KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Mora li svaka vlast smjenjivati šefove u tajnim službama?

Kada sam jednom prigodom, poslije lanjskih izbora, razgovarao sa Zoranom Milanovićem, decidirano mi je rekao da ne kani mijenjati čelnike Središnje obavještajne agencije jer vjeruje u njihov profesionalizam i efikanost sigurnosnog sustava.

Nešto slično premijer Milanović ponovio je i na prekjučerašnjoj press konferenciji u Uredu predsjednika , s tim da je sada, prirodno, govorio u prošlom vremenu.

Prije desetak mjeseci Milanović je, doduše, kazao i kako mu ne pada na pamet dirati u HTV, i da nipošto ne želi stranačku, politički kontroliranu televiziju.

JUTARNJI OTKRIVA POZADINU SKANDALA Policajci, političari i suci surađivali su s mafijom!

Sada je, pak, došlo do skandala u tajnim službama, a parlamentarna će većina, dakle Milanovićev SDP, po zakonu što ga je donijela Milanovićeva vladajuća koalicija, ipak birati novog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije (nadamo se da to neće biti ideološki izbor).

Reklo bi se da je neke neugodne obveze naprosto nemoguće izbjeći (naravno, slučaj SOA-e u svemu se, osim u osobama glavnih arbitara, razlikuje od slučaja HRT-a).

Milanovićeva namjera da se ne miješa u kadrovsku sliku sigurnosnih službi bila je demokratski dobronamjerno motivirana: sigurnosni sustav mora djelovati profesionalno i u nacionalnom interesu, neovisno o tome tko je na vlasti.

Problem je, međutim, što je takvo ponašanje sigurnosnog sustava u Hrvatskoj gotovo potpuno nemoguće.

Ovdje nije riječ o Josipu Buljeviću, kojemu je ionako istekao mandat: ovdje je riječ o nasljedno-strukturalnom poremećaju u hrvatskom obavještajnom sustavu, koji metastazira već dvadesetak godina.

U Hrvatskoj, naime, obavještajne službe nikada nisu vodili samo profesionalci, nego su njima gotovo uvijek dominirali pripadnici različitih, često suprotstavljenih političkih i ideoloških opcija ili, pak, osobe koje su bile vezane uz određenog moćnog političara.

Primjerice, početkom devedesetih Josip Manolić je u Uredu za nacionalnu sigurnost bio okupio sve moguće stare udbaše jer je u njih imao najviše povjerenja, što je pak strahovito iritiralo emigrante i tvrde hrvatske nacionaliste, koji su se okupljali u nekim drugim službama.

Ondašnji sukob među hrvatskim sigurnosnim službama bio je, zapravo, ideološki rat između “partizana” i “ustaša”, koji je i danas na djelu u hrvatskoj javnosti, ali katkad i na biralištima.

RAZMJERI AFERE U TAJNIM SLUŽBAMA Kukuriku dužnosnik samo za Globus: 'Dirnuli smo u osinjak! Mišević i Buljević bili su na stalnom linku s Karamarkom. Obavještajni aparat i policija još su puni Karamarkovih ljudi'

Posebni interesni sukobi u obavještajnim službama karakterizirali su drugu polovicu devedesetih, kada je jedan dio tih službi, pod izravnim nadzorom Ivića Pašalića i Markice Rebića, preko medija pokušavao kompromitirati svoje političko-interesne protivnike unutar samog HDZ-a, pri čemu im je najčešća meta bio Hrvoje Šarinić, ondašnji predstojnik Ureda predsjednika Republike.

U prvom dijelu dvijetisućitih neki od šefova obavještajnih sužbi bili su čak i u poluobiteljskim, a ne samo u interesnim vezama s nekima od šefova hrvatskog organiziranog kriminala, pa stoga i nije neobično što je za vrijeme Račanova mandata izostala bilo kakva snažnija akcija protiv zagrebačkog podzemlja, premda je ondašnji ravnatelj, a današnji ministar policije Ranko Ostojić u operativnoj akciji Magla prikupio milijun podataka o svim bitnim protagonistima zagrebačke mafijaške scene.

U drugoj polovici dvijetisućitih službe su se opet počele baviti ideološkim ratovima pa je tako Ivici Račanu, tada predsjedniku SDP-a, negdje 2006. godine serviran non paper protiv Zorana Milanovića, koji se pokazao potpuno neautentičnim.

Ova kratka kronologija ukazuje na dvije bitne činjenice.

Prvo, hrvatski se sigurnosni sustav prečesto ponašao potpuno neprofesionalno.

Drugo, čelnici sigurnosnog sustava u svom se djelovanju često nisu ravnali prema zakonima i pravilima službe, nego prema ideološkim i političkim uvjerenjima, prema osobnim i grupnim materijalnim interesima, ili prema napucima osoba o kojima su statusno ovisili. Logično je stoga da su mnogi obavještajci, ali i više pozicionirani policajci, i danas na neki način lojalniji Tomislavu Karamarku, koji je dugo vodio službe i policiju, nego aktualnim vlastima.

Da živimo u starijoj i funkcionalnijoj demokraciji, Ivo Josipović i Zoran Milanović uistinu ne bi imali razloga da “kadrovski” interveniraju u sigurnosni sustav.

Načelno govoreći, bilo bi idealno kada ni jedan novi premijer ili predsjednik ne bi trebali mijenjati čelnike obavještajne zajednice.

Gledajući u tom kontekstu, zvuči optimistički da se HDZ-ov Miroslav Tuđman, inače utemeljitelj i jedan od ravnatelja ugašenog HIS-a (Hrvatska izvještajna služba), izjasnio vrlo povoljno o Draganu Lozančiću, Milanovićevu izboru za novog šefa SOA-e.

No, takvo što dosad nije bilo realno. Naš sustav, nažalost, još nije dovoljno dobro izgrađen da bi promjene državnog vodstva mogle proteći bez promjena u obavještajnim službama.

Zoran Milanović, nasuprot svojoj vjeri u profesionalizam i u funkcioniranje sustava, trebao je provesti smjene u službama čim je stupio na vlast.

Tako bi izbjegao i recentni skandal, tako bi onemogućio očigledne sukobe između policije i obavještajne službe, i tako bi sam sigurnosni sustav učinio efikasnijim.