvo, život na selu, pokazati ljudima primjerom da se može i s nekim malim stadom ostvariti dodatni prihod, a da ne govorim kako se ozbiljnim ulaganjem može osigurati egzistencija. Htio bih u ovo uključiti još ljudi iz svoje okolice, a onda bih posao njima prepustio, dok bih se ja povukao i radio samo za svoje potrebe, za najzdraviju mast na svijetu, za svoje kolinje koje organiziram svake godine. Nadam se da ćemo uspjeti, ali i da će seljaci napokon shvatiti da imaju svoje dostojanstvo, kad već politika na njih ne pazi - otvoreno će župnik i o drugom aspektu poljoprivredne proizvodnje, o kojem također ima svoje mišljenje.
- Okrupnjavanje na 100 i više hektara, pri čemu ti poljoprivrednici rade samo ratarstvo, a ne i stočarstvo, znači propast sela. Takve treba uvjetovati da imaju i životinje, jer bismo time zatvorili krug, a vlasnici bi morali nekoga i zaposliti. Ovako jedan radi sam sa svojim ogromnim traktorima, a drugi oko njega mogu biti gladni. Nadam se da ćemo s ovom udrugom nešto postići, ali zato nam treba i udruženje svih svinjogojaca u klaster, pa da se okupe i proizvođači mangulice i fajferice i banijske šare i turopoljske svinje. Mi od ovoga možemo napraviti brend. Španjolci imaju pata negru, od koje kilogram pršuta vrijedi 600 eura, a ne vjerujem da oni imaju toliku povijest, jer njihov pršut nema nikakva ljekovita svojstva, a kod nas je to dokazano. Treba poraditi na tržištu, ali moramo biti složni, jer smo preslabi ako idemo zasebno - istaknuo je velečasni Grigić, naglasivši i da je cilj udruge očuvati genetski potencijal mangulice.
Na tome, pak, 76 kilometara sjeverozapadno od Lovasa, u slavonskom dijelu Panonske nizine već dvije godine ozbiljno radi Vlado Krivić, ugledni hrvatski uzgajivač sportskih konja, Osječanin koji se prije nekoliko godina preselio na imanje smješteno na međi Bizovca i Ladimirevaca i ondje pronašao mir i sreću. Pastusi uzgojeni na njegovu ranču Bonanza natječu se diljem svijeta, a upravo ga je ova ljubav, ali i posao, dovela do mangulica. Krivić je danas najveći hrvatski proizvođač ove donedavno zaboravljene svinjske sorte.
Sve ide za Njemačku
- Tako ispada, jer s prascima imam 140-150 jedinki, dok u cijeloj Hrvatskoj ima još maksimalno toliko - potvrđuje nam Krivić, koji se s mangulicama upoznao sasvim slučajno, kada je prije dvije godine bio kod jednog kolege Mađara, također uzgajivača sportskih konja. Na njegovu imanju ugledao je nešto za što je prvo pomislio da su ovce, no kada je prišao malo bliže, shvatio je da su pred njim čupave svinje.
- Mađar mi je objasnio da je to jedina svinja u svijetu koja ima pozitivni HDL kolesterol, dok sve ostale imaju negativni LDL koji začepljuje krvne žile. A ja tlakaš 30 godina i svaki dan pijem tablete za tlak. Molio sam ga da mi proda jedno prase, a on mi je odgovorio da sve ide za Njemačku. Tu me je zaintrigirao, pa sam malo prosurfao internetom i našao da se u njemačkim mesnicama kilogram mesa prodaje za 30-60 eura. Nijemci to cijene, jer drže do zdravlja - priča Krivić, koji se već sljedeći automobilom odvezao u Mađarsku.
- Cijeli dan obilazio sam sela da bih našao tri praseta, ali nisam odustao i nakon dva mjeseca intenzivne potrage kupio sam 30 ženskih i jedno muško prase. Danas imam četiri nerasta, 50 krmača, a ostalo su nazimice i prasad. Evo, vidite ih, na slobodnom su, ruju, a najdraže im je bagremovo korijenje - govori Krivić, koji je s mangulicama u eko uzgoju i trenutačno je u fazi stjecanja eko certifikata. Njega je, pak, prvi u Hrvatskoj za mast, slaninu, čvarke i kulenovu seku od mangulice koju je dobio križanjem ove sorte i vijetnamske svinje prije tri godine dobio Goran Gusak, eko uzgajivač mangulica iz Bilja u Baranji. Novovjeki pionir uzgoja ovih svinja u Hrvatskoj.
- Mast, slanina i čvarci najbolje su i najzdravije od mangulice. To je lijek - hvali Krivić mangulice, a i sam je živi dokaz njihovih ljekovitih svojstava.
- Bio sam tlakaš. Svaki dan na tabletama. Otkako smo uzeli mangulice, tablete sam bacio, a svako jutro umjesto maslaca doručkujemo kruh i mast. No, prekrasni su i prefini, mekani kulen, kobasica, pečenica...
- Cilj mi je stvoriti matično stado i nadam se da ćemo kroz udrugu uspjeti razviti ovu priču, jer ona ima neslućeni potencijal. U Mađarskoj imate velikih proizvođača koji su se ogradili na 20 hektara šikara i imaju tisuće jedinki. No, tamo nema prodaje. Sve se izvozi u zapadnu Europu. U Srbiji ih također ima tisuću puta više nego kod nas, jer su oni to brendirali. Kod njih je to veliki biznis još od Obrenovića, kada su u čoporu tjerali svinje do Beča da ih prodaju. U našem okruženju to su davno prepoznali i razvili, a gdje smo mi bili sve ovo vrijeme, meni nije jasno. Nadam se da ćemo se napokon probuditi i od ovoga napraviti veliki brend i posao. Činjenica jest da mangulica daje maksimalno pet do šest prasadi, za razliku od obične svinje koja ih daje i preko deset, ali plusevi koje mangulica donosi, od njenih ljekovitih svojstava pa do cijene koju postiže na zapadnom tržištu neusporedivo su veći - zaključuje župnik.
Pršut od mangulice
Do sličnog zaključka došli su i stručnjaci za svinjogojstvo koji godinama prate četiri izvorne i zaštićene pasmine domaćih svinja, na čijoj su se revitalizaciji upregnuli i znanost i struka. Na nedavnom 13. Savjetovanju uzgajivača svinja, u organizaciji Hrvatske poljoprivredne agencije i Središnjeg saveza udruga uzgajivača svinja Hrvatske, predstavljen je i projekt Revitalizacije hrvatskog uzgoja mangulice. Autor dr. sc. Mato Čačić kaže kako se pasmina mangulica ubraja u skupinu zaštićenih, ali ne izvornih pasmina zbog svoje duge tradicije i povijesnog značaja.
- Nakon pravne registracije Udruge uzgajivača pasmine svinja mangulica u Registar udruga RH, slijedi izrada uzgojnog programa i njegova verifikacija u Ministarstvu poljoprivrede, čime će udruženje dobiti status uzgojne organizacije kao samostalne u uzgojnom radu, s obzirom na to da će ona biti nositelj odobrenog uzgojnog programa. Sljedeći korak je izrada marketinškog plana za proizvedene tradicijske suhomesnate proizvode od pasmine svinja mangulica, što je put do povećanja dohodovnosti i očuvanja pasmine - kaže Čačić.
A kako se to događa u stvarnosti pokazao je Vlado Prančić Smjeli, naš vjerojatno najnagrađivaniji pršutar iz Dugopolja. On je prije nekoliko godina na natjecanje istarskih i dalmatinskih pršutara donio svoj pršut od mangulice koji je oduševio stručni žiri i uvjerljivo odnio pobjedu.
Četiri naše pasmine
- Pokazalo se da je taj pršut od mangulice daleko ispred ovih koje, budimo iskreni, uglavnom proizvodimo od uvozne sirovine. But za pršut kupio sam od jednog uzgajivača iz Slavonije i pokazalo se da je to meso prošarano masnoćom od mangulice koja se slobodno hranila i žirovala u prirodi puno bolje. Nakon sušenja meso je bilo fantastično, nešto kao ako ste probali španjolske pršute pata negra od iberijske svinje. Probali smo i s turopoljskom svinjom i taj je pršut bio nevjerojatno ukusan - rekao nam je Smjeli.
U suradnji s Vladimirom Margetom s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku Smjeli i ove godine suši pedesetak pršuta od crne slavonske fajferice i nada se je to početak jedne dobre tradicije.
Ante Madir, direktor klastera Hrvatski pršut, smatra kako će još puno žireva pasti u slavonskim šumama dok naše autohtone sorte poput turopoljske svinje, fajferice i mangulice ne dođu na naše stolove.
- Potencijal u tim svinjama postoji, treba usavršiti proizvode od njih i onda vidjeti kako ih plasirati, možda najbolje preko obiteljskih gospodarstava na kojima su nastali. Njihova je prednost u nezasićenim masnim kiselinama, dakle u masti koja je hvaljena ili u slanini od mangulice. Nedavno sam probao jednu, kako je u Slavoniji zovu sapunjaru staru dvije godine i mogu vam reći da bolji špek ili slaninu nisam u životu kušao - kaže nam Madir.
I dok je kod nas uzgoj mangulice još u povojima, u Mađarskoj je ona zaštićena kao autohtona pasmina i uz poticaje države bilježi skok od 500 mangulica prije desetak godina do sadašnjih 55.000, od kojih se prodaju pršuti, mast, slanina, ali i svježe meso koje uz sušeno u Njemačkoj doseže nevjerojatnu cijenu od pedesetak eura po kilogramu.
Kako se mangulica u našem susjedstvu prije 200 godina zvala šumadinka, i u Srbiji se bilježi uzlet uzgajivača koji svoje proizvode izvoze ili prodaju u turizmu.
Visoka cijena nije prepreka za prodaju ni u Srbiji ni u Mađarskoj, ali u Hrvatskoj mnogi ugostitelji odmahuju rukom na spomen pršuta od 2000 kuna. Radije na menije stavljaju meso boškarina, čiji uzgoj država potiče godinama iako se pokazalo da je prepoznatljivost tog mesa i proizvoda od njega daleko manja od ulaganja u njegov razvoj.
Banijska šara, turopoljka, fajferica i mangulica u postupku su zaštite i brendiranja, a europski su fondovi izdašni u financiranju takvih proizvoda. Europsko tržište gladno je “masti bez kolesterola”, autohtonih i ekoloških proizvoda koji pričaju svoju priču o kraju iz kojeg su ga vrijedni ljudi istrgnuli iz zaborava. I ne znamo što se više čeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....