'NA DAN PONOSA ZVIŽDITE ŠEFU DRŽAVE? GORI STE OD MARTIĆA!' Komentar Snježane Pavić

Tko nam je to izviždao predsjednika Vlade na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti? Haag pustio Milana Martića upravo uoči obljetnice Oluje, ili je pak iz Beograda stigao Savo Štrbac? Glupo pitanje, jasno da u Kninu nisu bili ni Milan Martić ni Savo Štrbac, niti bi se bilo koji Jovo i Simo usudio na takvo što. Kome onda smetaju predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, i to baš na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti? Tko su ti ljudi kojima očito ništa nije sveto, ni najveći praznik hrvatske države ni njezine demokratski izabrane institucije?

Jasno, ne pričamo o klincima pankerima ni anarhistima. Svi to znamo: ti koji se ponašaju kao da mrze sve hrvatsko sebe će nazvati hrvatskim braniteljima i domoljubima. Ali, da su Hrvatsku u jesen 1991. branili svi oni koji su u ponedjeljak u Kninu izviždali premijera, i svi kojima je bilo drago to čuti, danas bismo vjerojatno imali Srbiju do Virovitice i Karlobaga.

Riječ je o šačici ljudi: svaki put kad su na izborima imali svog kandidata, bio to Rojs ili Merčep, taj je prošao s jedva par posto glasova. Dakle, oni su manjina. Malo ih je. Bogu hvala, nismo više u socijalizmu pa da takve koji su protiv države bacamo u zatvor. U svakom demokratskom društvu i manjina ima pravo na javno izražavanje stava. Imaju pravo osnovati stranku, novine, web stranice, organizirati tribine i javne prosvjede. Ali ne, nemaju pravo uništiti središnju proslavu najvećeg državnog praznika ove zemlje i sve nas osramotiti, kako smo im to u ponedjeljak dopustili.

Mlađi čitatelji ne mogu se sjećati vremena kad je trećina Hrvatske bila okupirana, a ostatak strahovao od granata, patio se pod redukcijama i klecao pred svakim zvonom, u psihozi da će stići glas da ti je brat, otac, sin, muž poginuo negdje na čuki.

Malo tko nije bio pogođen: ako ti već nisu ni kuću spalili ni baku ti ubili, ako nisi čuo granate, koje nakon odlaska JNA nisu, primjerice, padale po Varaždinu i Čakovcu, opet su ljudi oko tebe poput Varaždinaca i Čakovčana bili na svim ratištima. I ako neka obitelj kojim slučajem i nije imala nikoga svoga na prvoj liniji, opet su svi bili uhvaćeni u istu trapulu, zamrznutih života čekajući da sve to prođe. I upravo zato slavimo svake godine 5. kolovoza Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Ili bismo barem trebali slaviti.

Slavimo to što je od kolovoza 1995. Hrvatska ponovo cijela, što su prestale ratne patnje i što smo svi mi skupa mogli konačno pokušati normalno živjeti. Odajemo počast svim našim sugrađanima koji su pomogli da se to ostvari, počast živima i počast onima koji su poginuli. Tako bi to, naime, trebalo biti kad mi svake godine ne bismo iznova dopuštali toj bezobraznoj grupici da nas vrijeđa i terorizira. Umjesto ponosa zbog pobjede, i tuge zbog poginulih, u ponedjeljak su nam u Kninu pljunuli u lice, kao da je 1993., a ne 2013. Knin je još okupiran od onih koji ne priznaju ni Hrvatsku ni one koje su Hrvati izabrali.

Tko su ti ljudi koji su 5. kolovoza izviždali Zorana Milanovića i što oni hoće? Tko su ljudi koji izdajicom zovu čovjeka izabranog većinom glasova građana ove zemlje, ljudi koji, dakle, većinu Hrvata smatraju izdajicama jer ne glasaju po njihovoj volji? To su ljudi koji sebe zovu hrvatskim domoljubima, i mi smo im to dopustili. Prepustili smo im monopol na domoljublje i dali im pravo da oni odmjeravaju naš patriotizam, da vrijeđaju svakog tko ne misli isto kao i oni, pa makar bio rođen nakon 1980.

Svakako, moguće je da i u jednoj Francuskoj postoje ljudi koji Hollandea smatraju izdajicom, a recimo generala Petaina herojem. No, ti sasvim sigurno neće dobiti značajno mjesto na središnjoj proslavi najvećeg državnog praznika. U Hrvatskoj hoće. Jer ih se bojimo. Za to što oni svake godine iznova dobivaju prostor i u Kninu i na državnoj televiziji, što svaki put iznova dobivaju priliku da nas sramote i vrijeđaju, kriva je ta takozvana građanska Hrvatska. Pristojna Hrvatska osjeća nelagodu pred tim bukačima u crnom, radije im se sklanja s puta i okreće glavu, umjesto da im jasno i odlučno pokaže gdje im je mjesto.

Mi smo krivi zato što nikad nismo do kraja raščistili stvari: što točno slavimo? Slavimo oslobađanje Hrvatske nakon četiri godine okupacije trećine teritorija, slavimo kraj teškog razdoblja u kojem su nam djeca rasla pod granatama. Ne slavimo bijeg tisuća ljudi srpske nacionalnosti iz krajeva u kojima su živjeli stotinama godina, jer pristojan čovjek neće slaviti to što bilo tko ostaje bez doma ili domovine. Ako to mislite slaviti, nemojte doći! Niste dobrodošli!

Ne, ne slavimo ni opću pljačku i palež nakon Oluje, jer je jasno da je to zločin, kao što bi zločin bio da netko danas vašu kuću prvo opljačka, potom je zapali, a onda vam još ubije baku. Ali mi sve spomenuto zviždačima nismo jasno i glasno rekli i u tome je i naša odgovornost za ruganje premijeru.

Odgovorni smo - jer im nismo nedvosmisleno dali do znanja da nemaju što ustaške kape raditi ni u Kninu ni u Čavoglavama, pa sad imamo 15-godišnjake kojima je normalno slaviti Oluju s “U” na čelu, jer pojma nemaju da su te kape Knin i Čavoglave prepustile Talijanima, a crvena petokraka ih oslobodila.

Mi smo krivi jer smo pustili da nam dvadeset godina takvi kroje domoljublje, pa su prvo prozivali sve Petroviće i Jovanoviće, a sad bi i mene htjeli natjerati da se sramim dida Ive i dida Nikole, jer bi valjda Ive i Nikola bili veći Hrvati i domoljubi da su se, umjesto u partizane, prijavili u Mussolinijevu vojsku i borili se da im djeca i unuci govore talijanski, kad ih je Pavelić već u svibnju 1941. izručio Talijanima, zajedno s cijelim područjem Zadra, Šibenika i Splita. Ne, ja se neću sramiti, dosta tog terora lažnih domoljuba!