Milan bez zemlje

Vido, osjećate li vi ovu zemlju”, vrištao je onomad zagrebački gradonačelnik Milan Bandić na jednog od svojih bliskih suradnika. No, taj telefonski razgovor - ispostavit će se kasnije - prisluškivao je USKOK, a snimka, izvedena kao dokaz u jednom od kaznenih postupaka koji se protiv Bandića vode, postat će trenutačni viralni hit. Ne bez razloga.

“Osjećanje zemlje” kao romansirani termin za razumijevanje potreba, želja i preferencija biračkog tijela puna dva desetljeća mitologizirani je politički forte Milana Bandića. U tom periodu ispisani su panegirici posvećeni navodnoj kvaliteti Bandićeve političke komunikacije, njegove sposobnosti da se obraća širokim slojevima društva i da razumije trenutačnu emociju građana u maniri bez konkurencije, osim možda bivšeg predsjednika Stipe Mesića.

Pa ipak, ako je tomu tako, valja se zapitati kako je moguće da se jedan takav kapitalac političke komunikacije unesrećenim građanima grada koji vodi obraća tvrdnjama da su sami odgovorni za štetu od potresa jer nisu održavali svoju imovinu, ili da su u poplavi nastradali jer su uređivali stanove u podrumima. Nebitno je pritom ima li u tim tvrdnjama jedno ili više zrna istine.

Politički diskurs generalno, a onaj Milana Bandića pogotovo, nikad se nije temeljio na prosvjetiteljskom utvrđivanju istine. Da jest, politička karijera trajala bi mu znatno kraće. Stoga se nameće pitanje: zašto zagrebački gradonačelnik inzistira na komunikacijskoj iritaciji biračkog tijela?

Obrazloženje koje se često može čuti jest to da Bandić žitelje centra Zagreba zapravo i ne smatra svojim biračkim tijelom, za razliku od periferijskih kvartova. Ipak, ta teza odveć je banalna. Centar Zagreba u političkom smislu puno je važniji od numeričkog zbroja birača koji u njemu žive. Teško je vjerovati da Bandić, sa svojim iskustvom, toga nije svjestan. Uostalom, i njegov streloviti pad u istraživanjima političkog rejtinga, koji se dogodio nakon aljkave reakcije na potres, dokaz je da politički efekti događaja u Zagrebu nipošto nisu mikrolokalne prirode.

Utoliko, logičnije je povjerovati da Bandićevi verbalni ispadi nisu posljedica nekakve smišljene strategije, već vjerojatnije tek iskaz nervoze političke situacije u kojoj se nalazi. Opet, ne bez razloga. Suprotno tezi koju sam gradonačelnik i njegovi simpatizeri već godinama nastoje progurati u javnosti, njegov dvadesetogodišnji izborni pobjednički niz, nije, ili nije isključivo, rezultat biračke svijesti o Bandićevoj nezamjenjivosti u Zagrebu.

Dio tog uspjeha svakako jest već spomenuta politička komunikacija te vlastiti politički profil koji je gradio, ali na temeljima koje su činili prije svega volumen zagrebačkog proračuna, slabost opozicije, postignuta kroz aranžmane sklopljene na razini nacionalne politike, te u konačnici njegova iznimna osobna energija.

Bandićev problem, a i vjerojatni izvor nervoze, jest u tome što svako od tih uporišta trenutačno djeluje poljuljano. Ili možda je primjerenije reći, potreseno.

Zagrebački gradski proračun u teškom je stanju, likvidnost se održava kratkoročnim zaduženjima, pa je teško vidjeti izvore financiranja koje bi Bandiću nagodinu omogućile obilne predizborne fiskalne transfere, pogotovo u situaciji gdje nema većinu u Gradskoj skupštini. Nadalje, nakon propasti na parlamentarnim izborima izgubio je funkciju neslužbenog člana parlamentarne većine. Dapače, Plenkovićev HDZ već pokazuje ozbiljne naznake kako sa svoje centrističke pozicije i uz pomoć izdašnog sufinanciranja obnove namjerava krenuti u političko osvajanje Zagreba.

S druge strane, svaka eventualna mogućnost suradnje sa SDP-om vjerojatno je umrla odlaskom Davora Bernardića s čela te stranke, pogotovo s obzirom na to da SDP namjerava surađivati s platformom Možemo!, kojoj je, pak, antibandićevština temeljno vrijednosno određenje. Na kraju, teško se oteti dojmu kako je i Bandićeva osobna energetska razina u padu.

Da su potres i poplava Zagreb pogodili prije desetak godina, čak i u okvirima besparice i političke nemoći, lako je zamisliti Bandića koji se penje po urušenim krovovima, postrojava komunalne radnike i od jutra do sumraka obilazi unesrećene građane. Bio bi to možda igrokaz bez stvarnog rezultata, no spoznaja da Bandić danas nije u stanju ni odigrati takvu politikantsku farsu, upućuje na prazne baterije i ozbiljan zamor materijala.

Nastavi li sa zajedljivim primjedbama i prebacivanjem odgovornosti za štetu od prirodnih katastrofa na sugrađane, netko će postaviti pitanje: “Milane, osjećaš li ti ovu zemlju?”. Nepotrebno. Bez novca, bez koalicijskih partnera i energije, Milan je, de facto, bez zemlje.