VELIKA ANALIZA

KAKO JE PROPAO HRVATSKI DRŽAVNI KAPITALIZAM Mjerilo uspjeha je rad za državu

Nakon poraznih ocjena svih relevantnih svjetskih institucija, od Svjetske banke do Europske komisije, Jutarnji list i stručnjaci s kojima je razgovarao smatraju da je posljednji trenutak za odustajanje od postojećeg društvenog uređenja i osmišljavanje novog
 CROPIX

Dva i pol desetljeća od pada željezne zavjese i godinu dana od ulaska u Europsku uniju, Hrvatska još nije dovršila svoju tranziciju prema uspješnom kapitalističkom društvu. Umjesto toga, upozoravaju analitičari, zaglavila je u slijepoj ulici državno-stranačkog kapitalizma u kojem je mjerilo životnog uspjeha rad za državu.

- Mi smo se jako malo odmakli od socijalizma, iako smo za to imali najbolje uvjete među bivšim socijalističkim državama. Slično je stanje i u drugim državama s područja bivše Jugoslavije. Puno smo se manje promijenili od tranzicijskih zemalja srednje Europe i Baltika. Zapravo smo se izgubili u tranziciji - ocjenjuje Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta.

Slično je mišljenje i neovisnog ekonomista Ante Babića, koji upozorava da Hrvatskoj kronično nedostaju reforme koje bi je preobrazile u uspješnu tržišnu ekonomiju. Njih političke elite nastoje izbjeći, a nije im sklono ni hrvatsko društvo u cjelini.

- Ljudi loše žive i onda za to krive reforme, za koje političari tvrde da ih provode, ali kojih zapravo nema - primjećuje Babić.

Posljedica toga je činjenica da je značaj države u gospodarskom životu Hrvatske (i ne samo njemu) i nakon više od 20 godina tranzicije velik. Podaci Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), primjerice, pokazuju da nas je po važnosti privatnog sektora za gospodarstvo pretekla i Albanija.

Utjecaj javnog sektora

Naime, udio privatnog sektora u albanskom gospodarstvu 2010. je, prema podacima EBRD-a, iznosio 75 posto. Isti udio privatni je sektor imao i u bruto domaćem proizvodu (BDP) Bugarske, Litve i Poljske, a njegov značaj za gospodarstva Estonije, Mađarske i Slovačke bio je još i veći i dosezao je 80 posto BDP-a.

S druge strane, udio privatnog sektora u BDP-u Hrvatske iznosio je 70 posto. Isti udio privatnici su imali i u gospodarstvu Makedonije, Latvije, Rumunjske i Slovenije. Ne računajući članice Zajednice neovisnih država, koje su priča za sebe, manji značaj za gospodarski život privatni sektor ima jedino u BiH, Crnoj Gori i Srbiji, kod kojih se udio privatnog sektora u BDP-u kreće u rasponu od 60 do 65 posto.

Ovisnost o državi

Poražavajuću istinu o dosezima naše tranzicije daju i podaci o državnim potporama, koje su u nas i dalje znatno veće nego u EU. Podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) za 2011. pokazuju da je udio državnih potpora u hrvatskom BDP-u bio gotovo pet puta veći od prosječnog udjela potpora u BDP-u Unije. Naime, u nas su državne potpore, i to bez onih za željeznički promet i otklananje posljedica krize, 2011. dosezale 2,50 posto BDP-a, a prosjek na razini EU iznosio je 0,51 posto.

Ovisnost o državi dolazi do izražaja i kada je riječ o radu za nju. Za državu, i to ne samo onu središnju, nego i lokalnu, kao i za javna i komunalna poduzeća, rade stotine tisuća hrvatskih građana.

Hrvatski kapitalizam

Statistike pokazuju da su prosječne plaće u javnom sektoru i dalje veće od onih u privatnom. Veća su i prava zaposlenih u javnom sektoru, koji krizu praktično nije ni osjetio. Ne čudi stoga što poslodavci, ali i dio sindikalaca, upozoravaju da u Hrvatskoj zapravo postoje dva tržišta rada - onaj u privatnom sektoru, čiji se zaposlenici nalaze na vjetrometini ponude i potražnje, i onaj u javnom sektoru, koje je regulirano čak i posebnim zakonima.

- To bi se moglo nazvati kapitalizmom na hrvatski način. Za javni sektor u Hrvatskoj kapitalizam je tek počeo ovih dana, u zadnjih godinu ili dvije, otkako se u njemu smanjuju prava zaposlenih - kaže Mladen Novosel, predsjednik SSSH.

Miran do mirovine

Čelnik najveće sindikalne središnjice u Hrvatskoj slaže se s ocjenom da je prosječnom građaninu ove zemlje rad u javnom sektoru privlačniji od rada u privatnom sektoru. Dok su se u privatnom sektoru, naime, gasila radna mjesta i dijelili otkazi, u javnom su sektoru plaće i prava raznim zakonima bili gotovo uklesani u kamen.

- Kada si dobio posao u državnoj službi ili tvrtki, mogao si biti miran praktično do mirovine - ističe Novosel. Hrvatski model državnoga kapitalizma, sada se to može reći, urušava se.

- Cijeli model državnog i stranačkog kapitalizma polako doživljava krah zbog nedostatka novca. Takav model može se održavati do onog trenutka do kojega ga mogu financirati privatni sektor i kućanstva ili zaduživanje.

Udar birokracije

No, zaduživanju se sada bliži kraj, a privatni sektor je potpuno iscrpljen. Slična upozorenja Hrvatskoj već godinama dolaze i od međunarodnih institucija, koje upozoravaju da imamo glomazan i neučinkovit javni sektor, kao i da trebamo ubrzati privatizaciju kako bi se otvorio prostor za smanjivanje velikog poreznog opterećenja i razvoj privatnog sektora.

- Hrvatska se vrti u zatvorenom krugu. Trebamo radikalne reforme, ali i radikalnu promjenu svjetonazora - zaključuje Lovrinčević.

Reformsku šok-terapiju zagovaraju i poduzetnici.

- Potreban nam je zaokret kako bismo uopće dostigli zemlje s kojima smo zajedno krenuli u tranziciju, a danas su ispred nas - kaže Branko Roglić, vlasnik Orbica.

- Prenormirani smo. Birokratiziranost nam uzima barem polovicu radnog vremena i energije - žali se Sven Marušić, suvlasnik i direktor InfoCumulusa, informatičke tvrtke koja zapošljava 11 ljudi.

Komentar Viktora Vresnika:

Ubija nas neraskidiva veza s prošlošću

Pitanje: zašto je Hrvatska danas neuspješna zemlja, unatoč tome što je ispunila gotovo sve osnovne ciljeve koje si je postavila? Samostalna, europska, demokratska država kakvom smo zamišljali postjugoslavensku Hrvatsku početkom devedesetih, danas ne bi trebala biti sve siromašnija i kao društvo sve nesretnija. A jest i bit će, sve dok ne raskine čvrstu emotivnu vezu s prošlošću.

Hrvatska je neuspješna zato jer ju je u samostalnost uvela garnitura političara vođena Tuđmanovom romantičnom vizijom male samostalne nacionalne državice 19. stoljeća. Neuspješna je i zato što je Tuđmana naslijedio niz lidera odraslih na planskoj ekonomiji socijalizma iz sredine 20. stoljeća kojima je slobodno tržište bilo i ostalo potpuno nepoznata, ali upravo zato vrlo opasna kategorija.

S druge strane, naciji osiromašenoj u ratu devedesetih trebala je utjeha, a nju je bilo najlakše pronaći u prošlosti. Hrvatski građani starije generacije navikli su na život pod okriljem autoritarne, ali zaštitničke države. U sustavu u kojemu su odrasli država nije bila servis, bila je vlast čije se naputke slijedilo.

Bila je, međutim, sustav koji je njima, ali i njihovim roditeljima jamčio radna mjesta i skroman, ali trajno siguran život za sve koji su unaprijed odustali od iskoraka iz prosjeka. Problem je što takav sustav više ne postoji, propustili smo, međutim, izgraditi drukčiji, bolji i moderniji. Birajući uporno lidere koji su nam obećavali budućnost građenu na modelima prošlosti, doveli smo državu koju smo stoljećima željeli do samog ruba propasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:29