NADNICA ZA STRAH

KAKO TISUĆE RAZVOJAČENIH BRANITELJA DANAS ZARAĐUJE ZA ŽIVOT? 'U ratu smo obraniliHrvatsku, a sad štitimo brodove od pirata'

Stotine, po nekima i nekoliko tisuća Hrvata egzistenciju je potražilo radeći kao oružana pratnja na prekooceanskim brodovima
 AFP

Opasan je to posao. Toga nisi ni svjestan dok ne dođeš pred brod. Tad proradi adrenalin. Mnogi su odustali. Malena je plaća, rizik velik. No, ipak, zaradim bolje nego što bih mogao u Hrvatskoj. Tim riječima počinje svoju priču Mario (radi zaštite identiteta izmijenili smo ime, podaci poznati redakciji), jedan od stotina, neki kažu i nekoliko tisuća Hrvata koji su egzistenciju potražili radeći kao oružana pratnja na stranim prekooceanskim brodovima.

Tankere i različite teretne brodove dugim cijevima čuvaju od zloglasnih somalijskih pirata, indonezijskih i malezijskih gusara, ISIL-ovaca... Na svaku prijetnju znaju odgovoriti, a interes broda ispred je njihovih života. Mahom se radi o bivšim braniteljima ili policajcima, ljudima s dobrom vojnom obukom kojima je adrenalin u krvi. Stupili su u kontakt s britanskim posrednicima, obučili se i dobili sve potrebne certifikate te otplovili u nepoznato. Nikada ne znaju hoće li se vratiti kući, no na to su ionako pristali kada su potpisali ugovor.

Mario je jedan od njih. Ima 26 godina. Trenutačno je u Hrvatskoj, trebao bi se vjenčati s dugogodišnjom djevojkom, a onda će ponovno na neki od stranih brodova. Počeo je s poslom prije godinu dana. Nakon prve plovidbe poželio je, kaže, odustati, no izazov je bio prevelik, a i novca mu je trebalo.

- Godinama radim u zaštitarskom sektoru. Plaće su neko vrijeme bile takve da se moglo preživjeti, ne više od toga. No, došla je recesija i sve se to svalilo na leđa radnika. Shvatio sam da sa smanjenom plaćom ne mogu ništa. Tada sam donio odluku da idem raditi kao oružana pratnja. Položio sam sve potrebne tečajeve, platio certifikate i obuku oko trinaest, četrnaest tisuća kuna i čekao. Čekao da se javi zainteresirana kompanija. U ovom poslu mnogo je čekanja, nikad ne znaš kada će doći angažman, tko će te, na koji brod, za koje vrijeme i za koliko novca uzeti. Zadržao sam posao, pratnja je bila ‘rezerva’ - prisjeća se svojih početaka Mario.

A onda je, iz vedra neba, uslijedio poziv posrednika. Riječ je o čovjeku koji je dobro povezan s brojnim kompanijama koje nude usluge zaštite brodova te je često u potrazi za kadrom. Posrednik je Mariju pošteno rekao - potrebna je jeftina radna snaga. Nudilo se 2200 dolara za mjesec dana angažmana na brodu koji kreće iz Sueskog kanala prema Keniji, prolazeći opasnu zonu u Indijskom oceanu, duž somalijske obale. Mario je pristao. Htio je makar vratiti novac uložen u obuku, ali i osjetiti kakav je to posao.

Dozvola za ukrcaj

Tada je na red došla papirologija. Morao sam u Varaždin, gdje je ciparski konzulat, kako bih izvadio dozvolu za ukrcaj na brod pod panamskom zastavom. Takva je procedura, država mora izdati odobrenje za ukrcaj stranog državljanina na brod pod svojom zastavom. Sve sam to dobio i već za mjesec dana letio sam prema Istanbulu, odakle sam trebao na drugi let, za Kairo. Tada mi je počelo lupati srce. U što sam se upustio? Proradio je adrenalin, strah od nepoznatog. Bio sam potpuno svjestan da sada nema nazad. Idem raditi opasan posao iz kojeg se možda neću vratiti – priča Mario.

AFP

Dolaskom u Kairo stupio je u kontakt s agentom koji ga je prepratio u hotel. Iste je večeri ukrcan na brod. Iako je bio po svim standardima educiran za posao koji treba raditi, nije ni približno znao što ga očekuje. Srećom je s njim, kaže, bio još jedan Hrvat, s kojim je mogao razgovarati. Nakon dolaska na brod pristupio im je vođa njihova tročlanog tima – britanski marinac. Britanci su, opisuje, vladari morske sigurnosti. Njihove kompanije drže primat kada je zaštita teretnih brodova u pitanju te su dobro plaćeni. Postoje tvrtke koje čak inzistiraju da ih čuvaju isključivo pripadnici Kraljevskih marinaca (Royal Marines). No, drugima je bitan samo jedan faktor – cijena.

Zapravo, cijena za koju netko pristaje riskirati život. Hrvati su u rangu s Bugarima i Poljacima, plaćenici koji brodove čuvaju za tisuću do tri tisuće dolara. Prvog dana plovidbe pregledali smo čitav brod, ustanovili gdje bi se pirati mogli popeti i dogovorili procedure. Tad još nismo imali oružje. Crveno more ne smatra se opasnom zonom, ona počinje tek negdje prije Džibutija. Za to vrijeme radi se pregled broda i vježbaju postupci s posadom. A onda je, prije Džibutija, usred Indijskog oceana, počelo biti zanimljivo - opisuje nam naš sugovornik.

Iako su certificirani za nošenje dugih cijevi, ne mogu stalno biti u dodiru s oružjem nego ga dobivaju tek prije ulaska u zonu visokog rizika. Tome služe, opisuje nam, posebni brodovi – oružarnice, koji plutaju nekoliko milja od teritorijalnih voda. Ti se brodovi, nakrcani tonama oružja, uvijek nalaze u međunarodnim vodama i služe kao stanice stranih teretnih brodova. Mario je tu zadužio oružje, strojnice različitih marki, a upoznao se i s “kolegama”. Ti brodovi, naime, nisu samo ploveće oružarnice nego i svojevrsni hosteli. Često se, naime, dogodi da netko iz oružane pratnje nakon obavljenog posla ne ide na kopno, nego ga iskrcaju na jedan od ovakvih brodova, gdje može nekoliko sati, dana ili čak tjedana čekati novi angažman.

- Zadužili smo oružje i nastavili prema Keniji. Već prvog dana plovidbe opasnom zonom imali smo ‘bliski susret’. Skupina pirata na nas se zalijetala velikim ribarskim brodom. To je njihova taktika. Plove većim brodom koji ima takve zalihe hrane, vode i goriva da na moru može biti i do nekoliko mjeseci. Kada izvide situaciju, sa zaklonjene strane broda spuštaju se mali čamci, zapravo gumeni gliseri u kojima su ekipe za napad – objašnjava.

Neizbježna kolizija

Radari su u tom trenutku počeli divljati. Proračunavajući kurs jednog i drugog broda, bilo je jasno da je kolizija neizbježna.

- Brod koji na tako otvorenom i tako prostranom moru juriša na nas znak je za uzbunu. Odmah smo pokrenuli procedure. Posada je spuštena u brod i zaključana, kao i svi ulazi na brod koji je opasan bodljikavom žicom. Uvijek znamo sve kritične točke na brodu gdje bi pirati mogli prisloniti ljestve ili se drugačije popeti, pa takva mjesta ograđujemo, nekad i dvostrukim kolutovima bodljikave žice. Nju slažemo kako nam odgovara. Slažemo je tako da točno znamo gdje želimo (ako se i dogodi) da pirati uspiju doći – tamo gdje ćemo ih lakše upucati – hladnokrvno govori Mario.

Bili su u pravu. Brod je doista bio krcat piratima. Po propisima, tim je odmah uzeo oružje u ruke i zauzeo pozicije na brodu. Iako to u akcijskim filmovima katkad tako izgleda, posao ovih ljudi nije bezglavo ispucavanje metaka po piratskom brodu, već je strogo reguliran međunarodnim propisima. Zaštitari tako moraju najprije zvučnim signalom upozoriti piratski brod da se ne nastavi približavati. Ako ni to ne upali, dužni su istaknuti oružje u svojim rukama kako bi gusarima jasno dali do znanja da brod ima mogućnosti braniti se od njihova napada.

Nastave li se pirati i dalje približavati, moraju ispaliti nekoliko hitaca u zrak. Tek kada postoji jasna i nedvosmislena ugroženost posade ili tereta smiju pucati na osobe. No, i tada će se suočiti s golemom papirologijom kako bi međunarodnim vlastima objasnili što se točno dogodilo. Stoga su pucnjave na gusare izuzetno rijetke.

- Sve smo učinili po propisima, istaknuli smo oružje. Nekoliko minuta smo se i jedni i drugi međusobno gledali preko dalekozora. I oni su bili naoružani. Ne mogu reći da je vladala panika, ali svakako nije bio ugodan osjećaj jer nismo vidjeli drugu stranu broda. Svakog trenutka smo čekali da u more spuste glisere s timovima za napad. Ipak, nije se dogodio. Prošli su pored nas cijelom dužinom broda na udaljenosti od nekih osam stotina metara, i udaljili se - prisjeća se hrvatski plaćenik.

Nije to bio jedini susret sa Somalijcima. Već drugog dana došao im je novi, veći brod. Iako su bili bahatiji od svojih prethodnika i “provozali” se točno ispred pramca, više od toga nisu poduzimali. Iako je brod čuvalo samo troje naoružanih zaštitara, objašnjavaju nam da je to, kada je riječ o plaćenicima s ozbiljnim oružjem u rukama, sasvim dovoljno da otjera negativce. Mario je nakon prve plovidbe poželio odustati od posla. Ponajviše su mu smetali golemi, monsunski valovi koji su vladali gotovo deset dana plovidbe. Dotad je mislio, kaže, da dobro podnosi more, no percepcija mu se usred Indijskog oceana, kada je bio izložen valovima od po desetak metara, naglo promijenila. Ipak, otišao je i na drugu plovidbu.

- Riječ je o poslu u kojem nikad ne znaš što ti je sljedeće. Unajmljen si kao radna snaga na mjesec, dva i nemaš nikakve sigurnosti. Ali, za mjesec dana, kada radim, zaradim 2200 dolara. Toliko u Hrvatskoj ne mogu. Otići ću još nekoliko puta - kaže.

Filipinska tarifa

Prilikom pronalaska angažmana, problem mu donekle predstavlja što nema vojnu obuku. Premlad je za devedesete i Domovinski rat, ali i za ročnu obuku. Iako ima godine iskustva u zaštitarskom poslu, često dobiva slabije ponude od branitelja ili bivših policajaca. No, s time se pomirio. Ipak, kaže, proteklih su mjeseci i godina plaće u poslu toliko pale da neke ponude odbija prihvatiti.

- Nuđeno mi je tisuću dolara za mjesec dana plovidbe. To sam odbio. Naprosto je ponižavajuće riskirati život za iznos koji valjda nekako mogu zaraditi i u Hrvatskoj. No, recimo, to je tarifa po kojoj rade Filipinci – objašnjava razlike među zemljama iz kojih dolaze plaćenici.

Razgovaramo i s njegovim posrednikom, konzultantom jedne afričke kompanije. Slaže se da je posao već neko vrijeme neisplativ za Hrvate.

- Nekad se moglo zaraditi i više od pet tisuća dolara, a sada je to, za naše prilike, osrednje plaćen posao. Kompanije razmišljaju samo o zaradi, pa uzimaju samo najjeftiniju radnu snagu. Problem je što nas stavljaju u rang ‘Istočna Europa’, iako nemamo ni približno jednak standard – kaže naš sugovornik.

I on je, kao i Mario, zatražio da mu ne objavljujemo ime. Ne zbog straha, već zato što su svi uključeni u posao oružane pratnje brodova potpisali ugovore po kojima ne smiju ništa govoriti. Čak su i fotografije koje objavljujemo – poslovna tajna – zbog koje bi naši pomorci, da njihove strane tvrtke za to saznaju, mogli doći u probleme. Stoga ćemo, za potrebe članka, našeg drugog sugovornika nazvati Željko.

Ratno iskustvo se cijeni

- Plaćenika iz Hrvatske je vrlo mnogo. Možda ne kao Britanaca, kojih je na moru doista mnogo i njihove tvrtke drže primat u tom poslu, no svakako se radi o broju koji se mjeri u tisućama. Ipak, sve se manje njih odlučuje za morske poslove. Odlaze na mnogo rizičnije, kopnene terene. Uglavnom se radi o privatnoj zaštiti na područjima Iraka i Afganistana gdje mogu zaraditi ozbiljan novac. Na moru je ostalo puno ljudi iz Bosne i Hercegovine. Ovi su krajevi dali puno zaštitara u inozemstvo jer se radi o ljudima s ratnim iskustvom, a to se dosta cijeni – objašnjava nam Željko.

U Hrvatskoj se poslom angažiranja plaćenika bavi tek nekoliko tvrtki, sve s dopusnicom Ministarstva pomorstva, prometa i veza, no ljudi se, radi sve niže cijene rada i visokih troškova edukacije, sve manje odlučuju za odlazak. Plovidba sve sigurnija S druge strane, Indijski ocean je na dijelu kod Somalije postao sve sigurnija zona. Naime, napadi su nekad bili gotovo svakodnevni, a onda su međunarodne snage postavile svoje patrole koje su stvorile svojevrsni tranzitni koridor. Pirati danas ne mogu toliko lako ući na brodove. Stoga se glavnina napada preselila na područje oceana ispred Nigerije te kod Indonezije i Malezije. Osim tankera i brodova s rasutim teretom, nerijetko se osiguravaju i skupocjene jahte koje prolaze kroz opasna područja, iako i one sve češće izbjegavaju plovidbu tim dijelom oceana, ako je ikako moguće.

- Nekad je to bio dobar posao, doista se moglo zaraditi. Opasno je, naravno, ali su svi ljudi koji odlaze na brodove vrlo dobro obučeni. Dobivaju sve potrebne certifikate, upućeni su u točne procedure što trebaju činiti u vrijeme napada i rijetki su ozbiljniji incidenti. Nekad su otmice brodova bile puno češće, no pojavom oružane pratnje sve se manje pirata uspijeva ukrcati na brod - kaže naš sugovornik.

Mario pak zaključuje kako u “opasnim zonama” ne postoji pojam mirne plovidbe. Čak i za najmirnijih dana adrenalin je visoko, a pogled uprt u morsku daljinu iz koje svakog trenutka može iskočiti brod s do zuba naoružanim gusarima. Hoće li se preplašiti bodljikave žice i moćnih strojnica ili će glad i očaj siromaštva iz kojeg dolaze prevladati, pitanje je koje svakog dana visi u zraku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:22