Na raskrižju

Pune tri godine ukrajinskog rata. Hoće li se Europa konačno sabrati, ili će je siledžije međusobno podijeliti?

Piše:

Objavljeno: 20. veljača 2025. 07:31

Fadel Senna/Afp

Najveći i najsmrtonosniji sukob u Europi od kraja Drugog svjetskog rata za koji će dan ući u svoju četvrtu godinu punog trajanja. Paradoks zamora Zapada tim beskrajnim ruskim mlinom za ljudsko meso trenutno nadilaze samo bezumni pokušaji Trumpove nagodbe s Putinom koji potpuno ignoriraju kao subjekte mira i ukrajinsku dosadašnju žrtvu, i čitavu Europu.

Premda nije uspjela realizirati svoje prvotne maksimalističke ciljeve te ući u Kijev, Odesu i druge ukrajinske gradove i krajeve, Putinova Rusija još uvijek zauzima više od 20 posto površine susjedne države. Samo u 2024. Rusi su osvojili preko 4000 četvornih kilometara ukrajinskog teritorija. Od siječnja 2022. borbe i ruski zračni udari odnijeli su više od 40 tisuća ukrajinskih civilnih života, a više od 10 milijuna ljudi je raseljeno. Broj poginulih ukrajinskih vojnika se taji, no po mnogim je procjenama premašio 50 tisuća. Štete na ukrajinskoj proizvodnoj i energetskoj infrastrukturi daleko nadilaze 400 milijardi eura, a gotovo 15 milijuna Ukrajinaca danas preživljava isključivo od humanitarne pomoći. Golema proizvodna i ekonomska šteta od Putinova rata pridonijela je i brojnim drugim svjetskim humanitarnim krizama: riječ je o tektonskom potresu u tkivu cijelog svijeta.

Rusija je kao agresor u Ukrajini dosad izgubila više od 850 tisuća svojih vojnika, što uključuje ranjene, mrtve, nestale i zarobljene. Primjera radi, Velika Britanija je imala 750 tisuća vojnih gubitaka tijekom svih šest godina Drugog svjetskog rata: ruski prijezir prema životima vlastitih građana iz Staljinove ere se ispostavlja kao bezvremenska kategorija. Analizom podataka otvorenog koda u zadnje je tri godine službeno potvrđeno više od 90 tisuća ubijenih Rusa. Stvarni smrtni gubici Rusije vjerojatno su znatno veći, te se kreću od 140 do 200 tisuća mrtvih.

No, Putin je temeljito transformirao rusko društvo kako bi bez problema masovno žrtvovao Ruse i Rusiju i iduće tri godine. Još prije pada svoje ekonomije osnažio je represiju i propagandu, pokazno likvidirao svu opoziciju i uzdigao na dominantne položaje ruske ultranacionaliste koji vjeruju samo u silu. Oni su predani održavanju rata na neodređeno vrijeme i zagovaraju stalnu mobilizaciju ruskog naroda i sredstava za borbu protiv Zapada. A ako se sutra u Ukrajini i zaustavi rat, Putin sigurno neće vratiti u zemlju tamošnjih više od pola milijuna svojih ratnika: više je nego sigurno da će ih odmoriti, a onda preusmjeriti na nove imperijalističke ciljeve.

Trumpova administracija trenutno se jako trudi kako bi tradicionalnom američkom arhineprijatelju omogućila i vrijeme i prostor da se kvalitetno pregrupira. Zapad se u slučaju nove nagodbenjačke sramote i reprize Chamberlainova Münchenskog sporazuma ne bi morao sutra suočiti samo s puno jačim Putinom (koji ima znatno bolje veze s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom nego prije tri godine), nego i s jačom ruskom vojskom punom iskustava ratovanja s NATO protivnicima. Za početak bi sigurno stradao ostatak Ukrajine, a onda bi se svi lako mogli probuditi u agoniji novog svjetskog rata. Začarani krug ruskih agresija svakako se ne prekida oslobađanjem Rusije od odgovornosti za dosadašnja zla i priznanjem rezultata njihovih pokolja.

S Trumpovom rukom široko ispruženom prema Putinu, Europa se našla na povijesnoj prekretnici: preuzeti odgovornost za svoju sudbinu ili se krotko prepustiti na milost i nemilost hirovima velikih predatora. Svakome razumnom je jasno da praznoglavi washingtonski siledžija baš i nema jasan plan za održive mirovne pregovore, jer njegova administracija stalno istupa s posve kontradiktornim porukama. No, on oduvijek na svijetu uvažava isključivo sirovu silu kompatibilnu vlastitoj. Ako su s druge strane zlikovci ili luđaci, tim će se lakše dogovoriti na štetu nemoćnijih. Europska unija jest zbir raznorodnih rogova u vreći, no dosad donekle prilično tješi što nisu krotko nasjeli na Trumpovu "mirovnu" podvalu koja predstavlja isključivo spašavanje Vladimira Putina i proizvodnju daljnjeg kaosa, a ni izbliza ne jamči pravdu ili održivi mir. Trumpov pokušaj direktnog dogovora s Putinom zapravo je raketa pravo u temelje EU-a i prijesna izdaja tradicionalnog američkog saveznika. Nakon što Europu već dugo žele pokopati iz Rusije i Kine, samo se ortodoksni zlikovac i izdajnik u njedrima Zapada mogao svrstati uz bok tih okorjelih svjetskih despocija.

Paradoks je tim veći što se dobro zna da su Ukrajina i zapadni saveznici zajedno znatno jači od autoritarne i ekonomski i ratno iscrpljene Moskve. Ne radi se, dakle, o nikakvom samoubilačkom slanju vlastitih vojnika u Ukrajinu, jer samo Europska unija ima BDP koji više od 10 puta premašuje onaj ruski. Prema nedavnim izračunima nekih europskih think-tankova, tek oko 0,2 posto ukupnog europskog BDP-a bilo bi dovoljno da se zatvori jaz u ratnim resursima između Ukrajine i Rusije. Nekima se, istinabog, i dosadašnja državna izdvajanja za Ukrajinu čine prevelikima, no Putin i njegovi diktatorski saveznici nemaju nikakvih problema na ratne potrebe trošiti znatno više od Zapada (preko 30 posto!) samo kako bi održali iluziju ruske nepobjedivosti na bojnom polju. Ukrajina, s druge strane, Europi pokazuje da je moguće potrošiti i oko 35 posto BDP-a na obranu i živ otrpjeti 30-postotni ekonomski pad. Tijekom Korejskoga rata čak je i Amerika izdvajala oko 14 posto svog BDP-a za obranu. U vrijeme nakon rušenja "blizanaca" i "Rata protiv terorizma" američka potrošnja za obrambene svrhe prebacivala je 5 posto BDP-a: samo u Afganistanu potrošili su više od trilijun dolara. Kolika bi cijena nečinjenja na kraju Europi mogla biti ispostavljena zbog samoobmane o skupoći svoje obrane, bolje je i ne kalkulirati.

I tijekom protekle 3 godine, doduše, europski donatori bili su glavni izvor pomoći Ukrajini. Zapadni partneri ukupno su u tom razdoblju Kijevu dodijelili oko 267 milijardi eura, od čega je za vojnu pomoć izdvojeno 130 milijardi, 118 za financijsku potporu, a 19 milijardi za humanitarne svrhe. No, pojedinačni iznos te pomoći svejedno je prilično nizak kad se mjeri udjelom u BDP-u donatora. Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD su Ukrajini dosad davale manje od 0,2 posto svog BDP-a, a Francuska, Italija i Španjolska tek oko 0,1 posto. Premda je Europa kao cjelina u pomoći Ukrajini i dosad prestizala SAD.

Kakogod, neuspjeh u daljnjem otporu Putinu imao bi dalekosežne posljedice po sve, ali po Europu možda i fatalne. Ruska pobjeda bi destabilizirala i izrugala EU, ohrabrila autoritarne režime u njoj samoj i nagrizla sigurnost koja se već generacijama uzima zdravo za gotovo. Europa je trenutno suočena s teškim političkim izborom između odlučne akcije i daljnje destabilizacije i straha; između sporoga umiranja u vlastitoj sebičnoj ranjivosti i donošenja hrabrih zajedničkih odluka u svrhu obrane i daljnjeg opstanka. Bez vjerodostojnoga odvraćanja sadista od svojega praga, svi ćemo nastaviti živjeti u trajnom strahu od sljedeće najezde barbara. Odlučno povećanje podrške Ukrajini najrealniji je put za osiguravanje dugoročnog mira, i to usprkos Trumpu, Putinu i međusobnim diktatorskim dogovorima.

Europska banka za obranu

Europa bi za svoj djelatni otpor Putinu mogla osnovati multilateralnu financijsku instituciju, "Europsku obrambenu banku", sugeriraju ovih dana vojni stratezi. Dobrovoljna ponuda članstva obuhvatila bi EU, Norvešku, Ujedinjeno Kraljevstvo, no i druge ključne zapadne saveznike poput Australije, Novog Zelanda, Južne Koreje i Japana. Banka bi financirala kupnju vojne opreme i poduprla ulaganja za povećanje vojnih proizvodnih kapaciteta. No, sama financijska obveza nije sve: Europa svakako mora revidirati svoju kompletnu obrambenu industriju. Kupnja sustava iz zaliha SAD-a i drugih država mogla bi kratkoročno premostiti tekuće strateške praznine, no bliska suradnja s obrambenom industrijom Ukrajine, te uvezivanje s njihovim tehnološkim tvrtkama (od 2023. do 2024. povećali su proizvodnju dronova za čak tisuću posto!) može vrlo brzo postati kralježnica nove europske oružane sile.

Ukrajina bez kalkulacija

Dok se Europa premišlja i kalkulira što će nakon Trumpove izdaje, Ukrajina prepuna krvi, grobalja i ruševina ne želi mir pod svaku cijenu, makar joj je itekako nasušno potreban. Zadnja anketa Kijevskog sociološkog instituta govori da je udio Ukrajinaca koji se i nakon tri godine rata protive bilo kakvim ustupcima Putinu još uvijek uvjerljivo veći od 52 posto. Ukrajinci su svjesni malih šansi za preživljavanje pod vlašću Moskve, pa i nastavak nepravedne borbe smatraju boljim od terora okupacije. Plan pobjede u njihovoj optici možda ne znači brzo vraćanje svakog pedlja otetog tla pod kontrolu, no život od danas do sutra svejedno drže puno boljim od lošeg dogovora.

Ne treba gubiti iz vida da se ova nacija pokazala iznimno otpornom u odnosu na svoje početne šanse pred Putinovom armadom. Uz zapadnu pomoć u permanentnim ratnim uvjetima uspjeli su obnoviti i gospodarstvo te imaju i ekonomski rast od oko 4 posto u zadnje dvije godine. Kako su bespilotnim letjelicama uspješno neutralizirali rusku Crnomorsku flotu, otvorili su sebi pomorske puteve te im je izvoz lani rastao za oko 15 posto. Više od 40 posto oružja koje koriste na bojištu proizvode posve samostalno, dok 2022. gotovo nisu imali nikakvu vojnu industriju.

Za ukrajinsko razmišljanje ilustrativna je njihova svijest da im je rat manje ili više sastavni dio života već punih 10, a ne samo tri godine. Ukrajinci razumiju da ruska prijetnja nadilazi okupirana područja, jer Moskva svoju kontrolu nad značajnim brojem Ukrajinaca koristi za potkopavanje stabilnosti cijele zemlje. K tome, Ukrajinci predobro znaju da je Kremlj već pod plaštem pregovora o miru iskoristio osam godina tzv. zamrznutog sukoba s Ukrajinom nakon 2014. kako bi sebi pripremio tlo za veću i sveobuhvatnu invaziju. Ovaj napaćeni narod, za razliku od dobrog dijela Europe, duboko je svjestan kako bi dopuštanje Putinu da trenutnu okupaciju učini trajnom u zamjenu za zaustavljanje trenutnih borbi rat u vrlo skoroj budućnosti učinilo još nasilnijim.

Vezane vijesti