Može li razvod, ma koliko šugav bio, ipak otvoriti cijeli novi svemir zadovoljstva

Razvod je emotivni pakao. I to uopće nije povezano s tim na kojoj ste strani: ostavljen, ostavljačica, sporazumno gwynethpalthrownovsko svjesno otparivanje. Razvod je užasan i bez djece, s djecom je još gore. Odljepljivanje same sebe od slike koja je postojala, koja je jednom bila barem potencijal sreće, ako ne i ekstrakt iste, prihvaćanje novog normalnog, koje je uvijek nepoznanica koja nas plaši, kao nekad babaroga, ili kako se već zvala mitska đavolja figura iz vašeg djetinjstva, ona koja će nas dočekati u mraku, u budućnosti, ako smo bile jako loše.

Kad ga i priželjkujemo, razvod je poraz, razvod je noćna mora prepuna nesigurnosti: svaki tren se može dogoditi da zauvijek ostanemo same, pa nije li onda bolje ostati u paru, čak i ako ne postoji više ona iskra, ona magija, onaj osjećaj od kojeg ostaješ bez daha kad se preko cijele prostorije tvoj pogled sretne s njegovim ili njezinim? Razvod je doista šugav, i ako dok čitate ovo razmišljate o istom, morate znati da ćete patiti, da ćete razmišljati hoće li djeca patiti, da neće svi podržavati vašu ideju o novoj samostalnosti u mikrounajmljenom stanu, a da će ju još manje ljudi razumjeti. Nestat će zajednica, koliko god ćete se na početku, u fazi medenog mjeseca svih razvedenih, truditi da se to ne desi: nestat će dijeljenje troškova, briga, tehnikalija, biranja bora, a samoća će ponekad biti neizdrživa. No dok sam prošlih tjedana s jednom svojom prijateljicom razgovarala o njezinu razvodu kao da je bilo što što joj ja mogu ispričati doista važno za njezinu odluku o tome hoće li i službeno otići tamo gdje je emotivno već zauvijek otišla, pokušala sam je utješiti mnogim dobrih stvarima razvoda (gubitak kila, izlasci, slobodni vikendi kad su djeca kod očeva), došle smo i do fantastične, a tako rijetko spominjane teme financijske samostalnosti nakon razvoda.

Ženska je to tema, i na momente, 2020., zvuči izmišljeno: ako ste, naime, u nekom pristojnom, da ne kažem urbanom, odnosu, dugi niz godina, ako ste profesionalke u svom poslu i imate neku vrstu ekspertize, ako zarađujete jednako ili približno kao vaš partner: ma, ako zarađujete koliko već zarađujete, trebale biste imati potpunu slobodu raspolagati svojim financijama. Međutim, u praksi, ostaci onog vremena kad su žene penetrirale u tržište rada, ali su svejedno ponosno svoje plaće u kuvertama stavljale na stolove dnevnih soba na milost i nemilost muškarcima u obitelji: ponosno, jer sudjeluju u zajendičkom budžetu, kao da kuhanje, pospremanje, paženje i maženje djece, podizanje iste, njegovanje bolesnih svekrva i ribanje pločica malim četkicama nije sudjelovanje u budžetu.

Ponosno, ali i stidljivo, kao što samo žene znaju. Poznajem žene koje su fizički gradile kuće sa svojim muževima, betonski blokovi, šuta i sve, kuće koje su se upisivale na muška imena, logično i bez pitanja, poznajem žene koje skrivaju koliko troše u modernim i naoko vrlo emancipiranim brakovima. Instantna gratifikacija kupovinom navodno je kultna stvar vezana uz stereotip o ženskoj prirodi. I ne kažem da nema istine u tome da umorna majka koja nije očekivala da će brak s muškarcem kojeg je obožavala i djetetom koje je postalo najveća ljubav njezina života biti na momente tamnica i tijela i duha, nakon što oriba skoreno mlijeko sa svog ramena, i izvede psa koji danima strpljivo čeka da se ona sjeti da postoji dok pas na brzinu u jedan ujutro obavlja svoje, neće skrolati po stranicama za najslađu dječju odjeću na svijetu i stisnuti “buy”, iako će bebica prerasti tu benkicu prije nego što stigne iz koronom zahvaćenog Londona.

Ne kažem da nisam mnoge emotivne krize pokušala riješiti preskupom odjećom. Ne kažem niti da ne poznajem žene koje, kako naše interne šale kažu, i u drogerijama pronađu nešto što im tako jako treba da imaju na tren osjećaj kako im je život tek tada potpun. Fenomen instantne gratifikacije kupovinom možda doista jest povezan s činjenicom da je ženama dugo, pa na momente i danas, gratifikacija u onom smislu kad živiš potpuno slobodno, kao gotovo svaki muškarac kojeg poznajem - prilično nedostupna, ali kao da nam, dok u petparačkim forama slušamo o tome koliko i kako čija žena troši, ostaje neizgovoreno nešto što je ključno - sve su to naši novci. Zarađeni, zasluženi.

Slažem se da je užasno tužno to što je prostor potrage za zadovoljstvom često kupovina na internetima, ali taj je prostor gotovo namjerno namijenjen spolu čiji je životni prostor, pa i prostor kretanja, većinom jako skučen, čak i u odnosima koji na prvu djeluju posve ravnopravnima. I to je ono gdje razvodi jako pomažu, pa sam ja tako svojoj prijateljici s početka ove priče kroz zezanciju, kad mi je prepričavala stotu svađu oko financija i njezina trošenja, rekla: - Ne znam kako da ti pomognem, ja sam se razvela, ja mogu samu sebe dovesti do nedozvoljenog minusa ako želim, a da me nitko ne osuđuje. Ima mnogo samoironije i cinizma u toj rečenici, ali ostaje istina da, dok je teško razmišljati o tome kako sama moraš pokriti kredit koji ti je tako velikodušno ostavljen nakon rastave braka, ili najam stana, ratu za vrtić, tek nakon proglašene samostalnosti možeš osjetiti sladostrašće činjenice da slobodno doneseš nove cipele i ostaviš ih u hodniku, prkosno, da ih svi vide i nitko zgroženo ne pita “što je ovo”, ili naručiš hranu iz dostave treći put tog dana, ili kažeš “da, idem”.

Kad se prvi put to desi, a ti u šoku shvatiš da nema osuđujućeg pogleda ili osobe kojoj moraš objasniti zašto si svojih (ili vaših) 500 kuna odlučila potrošiti na neku svoju potrebu - otvori se cijeli novi svemir zadovoljstva koji može voditi tome da neke od nas, unatoč mukama činjenice da same moramo pokriti financiranje cijelih obitelji, sa ili bez alimentacije, nikad više ne bismo dopustile da nam odnos promijeni financijsku samostalnost. A da ne griješim dušu: možda se ne bismo niti vezale na način koji se i dalje potiče, a koji oduzima ženama mnogo, pa i po pitanju upravljanja svojim novčanikom.