Moj je sin samo jednom spomenuo da želi biti odvjetnik, a već ga vidim s diplomom prava. Jesam li ja normalna?

Liječnica i profesorica. To je bio naivan i prozaičan san moje majke za moju budućnost. Željela je da sviram i klavir. Ništa od toga nije mi padalo na pamet. U glazbenu školu sam htjela jedino ako ću svirati flautu, poput Tereze. Medicina nije bila ni na dalekom obzoru, a iako sam upisala Filozofski fakultet, s prezirom sam uvijek govorila o poslu u školi - s groznom djecom u pubertetu - ni mrtva. I brat i ja bili smo - late bloom, kasni cvat. Dugo nam je trebalo da se snađemo u svijetu odraslih, uljuljkani u nukleus naše obitelji, u kojoj nas roditelji nisu tjerali skoro na ništa. Bili su pristojni, nisu nas tlačili pitanjima o stalnim zaposlenjima i ne daj Bože udaji ili ženidbi. Gotovo na granici nezainteresiranosti. A onda je negdje u našim tridesetim sve polako počelo sjeda...