KRATKI VODIČ NAJVAŽNIJEG POSLOVNOG DOKUMENTA U NOVIJOJ HRVATSKOJ POVIJESTI Što znamo, a što ne o nagodbi koja će stvoriti novi Agrokor

Točno nakon godinu dana od otvaranja postupka izvanredne uprave u Agrokoru, svi članovi Privremenog vjerovničkog vijeća, predstavnici Udruge dobavljača i predstavnik VTB-a, potpisali su 10. travnja 2017. Načelni sporazum o svim ključnim strukturnim elementima nagodbe. Taj sporazum predstavlja okvirni temelj za konkretno utvrđivanje teksta nagodbe, na osnovi prijavljenih tražbina i njihovog pravnog statusa.” Tako glasi službena Agrokorova objava sporazuma koji je odlučujući korak prema postizanju konačne nagodbe vjerovnika, no unatoč tome još je dosta toga ostalo nepoznato.

Recimo, još uvijek ne znamo upravo konačnu strukturu “prijavljenih tražbina i njihovog pravnog statusa”, odnosno ne znamo koje će tražbine imati pravo glasa u nagodbi, koje će tražbine preživjeti proces osporavanja, a pokrenuto je 100 pravnih sporova na tu temu. Jednako tako ne znamo ni strukturu isplaćenih dobavljača, kao ni strukturu nominalne isplate starih potraživanja iz roll-upa koje neće imati pravo glasa u nagodbi. Uz to, a shodno prethodnom rečenom, jasno je i da taj načelni sporazum ne sadrži ono što je Fabris Peruško bio prethodno najavio, a to je tablica s brojkama o naplati potraživanja, njihovom otpisu i pretvaranju u vlasništvo, sukladno takozvanom entity priority modelu koji podrazumijeva naplatu potraživanja na razini pojedinog poduzeća sukladno kvaliteti potraživanja.

U stvari, jedina realna novost koju je donio načelni sporazum jest strateški važan dogovor Udruge dobavljača Agrokora, financijskih vjerovnika i izvanredne uprave koncerna o modelu isplate graničnog duga i suradnje dobavljača i maloprodajnih lanaca Agrokora u idućih pet godina. Jer, model prema kojem će sjedište vlasničke kompanije biti u Nizozemskoj već je bio javno plasiran, kao jedna od opcija. Stoga se čini kako je ovaj, ipak krnji načelni sporazum, objavljen i potpisan 10. travnja kao simbolički važan datum godišnjice Zakona o izvanrednoj upravi, taktički očito zamišljen i kao topnička priprema terena uoči glasanja u Hrvatskom saboru o povjerenju Martini Dalić, potpredsjednici Vlade.

Tim je jasnije i zbog čega se potpredsjednica Vlade na koncu ipak jače konstruktivno uplela u požurivanje dogovora između dobavljača i financijskih vjerovnika, i to na način da su na kraju ipak prvenstveno popustili financijski vjerovnici, a svoj dio kolača zvanog granični dug dobili još jednom dobavljači. No, sve je to legitimno: politici, izvanrednoj upravi, financijskim vjerovnicima i dobavljačima je bilo u interesu da na godišnjicu lex Agrokor pošalju snažnu i umirujuću poruku javnosti, poslovnim partnerima, financijskoj zajednici, menadžerima i zaposlenicima Agrokora i njegovih kompanija, o tome da će do 10. srpnja konačna nagodba biti potpisana, unatoč svim turbulencijama unutar procesa.

Što znamo o nagodbi?

Dakle, ono što znamo do sada jest da se većina vjerovnika složila oko entity priority modela naplate potraživanja, te da se nadaju, odnosno da je to sada više nego izvjesno, da će Nevenka Siladi Rstić, sutkinja Trgovačkog suda, prihvatiti taj model unatoč što je u jednom tumačenju dala na znanje kako je sklonija modelu naplate potraživanja putem Agrokora d.d. kao krovnog dužnika. Međutim, unutar Udruge dobavljača načelnom sporazumu se, od osnivača, do sada nisu pridružili Adris grupa i Franck. Adris grupa se protivi entity priority modelu naplate dugova te rangiranju njihovih jamstava kao jednako vrijednih onima koje imaju kupci korporativnih obveznica Agrokora, a iz Francka poručuju da nisu dobili na uvid načelni sporazum, pa ga nisu mogli ni potpisati.

Pritom je Franck 6. travnja ove godine podnio Trgovačkom sudu u Zagrebu dva podneska u kojem prigovara da nisu dobili zapisnik sa sjednice Vijeća vjerovnika o angažiranju savjetnika tog Vijeća i protive se tome da Agrokor plaća te savjetnike. K tome, Franck zahtijeva dostavu ugovora o povjerljivosti koje su potpisali predstavnici vjerovnika u Vijeću, te da izvanredna uprava objavi tražbine koje su do sada plaćene, kao i objavu kriterija tih plaćanja. U međuvremenu je, međutim, Peruško u intervjuu za N1 ustvrdio kako će jedan od savjetnika biti konzultantska kuća McKinsey u kojoj je on proveo dio karijere, a neslužbeno se može doznati da su ostali savjetnici, tvrtka PJT Partners, Aking Gump, FTI, Egon Zehnder, Caper u vlasništvu Željka Perića te odvjetnički uredi Buterin & Posavec i Madirazza i Partneri.

Nadalje, unatoč tome što konačne brojke entity priority modela nisu gotove te što se još uvijek radi i na nekoliko važnih odredbi u okviru tog modela, znamo (i to već par tjedana) da će ruske banke Sberbank i VTB imati zajedno otprilike od 35 do 46 posto vlasništva novog Agrokora, a neslužbeno je rečeno kako će 20 najvećih vjerovnika držati 95 posto vlasništva. Jednako tako znamo i da bi dobavljači, zajedno s isplatom preostalog graničnog duga i pretvaranjem manjeg dijela potraživanja u vlasništvo, trebali naplatiti ukupno možda i više od 80 posto ukupnog starog i graničnog duga. To je svakako veliki uspjeh dobavljača, posebno ako se prisjetimo da su mali dobavljači, oni s prihodom do pet milijuna kuna, njih oko dvije tisuće, plaćeni u 100-postotnom iznosu, ukupno oko 25 do 30 milijuna eura.

Znamo i da će novi Agrokor, i to kako sada stoje stvari, krovna vlasnička kompanija u Nizozemskoj, a ne u upravljački holding u Hrvatskoj, dignuti 1,06 milijardi eura kredita kako bi se refinancirao roll-up kredit. Znamo i da će 530 milijuna eura duga prema razlučnim vjerovnicima plaćati operativne kompanije u Hrvatskoj, ali ne znamo tko će dignuti toliki kredit, jer je prethodno rečeno da će se to platiti iz kredita, a ne iz tekućeg poslovanja. Uz to, znamo i da je ukupni dug Agrokora 57 milijardi kuna (7,6 milijardi eura), od čega se 10 milijardi kuna odnosi na međusobna potraživanja unutar koncerna, pa preostaje 47 milijardi kuna (6,4 milijarde eura uključivo roll-up kredit), od čega je ostalo osporeno desetak milijardi kuna i to se tek treba sudski ili izvansudski razriješiti.

Pravo glasa glede konačne nagodbe vjerovnika, međutim, u okviru Vijeća vjerovnika, imat će (zbog prethodnih isplata i osporavanja) vjerojatno tek vlasnici oko 17 do 25 milijardi kuna tražbina. Od ostalih važnih “spoznaja” valjda izdvojiti i službenu procjenu izvanredne uprave da Agrokor vrijedi između 1,8 i 3,8 milijarde eura, a ta procjena je napravljena korištenjem različitih metoda vrednovanja koje uključuju analizu takozvanih multipli (budućeg profita koji se množi s određenim faktorom koji je karakterističan za taj sektor), prethodnih sličnih kupoprodajnih transakcija i diskontiranih novčanih tijekova.

Što još ne znamo o nagodbi?

No, ono što još ne znamo je sada, naravno, jako zanimljivo. Kao što je prethodno već rečeno, ne znamo strukturu dosadašnje isplate potraživanja dobavljačima i roll-up kreditorima, pa stoga ne znamo ni tko će od njih imati pravo glasa u nagodbi vjerovnika i na Skupštini vjerovnika. Ne znamo koje će od osporenih tražbina biti priznate, pa onda ne znamo tko će od njih imati pravo glasanja, kao ni koliki dio osporenih tražbina će se morati rezervirati u okviru nagodbe vjerovnika.

Zbog toga još ne znamo ni sastav Stalnog vijeća vjerovnika koji će donijeti konačan tekst nagodbe. U tom kontekstu, oni koji su nezadovoljni dosadašnjim procesom lex Agrokor postavljaju legitimno pitanje zbog čega su dobavljači i roll-up kreditori i dalje tako jaki u Privremenom Vijeću vjerovnika, ako su njihove tražbine znatnim dijelom isplaćene. Posebno je problematično sudjelovanje kao petog člana u Vijeću vjerovnika predstavnika malih dobavljača, koji su u potpunosti isplaćeni. Već smo naglasili i kako ne znamo najvažnije brojke koje će donijeti entity priority model naplate potraživanja - koliko tko naplaćuje, otpisuje i pretvara i vlasništvo, te na koji način su po tvrtkama “raspoređena” jamstva koja su Jamnica, Ledo i druge kompanije davale za Agrokorove kredite. U okviru toga valja kazati kako još nisu objavljena financijska izvješća ni ocjene revizora za 2017., što je, naravno, međuovisno s entity priority modelom naplate.

Pogotovo stoga što postoji dilema trebaju li se ta jamstva knjižiti kao trošak poslovanja u financijskim izvješćima za 2017. ili trebaju biti “samo” registrirana u bilješkama financijskih izvješća. U prvom slučaju one drastično utječu na bilancu i imovinu kompanija tih tvrtki, čineći ih nesolventnim sa značajnim negativnim kapitalom i gubitkom, dok se u drugom slučaju one još uvijek priznaju i bilježe u potpunosti, ali se ne “aktiviraju”. Navodno neki članovi uprava velikih Agrokorovih tvrtki inzistiraju na dva moguća rješenja, od kojih prvi govori o tome da im izvanredna uprava mora uputiti “nalog o postupanju” koji će sadržavati izračun raspodjele jamstava za njihovu tvrtku, s pripadajućim ocjenama revizijskih tvrtki.

Drugi scenarij bi, pak, uključivao to da izvanredna uprava upravama tih kompanija dostavi prijedlog konačne nagodbe vjerovnika koji bi bio upućen na sud, a u čijem okviru bi bila i raspodjela jamstava za njihove kompanije. To znači da bi jamstva bila knjižena kao trošak u financijskim izvješćima s danom donošenja nagodbe vjerovnika, što objavu izvješća odgađa do lipnja ili srpnja. To bi se moglo razriješiti, doznajemo, tako što će izvanredna uprava Agrokora dostaviti upravama konačni entity priority model, uz priložene izračune raspodjele jamstava i ocjena revizora, vjerojatno KPMG-a i PWC-a, s nalogom upravama da postupe sukladno tim rješenjima.

Što bi moglo poći po krivu?

Na ovom mjestu onda dolazimo i do mogućih pravnih sporova koje će nagodba vjerovnika donijeti sa sobom, jer ne treba sumnjati da će svi oni koji budu nezadovoljni ishodom nagodbe vjerovnika, kao što su trenutni dioničari Agrokorovih kompanija, pokrenuti tužbe. Pitanje je, međutim, protiv koga će se i gdje podnositi tužbe kada nagodba bude pravomoćno potvrđena, jer za nizozemski Agrokor će važiti englesko i nizozemsko pravo pri engleskim sudovima, a ako se netko odluči tužiti u Hrvatskoj u startu će se postaviti pitanje pravne sljedivosti hrvatskog holdinga i operativnih kompanija. Sve će to biti rješavano “u hodu” prilikom dugotrajnih parnica koje će uslijediti, a porezni obveznici se samo mogu nadati da neka od tužbi neće uspjeti u derogiranju nagodbe, lex Agrokor i procesa restrukturiranja koncerna.