Na svečanosti u Novinarskom domu u utorak su dodijeljene nagrade Hrvatskog novinarskog društva. Među laureatima su i novinari Jutarnjeg lista Drago Hedl te Sandra Bolanča - Hedlu je dodijeljena nagrada za životno djelo, dok je Bolanča dobila nagradu Marija Jurić Zagorka za pisano novinarstvo i to za životnu ispovijest bivše ravnateljice knjižnice u Jelsi na Hvaru optuženoj da je skrivila požar u mjesnoj knjižnici s vrijednim knjigama.
U nastavku vam donosimo nagrađeni rad Sandre Bolanče, koji je izvorno objavljen u Jutarnjem listu početkom ožujka prošle godine.
Bila je zima u Jelsi na otoku Hvaru, 10. studenoga 2003. godine. Sjećam se, iz knjižnice sam izišla u 14.35 sati. Otišla sam u obližnju trgovinu, kupila neke sitnice, na računu je pisalo vrijeme 14.40. Brzo sam došla kući. U 14.42 pojavio se crni dim na zgradi, u 14.45 netko je obavijestio policiju. Nisam ni odložila stvari iz dućana kad me netko nazvao i rekao da gori knjižnica. Pojurila sam natrag, imam što vidjeti, zgrada u plamenu, iz nje suklja gusti, crni dim, vatrogasci, metež, okupljeno mnoštvo gleda požar. Šok! Vatrogasci su poslije rekli da su potrošili 12 aparata samo da ugase vatru koja je zahvatila moj radni stol. To mi nekako odmah nije bilo logično.
Polako, mirnim glasom koji ne skriva dugotrajni umor i razočaranje govori Marija Huljić-Plantarić, danas 66-godišnja ravnateljica Općinske knjižnice i čitaonice u Jelsi. Njezina priča dostojna je scenarija holivudskog trilera. Naime, ravnateljica je bila optužena da je neugašenim opuškom izazvala požar u najstarijoj narodnoj knjižnici na dalmatinskim otocima. Vatra je progutala cijeli fundus knjižnice s oko deset tisuća knjiga, materijalna šteta na zgradi procijenjena je na oko 1,6 milijuna kuna. U potkrovlju zgrade nalazio se Arhiv Jelse, tako da Jelsa više nema svoju pisanu povijest. A u Vijećnici je izgorio vrijedan namještaj iz 19. stoljeća.
Djelo protiv sigurnosti
Nadležno Državno odvjetništvo diglo je prijavu protiv gospođe Marije zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti. Uslijedila je pravosudna trakavica, redala su se ročišta i otkazana ročišta, stručnjaci i aljkavi stručnjaci, sudska rješenja koja iz mjesta suda do mjesta prebivališta okrivljene putuju po dvije godine, iako se radi o mjestima udaljenim 20 minuta vožnje, iznosila su se vještačenja i nalazi, površni i traljavi, kako će se poslije ispostaviti, da bi punih deset godina kasnije, u prosincu prošle godine, ravnateljica bila pravomoćno oslobođena!
“U središtu svega bilo je strašno neznanje svih odgovornih osoba, od policijskog očevida do nalaza vještaka. Uzeli su mi deset godina života…”, govori nesretna žena.
Gospođa Marija je “furešta”, Slovenka koja se prije 35 godina udala u Jelsu. U Ljubljani je studirala jezike, paralelno je završila edukaciju iz bibliotekarstva i položila stručni ispit. U Ljubljani je radila u glavnoj sveučilišnoj knjižnici kao informatorica za međuknjižničnu suradnju s inozemstvom.
Kad je stigla u Jelsu, dobila je posao učiteljice engleskog jezika, a potom je, za dopunu satnice, postala knjižničarka. Tijekom spomenuta dva desetljeća Narodna knjižnica nije bila registrirana i u njoj su radili učitelji; godine 1998. Općina Jelsa službeno je osnovala Općinsku knjižnicu i čitaonicu.
Požar je bio šok
“Kroz 20. stoljeće bila sam jedini profesionalni knjižničar na otoku. Meni je knjižnica ključno mjesto za život ljudi. U ono doba u Jelsi nije bilo ničega, knjižnica je bila sva moja ljubav, bila sam jedina zaposlena. Sjećam se, bio je Mjesec hrvatske knjige, tog kobnog dana pisala sam referat, kući sam otišla samo da spremim nešto za jelo i htjela sam se vratiti iza ručka da dovršim referat. Deset minuta nakon što sam otišla te knjižnice više nije bilo. Za mene je to bio grozan šok”, prisjeća se Marija.
Knjižnica je imala 55 kvadrata, u prizemlju su bili kavana i prazno kino pretvoreno u skladište, na prvom katu nalazile su se općinske prostorije i knjižnica, a iznad je bilo potkrovlje. Kad se sjurila na poziv o požaru, Marija Huljić-Plantarić gledala je kako plamen proždire krov s kojeg su padali gorući komadi.
Policija ju je ispitala, proveden je očevid, angažirani su vještaci iz zagrebačkog Centra za forenzička istraživanja “Ivan Vučetić”. A onda je Državno odvjetništvo podnijelo prijavu protiv nje na Općinskom sudu u Starom Gradu na Hvaru. Optužba je glasila: ravnateljica knjižnice Marija Huljić-Plantarić bacila je opušak u koš za smeće i tako je izbio požar. U proljeće 2005. počela su ročišta.
“Izjasnila sam se da nisam kriva. Bila sam pušač, ali taj dan nisam pušila, rano sam ostala bez cigareta. Usto, cijeli dan sam unosila pakete. Taj dan sam već ujutro ostala bez cigareta. U smeću je bila pronađena aluminijska folija, što je poslužilo kao dokaz da je požar izazvao moj opušak. Rekla sam da smeće nisam bila bacila par dana. Ta folija koja je bila glavni dokaz protiv mene u košu je stajala par dana”, iznosi Marija.
Aljkava istraga
Sve je, tvrdi, bilo aljkavo napravljeno. Saslušano je malo ljudi, nalaz vještaka bio je siromašan, nisu se znale presudne stvari koje se kod požara moraju utvrditi, prvenstveno je to tijek požara. “Vještaci su zaključili da je požar izazvao opušak iz koša za smeće koji sam netom bacila i otišla kući. A ja znam da nije bilo tako.
Vještaci, nadalje, nisu stručno objasnili tijek požara: kako je planuo koš, kako je zahvatio stol, kako je u samo par minuta zahvatio potkrovlje i krovište koje je u gorućim komadima padalo dolje. To nije objašnjeno i mene su sredinom 2006. godine osudili na deset mjeseci zatvora, s dvije godine uvjetno”, iznosi ravnateljica.
Osuda na zatvor
Njezin je odvjetnik uložio žalbu koju je Županijski sud u Splitu uvažio zbog nedostatka dokaza. Da stvar bude gora, Marija Huljić-Plantarić odmah je sakupila oko 250 fotografija i snimki požara i sve to na CD-u predala Općinskom sudu u Starom Gradu.
“Masa ljudi je snimala požar i dali su mi snimke. Nažalost, sud u Starom Gradu nije ih prihvatio. Snimke pokazuju suprotno od teze vještaka, prvo je planuo krov, izgorjele su njegove tri četvrtine, gorući komadi padali su na potkrovlje i onda je stradao prvi kat s knjižnicom. Grozno je kad imaš 250 snimki koje to potvrđuju, a sud ih ne želi pogledati”, uzdahnula je žena.
Nakon uvažene žalbe, Županijski sud u Splitu zatražio je novo vještačenje za procjenu štete i suđenje se trebalo ponoviti. Dvije godine čekala je tu obavijest.
Ravnateljica Huljić-Plantarić prolazila je tada kroz najteže trenutke u svom životu. Inače introvertirana, još se više povukla u sebe, narušili su se i odnosi s drugim ljudima.
“Deset godina ne spavam. Dobila sam rak, operirala sam dojku, zbog cijelog slučaja zdravlje mi je ozbiljno narušeno. Muž mi je bolestan, ovo ga je slomilo, imamo sina i kćer, sve nas je taj događaj poremetio. Prošla sam strahote, znaš da nisi kriv, a nitko te ne čuje”, priča ravnateljica. “Kad sam vidjela da sam proglašena krivom na temelju aljkavog nalaza, danima i noćima studirala sam stručnu literaturu koja govori kako se utvrđuje tijek požara, što je sve važno za nalaz forenzičara, koji detalji se gledaju. Ali, sud nije htio prihvatiti snimke, a ja nisam stručnjak i moje mišljenje se nije uvažavalo”, kaže Marija.
Rastrgana u svojoj muci, 2007. godine pisala je Johnu De Haanu, vodećem američkom stručnjaku za požare.
“Sad je u mirovini, živi u Americi i najveći je autoritet za ta pitanja. Aktivan je u udruzi Innocence Project koja štiti ljude nevino osuđene zbog paljevine. Iznijela sam mu svoj slučaj, dao mi je podršku, rekao je da je iznenađen kako sam ovladala znanjima iz forenzike. Ustvrdio je da je nalaz vještaka po kojem sam suđena loš i da bi sud morao uvažiti preostali materijal”, otkriva Marija.
U međuvremenu, tijekom 2012. godine, predmet je prebačen na Općinski sud u Splitu. Tada je uslijedio preokret!
DUG PUT DO OSLOBAĐANJA Fotografije policajca donijele su preokret
Na Općinskom sudu u Splitu priča dobiva potpuni zaokret. Naime, u studenome 2012. godine supruga policajca iz Jelse, Matka Tresića, slučajno je razgovarala s jednim prijateljem ravnateljice koji je spomenuo nesretnu sudsku trakavicu. Žena se sjetila da je njezin suprug također snimio požar. To mu je rekla i on je snimku odnio Marijinu odvjetniku u Split.
Previd u Starom Gradu
“Budući da je moj predmet sada bio na Općinskom sudu u Splitu, odnijeli smo sve moje snimke koje u Starom Gradu nisu htjeli pogledati i snimku policajca Tresića. I njegova snimka pokazuje da je požar krenuo od krova te da se tek nakon urušavanja krova požar širi na prvi kat i zahvaća knjižnicu. Sud u Splitu ih je pregledao i uvažio kao dokazni materijal”, kaže Marija. U svibnju prošle godine Općinski sud u Splitu donio je oslobađajuću presudu, Državno odvjetništvo uložilo je žalbu, predmet je otišao na Županijski sud u Rijeku (jer je Županijski sud u Splitu preopterećen) koji je, pak, presudio da Marija Huljić-Plantarić nije kriva. Oslobađajuće rješenje dobila je u prosincu prošle godine.
“Uništeno mi je deset godina života. Policajcu sam zahvalna što je išao svjedočiti, iako su prošle tolike godine. On je ispričao što je vidio, sud u Splitu pozvao je druge vještake, no njihovo svjedočenje je bilo kratko jer nisu imali kvalitetne nalaze, da bi na kraju priznali da je moguće i da je tijek požara išao od krova.
Ispunila oba cilja
Taj požar je gledalo cijelo mjesto, svi su vidjeli isto, svi su vidjeli da je prvo gorio krov koji se urušio u knjižnicu, moglo se prije doći do istine… Teško je sad priželjkivati drugačiji scenarij. Sve ove godine nosim svoju bol i imam dva važna cilja, dokazati nevinost i sakupiti novu građu za biblioteku”, uzdahnula je Marija Huljić-Plantarić. Oba cilja je ispunila (s 20 tisuća novih naslova knjižnica se uskoro seli u Dom kulture), ali cijena koju je zbog tuđe nestručnosti platila nije bila mala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....