50 GODINA POSLIJE

Na kraju, svi su se okrenuli od Hrvata. Osim Srba, koji su se i sami bojali slične sudbine

Magazin, uz 50. obljetnicu hrvatskog proljeća, pokreće seriju tekstova o događajima koji su utjecali na hrvatsku poziciju u okviru Jugoslavije
Josip Broz Tito
 Topfoto/Topfoto/Profimedia

Nakon 10. sjednice CK SKH, održanoj sumornog siječnja 1970. godine, bilo je jasno da su ne samo u Hrvatskoj, nego i Jugoslaviji, zapuhali neki novi društveni i politički vjetrovi koji će pokrenuti velike promjene u sustavu i državi. Bila je to sjednica koja će označiti početak reformskog pokreta poznatog pod imenom Hrvatsko proljeće. Nastao na valu liberalizacije socijalističkog sustava koji se dogodio nakon što je Tito skinuo Aleksandra Rankovića, svemoćnog šefa tajne policije UDB-e. U to vrijeme relaksacije sustava upravo su se Hrvatska odnosno SKH i tadašnje novo moderno pokoljenje političara prometnuli u avangardu promjena koje su imale odjek i reperkusije na sve republike i pokrajine. No, ostale jedinice državne zajednice različito su reagirale na ono što se događa u Hrvatskoj. Unatoč tome što su se i u Sloveniji i Srbiji pojavile nove reformske snage (Stane Kavčič te Latinka Perović i Marko Nikezić), nije bilo snage za zajedničkim djelovanjem.

Profesor povijesti na Univerzitetu u Sarajevu Husnija Kamberović kaže nam kako u to vrijeme, barem kada je u pitanju vrh Partije, rukovodstvo BiH djeluje vrlo kompaktno, bez etničke podjele.

Nijanse u diskusijama

- Mogu se, doduše, uočiti i neke različite nijanse u diskusijama nekih članova CK SK BiH, ali će do pravih motiva takvih djelomično disonantnih diskusija tek trebati prodrijeti. Na primjer, rukovodstvo SK BiH bilo je vrlo oprezno prema zaključcima 10. sjednice, a Branko Mikulić je pripremajući se za sjednicu u ožujku 1970., na kojoj se raspravljalo o tim zaključcima, u svojim bilješkama zapisao da je to "stvar SKH, njegove zrelosti i odgovornosti". Međutim, Cvijetin Mijatović je ipak nastupio vrlo oštro. "Može li (...) rukovodstvo jedne republike svojim odlukama stavljati (...) pred gotov čin druge republike ili federaciju kada su te odluke politički od krupnog značaja za cijelu zemlju?

Da li mi imamo apsolutnu ili relativnu samostalnost republičkih SK i republičkih rukovodstava?". Ovdje naziremo, u ožujku 1970., nešto drugačije gledanje Cvijetina Mijatovića na događanja u Hrvatskoj, ali to nije preraslo u neki separatni krug unutar rukovodstva BiH. No, Kamberović napominje kako se iz mnogih istupa i zapisnika može zaključiti da su na početku Bosanci imali razumijevanja za ideje Hrvatskog proljeća koje su se, u prvom redu, odnosile na reformu jugoslavenske federacije i veću autonomiju republika. Kamberović ističe kako su se bosanski lideri slagali s proljećarskim rukovodstvom u pitanjima decentralizacije Jugoslavije i jačanja suverenosti republika, ali je u ekonomskim i pitanjima kulture došlo do različitih ocjena.

Kamberović kaže kako su BiH i Hrvatska tražile više političke autonomije. Prema njemu, u to je vrijeme predsjednik CK SK BiH bio Branko Mikulić (Hrvat), predsjednik parlamenta Džemal Bijedić (Musliman) (od sredine 1971. – Hamdija Pozderac), a predsjednik republičke Vlade Dragutin Braco Kosovac (Srbin), kojeg će kasnije naslijediti Milanko Renovica.

- Ova se ekipa političara BiH, podržavala ih je starija generacija (Mijatović, Đuro Pucar), zalagala za izgradnju snažnijeg identiteta BiH, a u idejama Hrvatskog proljeća vidjeli su prepreku. No, u svibnju 1971. na sjednici CKSK BiH još se ne osuđuje hrvatsko rukovodstvo nego zaključuju kako "nije dobro davati paušalne ocjene o stanju u drugim republikama, što je bilo primjetno posebno u vezi s paušalnim ocjenama o stanju u Hrvatskoj", jer to može "podgrijati nepovjerenje u radničku klasu, komuniste i narode u pojedinim republikama a, što bi, bez sumnje, koristilo nacionalističkim elementima" i tek će događanja tijekom ljeta 1971. i djelovanje hercegovačkih studenata sa Sveučilišta u Zagrebu prevagnuti da se rukovodstvo BiH okrene u pravcu podrške rušenja hrvatskog rukovodstva, ističe Kamberović.

I na polju ekonomskih odnosa, premda su podržavale ekonomsku reformu pokrenutu 1965. i zalagale se za oduzimanje investicijskih fondova od federacije, BiH i Hrvatska vrlo su se brzo našle na različitim stranama. BiH je tražila veću ekonomsku solidarnost kroz Fond nerazvijenih republika, što Hrvatskoj nije odgovaralo. Iako se s Hrvatskom slagala u vezi sa zahtjevom za čistim računima u odnosima republike – federacija, BiH je smatrala da je "hrvatski ekonomski nacionalizam" neka vrsta separatizma. Isto tako su neke ideje Hrvatskog proljeća, pogotovo "nacionalne i kulturološke", doživljavali kao prijetnju identitetu BiH koji je tada bio u razvoju. U pitanju su pokušaji stvaranja ogranaka Matice hrvatske u BiH, odnos na polju jezika i književnosti, koji su više doživljavali kao paternalistički odnos Hrvatske prema BiH, određeno osporavanje nacionalnog identiteta Muslimana u nekim kulturnim krugovima unutar Hrvatskog proljeća, djelovanje bosanskohercegovačkih studenata na studijima u Hrvatskoj, aktivnosti Katoličke crkve u BiH, te pisanje hrvatskih medija o BiH kao "tamnom vilajetu", otežavali su političke odnose dviju republika. O tome je vrlo često govorio Branko Mikulić, ali i drugi tadašnji lideri BiH, bez razlike na nacionalnu pripadnost. On nadalje ističe kako su na sastanku delegacija SK BiH i SKH u Zagrebu 16. rujna 1971. hrvatski lideri uvjeravali da ne podržavaju djelovanje Matice hrvatske i studentski pokret. Pokazalo se, ipak, da je to bilo prekasno,a bosanskohercegovačko rukovodstvo podržalo je Tita u njegovom obračunu s Hrvatskim proljećem.

Hrvate i Slovence, pak, povezivao je sve očitiji jaz između njihovih razvijenijih, i svih drugih, nerazvijenih republika bivše Jugoslavije, kaže nam slovenski povjesničar Aleš Gabrič iz Instituta za novejšo zgodovino u Ljubljani. On kaže da su se, unatoč administrativnim ujednačavanjima i većim izdvajanjima razvijenijih, razlike sve više povećavale, pa su se s jednakim žarom i jedni i drugi mogli žaliti da su u Jugoslaviji prikraćeni. Kada se gleda BDP, iza Slovenije, a nešto ispred Vojvodine, Hrvatska se kontinuirano držala pri vrhu jugoslavenske ljestvice BDP-a, Srbija po sredini, a ostale republike znatno niže. Ti odnosi se gotovo uopće nisu mijenjali još od 1952. pa sve do pred sam raspad Jugoslavije, usprkos razmjerno većim izdvajanjima i Hrvatske i Slovenije u savezne fondove za te nerazvijene, kaže Gabrič.

No, i Srbija je imala oprezan odnos prema onome što se događalo u Hrvatskoj, pa tako Milivoj Bešlin s beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju kaže kako je Srbija dosta ambivalentno promatrala reformski kurs i novu politiku iz Hrvatske. - Konzervativni dio partije predstavljao je tu politiku kao isključivo nacionalističku, separatističku i opasnu po opstanak i Jugoslavije i socijalizma. Srpska nacionalistička intelektualna elita išla je i znatno dalje šireći narative o povampirenom ustaštvu i antisrpstvu u Hrvatskoj, zbog čega sve češće tada nastupaju s pozicija zaštitnika, navodno, ugroženih Srba u Hrvatskoj. S druge strane, demokratski dio javnosti i reformsko rukovodstvo SK Srbije na čelu s Nikezićem i Latinkom Perović oprezno su podržavali nove tendencije u Hrvatskoj. Njihovi odnosi s hrvatskim vodstvom su vrlo korektni, pa su čak imali potrebu da na razgovor pozovu srpsko rukovodstvo i kažu im svoje namjere pred održavanje 10. sjednice i objasne im slučaj Žanko. Reformsko rukovodstvo u Srbiji nikad nije prihvatilo tezu da je hrvatsko rukovodstvo nacionalističko, iako se nisu u svemu slagali, pa ni oko tretmana nacionalista u vlastitim republikama, kaže Bešlin.

On tvrdi kako su rukovodstva Srbije i Hrvatske tada imala vrlo korektan odnos, krajnje otvoren. Svjesni i svojih slaganja i neslaganja. Oni su bili dio istog reformskog vala, koji je zahvatio Jugoslaviju nakon Rankovića, nastavlja Bešlin.

- Jedan od središnjih ciljeva je bila demokratizacija poretka. Ipak, bilo je i neslaganja među njima. Bešlin ističe da je najveći prijepor bio u odnosu prema Titu i njegovom autoritetu.

- Hrvatsko rukovodstvo s više prisnosti i pragmatizma pristupa Titu, a Nikezićevo rukovodstvo držalo je distancu. U izvjesnoj mjeri je bio različit i njihov odnos prema nacionalizmu u vlastitoj sredini. U Srbiji je taj kurs bio oštriji, iako i u njoj, otvaranjem prostora za javni govor, nacionalisti izbijaju na površinu. Bešlin napominje da je dva reformska rukovodstva ujedinjavala politika radikalnijih ustavnih promjena i koncepcija "čistih računa", odnosno svođenja funkcija federacije na minimum. No, prema njemu, duboko neslaganje postojalo je oko decentralizacije financijskog kapitala koji je ostao u Srbiji, nakon ukidanja saveznih fondova, zbog čega ga privreda Srbije koristi za svoj razvoj.

- Savki je to bilo jasno i ona traži da se i tu stvari raščiste, ali ne nailazi do kraja na razumijevanje kod Nikezića - kaže Bešlin.

Prema povjesničaru Hrvoju Klasiću, suštinski problem ležao je upravo u neriješenim ekonomskim odnosima. Nakon prvoga velikog zaokreta u privrednoj politici uvođenjem samoupravljanja (1950.), drugi je predstavljala privredna reforma iz 1965. godine. Niz ekonomskih mjera koje su tom prilikom donesene imale su za cilj prelazak na moderniji, "liberalniji" privredni sustav, kojim će u prvi plan doći ekonomske kategorije poput cijene proizvodnje, ili cijene i visine akumulacije. Međutim, neuplitanje države u privredu pokazalo se dvosjeklim mačem. Smanjenje državnih investicija rezultiralo je stagnacijom privrede i nizom popratnih pojava kao što su pad izvoza i rast uvoza, pad zapošljavanja i smanjenje dohotka, a najveći dio novca odlazio je u fondove namijenjene investiranju u razvoj krajeva na cijelome području Jugoslavije.

image
V. Kalinin/Sputnik/Sputnik via AFP

Nesigurne pozicije

Daljnjom modernizacijom i uključivanjem Jugoslavije u svjetske ekonomske procese tzv. konzervativci (ili centralisti) postaju svjesni da je njihova pozicija sve nesigurnija. Općenito govoreći, smatralo se da nova privredna i društvena reforma više pogoduje Sloveniji i Hrvatskoj, a da bi se ostale, manje razvijene, republike brže razvijale u centralistički uređenoj državi. Međutim, generaliziranje po principu "liberalni" i reformski orijentirani Slovenci i Hrvati te konzervativni Srbi, Makedonci, Crnogorci i Muslimani samo je dodatno i nepotrebno antagoniziralo odnose između jugoslavenskih naroda.

Bešlin pak kaže kako je jasno da su postojala dva koncepta Jugoslavije - centralistički s predominantnom partijom i osloncem na SSSR i drugi koncept koji je podrazumijevao reforme, demokratizaciju i decentralizaciju s privredom koja je produktivnija i okrenuta tržišnom principu. Postoji uvjerenje, kaže Bešlin, da Srbiji i siromašnijim republikama odgovara ovaj prvi konzervativni koncept, čija je personalizacija bio Ranković, a Sloveniji i Hrvatskoj odgovara drugi, reformski koncept. Međutim, upravo su reformska rukovodstva početkom 1970-im u Srbiji Nikezićevo i u Makedoniji Crvenkovskog pokazali da to ne mora biti tako. Naprotiv, Srbija je vrlo i društveno i kulturno i ekonomski napredovala u tom reformskom kursu poslije smjene Rankovića, priča nam Bešlin.

U takvim okolnostima, nastavlja Gabrič, u vrijeme zaoštravanja nacionalnih odnosa u Jugoslaviji u 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća Slovenija i Hrvatska su često bile na istoj strani i predstavljale su neformalni blok razvijenih republika. I vodeći političari su dobro surađivali. Miko Tripalo je, u razdoblju dok je radio u saveznom partijskom birou, dobro surađivao sa Stanetom Dolancem, koji je u njihovim razgovorima više puta kritizirao neke konzervativnije političare i dio srpskoga partijskog vodstva. No, odnos Tripala i Dolanca naglo se pogoršao u mjesecima prije obračuna s hrvatskim vodstvom.

U nekim pitanjima postojale su i razlike, dodaje Gabrič - dok su za slovensko političko vodstvo u odnosu prema federaciji bila aktualnija gospodarska pitanja, u hrvatskom vodstvu u prvi plan postavljali su pitanja političkog sustava i odnosa između republika i federacije. Slovenski politički vrh je o zaoštravanju odnosa u Jugoslaviji, kojemu su kumovali događaji u Hrvatskoj, raspravljao na proširenoj sjednici Sekretarijata CK SKS 16. travnja 1971. Stane Dolanc je kao uvodničar sukobe stavio u okvir zaoštrenih srpsko-hrvatskih odnosa te je upozorio da su primjedbe na razini onih uoči Drugoga svjetskog rata. Mitja Ribičič je spomenuo da su istražili više konkretnih hrvatskih kritika na račun djelovanja saveznih tijela vlasti i da su se iskazale kao neutemeljene. Hrvatsko stajalište, naglasio je Ribičič, doživjelo je gotovo jednak negativan odnos u cijeloj Jugoslaviji: "Mislim da je u tom pogledu raspoloženje gotovo 5:1", rekao je on. Zapravo je, kaže Gabrič, Milan Kučan sintetizirao razmišljanje slovenske politike kada je predložio, da se "Hrvatima kaže da su uživali veliku potporu Slovenaca kad su se načelno odupirali centralizmu i hegemonizmu srpskih krugova, ali da su sada s tim problemom to izgubili i da su krenuli u situaciju od koje se slovenski narod sklanja i ne daje im nikakve podrške".

Poteze hrvatskoga vodstva ocjenjivali su kao nedorečene i brzoplete, što je moguće, primjerice, iščitati iz slikovite ocjene Stane Kavčiča: "Hrvati se dižu i padaju. Sve ili ništa. Gorljivost u ništa, gorljivost za sve! I tako od Zrinjskoga i Frankopana, gdje su padale glave, preko mađarske revolucije sredinom 19. stoljeća, kad su dobili za nagradu ono što su Mađari dobili za kaznu, i u staroj Jugoslaviji kad su na početku agitirali za jugoslavenstvo i dobili ništa, i od Mike i Savke, kad su opet letjele glave".

Međutim, ova suzdržanost prema Zagrebu ne znači da su političari u Ljubljani stvorili protuhrvatski pakt sa Srbima, nego se radilo o pokušajima balansiranog pristupa, ističe Gabrič. - Slovenija je – kao i druge republike – bila u paktu s onima koji su u konkretnim pogledima bili blizu njezinim pogledima. Znači kod jezičnog pitanja saveznici su bili Makedonci i Albanci, a oko srpskog ili hrvatskog ili srpsko-hrvatskog se nije htjela opredijeliti, jer je to smatrala za problem naroda koji govore te jezike.

"Pucanje" u odnosima

Reakcije na 1966. i pad Rankovića su u većini republika bile da je došlo do pobjede demokratskih metoda nad policijskom državom, a u Srbiji da je riječ o pobjedi Slovenaca/Kardelja nad Srbima/Rankovićem, pa bi teško mogli govoriti o jačem slovensko-srpskom paktu samo nekoliko godina kasnije. Ono što su slovenski političari kritizirali u svom zatvorenom krugu poslije susreta s hrvatskim rukovodstvom je da Hrvati imaju premalo konkretnih nacrta ekonomske suradnje, znači da hrvatski lideri previše ispostavljaju nacionalni problem, a nedovoljno ili presporo rade na ekonomskim pitanjima. Koliko je ta ocjena bila realna, drugo je pitanje, jer je do nje možda došlo pod utjecajem jakog nacionalnog pokreta u Hrvatskoj, objasnit će Gabrič. Presudno i uzbudljivo je bilo ponašanje vodstva BiH u ključnim trenucima kada je već jasno da dolazi do "pucanja" u odnosima prema onom što se događa u Hrvatskoj, pa nam Kamberović navodi da je Miko Tripalo u svojim sjećanjima napisao da je "tadašnje vodstvo BiH nagovorilo Tita da se obračuna s hrvatskim liderima 1971. godine", tvrdeći kako je Dušan Dragosavac došao u Bugojno kod Mikulića i zajedno s njim zatražio od Tita da smijeni hrvatsko političko rukovodstvo. - Teško je provjeriti sve detalje u vezi s ovim tvrdnjama. Ali, činjenica je da je Tito iznenada došao u Bugojno 12. studenog 1971. na kraći odmor. Domaćini su mu bili ovdašnji politički lideri (Mikulić, Pozderac i Kosovac), a njima se 13. studenog pridružio i Džemal Bijedić, tada predsjednik savezne vlade. Došao je i Dragosavac, s kojim je Tito razgovarao 14.-15. studenog. Tito je ostao do 17. studenog, a nakon toga je krenuo u Rumunjsku i u "plavom vlaku" sa svojim suradnicima razgovarao o studentskom štrajku koji je 22. studenog počeo u Zagrebu. Uz Tita su tada bili Džemal Bijedić, Stane Dolanc, Mirko Tepavac, Draža Marković. Tada je Tito odlučio ukloniti Savku i Tripala. Bijedić se, kaže Kamberović, u tom razgovoru s Titom oštro suprotstavljao hrvatskim zahtjevima u sferi financija, poput zahtjeva "devize onome tko ih stvara". Sigurno je, također, da su Mijatović i Mikulić na 21. sjednici CK SKJ vrlo oštro diskutirali protiv politike hrvatskog rukovodstva koje popušta nacionalizmu koji, šireći se u BiH, dovodi do opasnih nacionalnih homogenizacija i "jača antihrvatsko raspoloženje".

image
Willy Brandt i Džemal Bijedić
Keystone Pictures Usa/Zuma Pre

Bešlin se ne slaže s tezom da su svi u Karađorđevu ostavili Hrvate na cjedilu. On kaže da se, dok su druge republike bez dileme podržale Tita, srpsko rukovodstvo ponijelo drugačije. Ali treba imati u vidu da je i dio SKH koje tada ima podršku Vladimira Bakarića stao iza smjene proljećara. Za Bešlina je ključno je da su Nikezić i Latinka Perović izrazili velike rezerve prema metodama kojima se rješava kriza u Hrvatskoj. Oni su, kaže on, znali da su sljedeći na redu za smjenu i upozoravaju da se ne može drugi put u jugoslavenskoj povijesti odustati od demokratskog kursa na hrvatskom pitanju. Bila je jasna aluzija na 1929. i zavođenje šestojanuarske diktature. Nikezić je baš u Karađorđevu upozorio sve prisutne da samo demokratski i reformski kurs u SKH može uspješno pobijediti šovinizam u toj republici. I Savka Dabčević u memoarima piše da je to bila jasna podrška njenom rukovodstvu, ističe Bešlin.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 13:50