Na reformu školstva ove godine potrošit će se isto novca kao na tri fontane koje krase Zagreb

Cijena zacrtane petogodišnje reforme školstva iznosi 50 milijuna eura. U jednogodišnju pripremu reforme lani je državni proračun izdvojio deset milijuna kuna. Sličan bi iznos trebalo dati i u 2016. kada bi reforma (od jeseni) trebala eksperimentalno krenuti u prvih 60 škola.

Usporedbe radi, godišnji iznos za reformu jednak je mjesečnom trošku najma zgrade Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) ili, Zagrepčanima još bliži pojam, instalaciji triju fontana plaćenih iz gradskog proračuna.

Je li to najjeftinija reforma bitnog sektora i može li ona ugroziti preostale proračunske stavke MZOS-a? Je li, uostalom, dovoljna za spas obrazovanja kojim Hrvatska razvojno zaostaje za gotovo svim europskim zemljama? Što se planira tim novcem i hoće li je nastavnici prihvatiti bez povećanja plaća?

Najviše za plaće

Proračun MZOS-a u 2015. iznosio je 11,8 milijardi kuna. Od toga, 9,7 milijardi otišlo je na plaće, na materijalne troškove još 700 milijuna, na kapitalna ulaganja oko 200, a na razna davanja koja se svedu na “socijalu” 1,2 milijarde kuna. Za razvoj sustava nema se gotovo ništa. Pritom je najgore što je internom preraspodjelom teško moguće nešto učiniti bez drastičnih mjera.

I onda se dogodi paradoks: za kurikularnu reformu školstva, kojoj je glavni cilj promjena koncepta učenja tako da djeca u školi ne uče enciklopedijska znanja (“škola nam je za kviz”), nego primjenjiva znanja potrebna za život, od namijenjenih 12 milijuna kuna za pripremu u državni se proračun ovih dana vraća dva milijuna. Namijenjena sredstva naprosto nisu potrošena, hajmo reći - sačuvana su.

Način na koji su trošena sredstva za prvu dionicu reforme trebaju biti putokaz. Relativno skromnim novcem može se napraviti puno ako postoji jasan plan i odgovornost, tvrdi Boris Jokić, voditelj skupine za reformu.

Između začkoljica prosvjetnog proračuna i razvojnih ciljeva postoji drugi plan - proračun neće trpjeti zbog reforme. Dugoročno (pet i više godina) je u poboljšanje obrazovanja predviđeno uložiti oko 360 milijuna kuna, najvećim dijelom iz europskih fondova u sklopu operativnog programa “Učinkoviti ljudski potencijali”.

Na obrazovanje se kod nas još uvijek, na žalost, gleda kao na trošak. Logično je da svaka promjena zahtijeva ulaganja, ali jedino se obrazovnom radnom snagom možemo približiti prosječnim primanjima EU. Da podsjetim, prosječni hrvatski zaposlenik na sat zarađuje manje od pola prosječne satnice svih zemalja EU. Bez ulaganja u obrazovanje i znanost približit ćemo se zemljama u kojima se zarađuje puno, puno manje, kaže Vedran Mornar, ministar znanosti i obrazovanja u Vladi na odlasku.

Politička definicija

Mornar, politički nedefinirani član Vlade Zorana Milanovića koji se 1. veljače vraća na matični Fakultet elektrotehnike i računarstva, u svojih se 18 mjeseci mandata pokušao snaći s proračunskim izdvajanjima za sektor. Od početka je dojam da ga je pobliže upoznavanje s financijskom konstrukcijom kojom raspolaže sablaznilo. U intervjuu Jutarnjem listu prije otprilike godinu dana izjavio je da bi mu se ministri vani smijali kada bi čuli s koliko novca raspolaže za reformu školstva.

Tu nije pogriješio, iako je propustio javno reći koliko se prijašnjih godina kod nas izdvajalo za pokušaje reformi. Ako izostavi sve kosture iz ormara koji su ga dočekali samo u financijskom obliku, opet ispada kratkovječni ministar i podupiratelj najkonkretnije pripremljene reforme dosad. Kako za nju nije bilo novca u proračunu, pronađeno je rješenje u europskim fondovima.

“Mislim da se preuveličava potencijal za uštede u sustavu obrazovanja. Nešto se može postići racionalnijom mrežom škola, nešto programskim financiranjem visokih učilišta, ali ne treba očekivati stotine milijuna kuna. Stalno se govori o uštedama u sustavu, a već je sada postotak BDP-a koji država ulaže u obrazovanje i znanost na samom dnu Europe”, kaže danas Mornar.

Malo za darovite

Jasno mu je da je osnovni problem države golemi inozemni dug i golem teret mirovina koje se isplaćuju iz proračuna. “Pazite”, kaže nam u posljednjim danima mandata, “mi plaćamo samo za kamate na dug više nego za znanost i obrazovanje zajedno”. Govoreći otvoreno o financijskoj politici, podsjeća na žalopojku šireg dijela prosvjetne i akademske zajednice: “Nadam se da će napokon doći vrijeme kada će se na ulaganje u obrazovanje i znanost gledati kao na ulaganje u budućnost i razvoj ove države, a ne kao na stalnog klijenta za rezove”.

Zašto? Višegodišnji rezovi doveli su do toga da je stavka stručnog usavršavanja nastavnika srednjih škola u 2015. prepolovljena u odnosu na 2012. kada se izdvajalo nešto više od milijun kuna.

U znanstvene novake 2011. je MZOS uložio 335 milijuna kuna, da bi lani iznos spao - uz paralelni pad broja novaka na njihovoj stavci - na 216 milijuna.

Ipak, određene stavke ne mogu se požaliti: financiranje Hrvatske zajednice tehničke zajednice koja okuplja 16 saveza - od modelarstva, informatike i radioamaterstva do učeničkih zadruga i tehničke kulture - povišeno je s 13,6 (2012.) na lanjskih 15,2 milijuna. U četiri godine u poticanje tehničke kulture kod učenika uloženo je 63 milijuna kuna, što je deset puta više nego što je u četiri godine ukupno uloženo u poticanje programa za darovite učenike. Ili, s druge strane, gotovo 20 milijuna manje nego što Ministarstvo izdvaja za funkcioniranje Nacionalne sveučilišne knjižnice.

Gradnja zgrada

Višegodišnjim rezovima dovedena je, prema tvrdnjama upućenih, u opasnost funkcija ključnih ustanova poput CARNet-a koji vodi brigu o informatičkoj potpori cijelog sustava ili Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, ključne institucije za provedbu državne mature, agencija pa i - škola.

“Ne vidim kako dalje uštedjeti, osim ako, na primjer, iz mreže ne počnemo isključivati školu po školu, fakultet po fakultet”, kaže tehnički ministar znanosti.

U velikom sustavu nemoguće je ne primijetiti mogućnosti uštede. Jedan od problema posljednjih godina bila je zgrada triju fakulteta Sveučilišta u Splitu. Stajala je nedovršena godinama, iako je u nju uloženo više od 250 milijuna kuna. Sveučilište je plaćalo višemilijunski najam drugih prostora, trpjelo neizravne gubitke zbog nemogućnosti korištenja zgrade i njezinih laboratorija u prihodovne svrhe. Tek nedavno je napravljen “trošak” od još 18 milijuna kuna kako bi se zgrada privela kraju, čime će, eto, dugoročno biti ostvarene uštede. Mornar to komentira zaključkom: “Uvijek kada se govori o uštedama, treba istovremeno misliti da su i za njih potrebne barem kratkoročne investicije”.

To je vidljivo i na primjeru zgrade njegova Ministarstva: najam iznosi deset milijuna kuna mjesečno, a sva rješenja o preseljenju zahtijevaju investiciju od - kako tvrde upućeni - više desetaka milijuna. Ispada da je u obrazovanju uobičajeno da ušteda počinje investicijom, komentira Mornar.

Visi na stolu

Jedan od proračunskih problema MZOS-a su socijalne mjere na njihovim stavkama. To su prijevoz učenika, stipendije, studentski standard, plaće pomoćnika u nastavi za djecu s teškoćama u razvoju - nužne sustavu da bi se omogućilo “jednako i dostupno” obrazovanje. Kako ih se ne može ukinuti, realna je opcija svrstati ih u drugi resor odgovarajućeg naziva. Prijedlog koji visi na stolu jest da se za neke od njih, poput prijevoza učenika do škola, uvede imovinski cenzus.