LIDERI HERCEG BOSNE OSUĐENI PREGLASAVANJEM Kako je donijeta presuda od 111 godina!

Samo manji broj zločina opisanih u 26 točaka optužnice počinila je šačica nediscipliniranih vojnika koje nitko nije mogao kontrolirati, a većina ostalih zločina ishod je plana sudionika udruženog zločinačkog pothvata, poduzetog s ciljem protjerivanja Bošnjaka odnosno Muslimana s područja Herceg-Bosne, rekao je jučer predsjedavajući sudac Jean Claude Antonetti proglašavajući presude šestorici čelnika Herceg-Bosne.

Etničko čišćenje

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni su za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Bošnjaka, tadašnjih Muslimana, s područja Hrvatske zajednice a kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Na čelu tog pothvata, prema nepravomoćnoj presudi Haaškog suda, bili su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko, a cilj im je, tvrdi sud, bio obnavljanje nekadašnje Banovine hrvatske kako bi se ta područja BiH pripojila Hrvatskoj.

'SANADERA SAM MORAO MOLITI DA POMOGNE ŠESTORICI, ALI GA ONI NISU ZANIMALI' Prof. Damaška s američkog Yalea o haškoj presudi

To bi značilo da je šikaniranje, ubijanje i protjerivanje Bošnjaka iz G. Vakufa i Mostara, Stoca, Čapljine i Ljubuškoga bilo dogovoreno u Zagrebu, da je unaprijed smišljeno da se na tisuće njih zatvori u neljudskim uvjetima na Heliodrom ili u hangare u Dretelju i Gabeli, da se zatvorenike maltretiralo i slalo na kopanje rovova na prvim linijama obrane, kako bi se Bošnjake natjeralo da se isele.

Nesložni suci

Jadranko Prlić proglašen je krivim za većinu točaka haaške optužnice i osuđen je na 25 godina zatvora, načelnik odjela obrane Bruno Stojić osuđen je na 20 godina zatvora kao i dva načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, šef Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina, a šef komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na deset godina zatvora. Kazna počinje teći odmah iako presuda nije pravomoćna, a u nju se uračunava vrijeme koje su optuženi proveli u pritvoru.

Lideri Herceg Bosne osuđeni su preglasavanjem. Predsjedavajući sudskog vijeća Antonetti nije se složio s dvojicom kolega, Švicarcem Stephanom Trechselom i Mađarom Arpadom Prandlerom, oko toga da je Hrvatska bila upletena u hrvatsko-bošnjački rat niti da je postojao udruženi zločinački pothvat na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Antonetti je jedini od njih trojice stalni sudac Haaškog suda, i jedini je karijerni sudac, koji je među ostalim u Parizu bio potpredsjednik Višeg suda i predsjedavajući Apelacionog suda. Trechsel i Prandler su ugledni profesori prava i diplomati, koje je UN izabrao da budu tzv. ad litem suci u Haagu samo za ovaj predmet. No po pravilima Haaškog suda, vrijedi odluka većine sudaca.

Antonetti je preglasan pa je većinom odlučeno da je sukob u BiH bio međunarodni, kako je to već ranije presuđeno Hrvatima iz BiH.

- Hrvatska vojska se borila zajedno s HVO-om protiv Armije BiH, Hrvatska je imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima Herceg-Bosne - prenio je sudac Antonetti stav većine.

Ujedinjeni Hrvati

Isto tako, većinom glasova a ne jednoglasno, sudsko je vijeće utvrdilo da je postojao udruženi zločinački pothvat protjerivanja muslimanskog stanovništva s teritorija u granicama nekadašnje Banovine hrvatske, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.

Ugledni Hrvati, rekao je Antoanetti, a među njima predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, zapovjednik HV-a Janko Bobetko, Mate Boban i sva šestorica optuženih postigli su međusobni dogovor s ciljem etničkog čišćenja Muslimana kako bi se područje nekadašnje Banovine hrvatske pripojilo Hrvatskoj ili egzistiralo kao odvojena država, odlučila je većina sudaca. Uspostavili su sustav protjerivanja muslimanskog stanovništva nizom zločina: zlostavljanjem, maltretiranjem, zatvaranjem u zatočeničke centre, odvođenjem na prisilni rad na linijama razdvajanja, ubojstvima i iseljavanjem na područja pod kontrolom Armije BiH ili preko Hrvatske u treće zemlje. Dio zločinačkog pothvata bilo je i iseljavanje Hrvata iz Srednje Bosne u Hercegovinu, kako bi popravili etničku sliku Herceg-Bosne.

Optužnica spada među najveće, najobimnije i najteže u Haagu, obuhvaća zločine u osam općina u BiH i četiri logora i zatvora u razdoblju od 18. studenoga 1991. pa do travnja 1994. Presuda je definitivno dosad najobimnija, napisana na 2629 stranica, i uz četiri izdvojena mišljenja. To je šest velikih uvezanih knjiga teških nekoliko kilograma, i to na francuskom jeziku. Nije poznato kad će biti dostupna i na engleskom jeziku.

Kasniji početak

Još od 1991. Boban i Tuđman su ocijenili da je za uspostavljanje Herceg-Bosne nužno promijeniti etnički sustav stanovništva, rekao je Antonetti. Međutim, iznimno je bitno da suci nisu prihvatili tezu tužiteljstva da je zločinački pothvat počeo 18. studenoga 1991., kad je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, dan prije pada Vukovara, nego znatno kasnije, sredinom siječnja 1993., skoro godinu dana od početka rata u BiH.

U to vrijeme srpske su snage držale gotovo 70 posto BiH. Sredinom siječnja 1993. HVO izdaje ultimatum Armiji BiH da se potčini HVO-u u tri provincije koje su po tadašnjem Vance-Owenovom mirovnom planu trebali pripasti Hrvatima, dok bi se u bošnjačkim provincijama HVO potčinio Armiji BiH. To znači da sud nije prihvatio tezu da je hrvatsko vodstvo u Zagrebu još 1991. isplaniralo podjelu BiH, prije same srpske agresije na BiH. No na čemu su utemeljili zaključak da je udruženi zločinački pothvat ipak postojao, predsjedavajući sudskog vijeća Jean Claude Antonetti jučer nije objašnjavao.

Haaški suci su prihvatili argument Slobodana Praljka da je Armija BiH Stari most u Mostaru stalno koristila za dostavu municije i hrane svojim postrojbama na desnoj obali Neretve.

Rušenje mosta

Tročlano sudsko vijeće većinom je glasova presudilo da je rušenje Starog mosta "predstavljalo neproporcionalnu štetu iako ga je Armija BiH koristila pa je zato za HVO bio legitiman vojni cilj". Sudsko vijeće za rušenje mosta smatra jednako odgovornog i Milvoja Petkovića i Slobodana Praljka, koji je baš na dan rušenja mosta 9. studenoga 1993. bio razriješen dužnosti načelnika Glavnog stožera HVO-a. Praljku je bilo jako stalo da skine krivnju za rušenje mosta, a na kraju vijeće uopće nije ulazilo u to s koje je strane ispaljena kobna granata.