PIŠE JELENA VELJAČA

Nakon ovog vala depresija bit ćemo siromašniji. No, opraštat ćemo lakše i cijeniti se više

‘Bit ćemo siromašniji, usamljeniji i povređeniji, ali i velikodušniji, strpljiviji, otporniji na frustraciju, bol, paniku, dramu‘
Jelena Veljača
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 20. prosinac 2020. 18:34

Nova normala postala je sintagma koju smo u potpunosti prihvatili, kao i sva popratna značenja: stajanje u redovima, ograničen broj ljudi u trgovinama, zatvoreni restorani, strah od bliskog kontakta, zamagljene naočale od zaštitnih maski, beskontaktna dostava, propusnice, zabrana prelaska granice, brisevi prije putovanja, covid putovnice - nastavite niz.

Čak i moje petogodišnje dijete sa zastrašujućim samouvjerenjem koristi izraz “samoizolacija” i tu toj bizarnoj epizodi ne staje radnja: čini se, naime, da ona točno zna što on znači i čemu služi. Pa se pitam, uz sve na što smo natjerani, od karantena do seroloških testiranja, tko ćemo mi postati? Tko ćemo biti novi mi, bez posla, ali s iskustvom scenarija filma katastrofe kakav su predviđali samo Boccaccio i scenaristi iz Hollywooda kasnih devedesetih. Tko ćemo biti novi mi kad živimo u svijetu gdje se majke školaraca drže, sad već legitimno i bez srama, za alkohol i normabele, grčevito od stiska utrnulim prstima, samo da prežive, samo da prežive, i oni, i djeca.

Tko ćemo biti novi mi nakon vala depresija koji potapa sve više mojih kolega izvođača, nakon gubitka poslova, otkazivanja turneja, koncerata, festivala, gostovanja, summita, putovanja? Tko ćemo biti novi mi nakon što smo prisiljeni pogledati stvarnosti u oči i - bez lažnih fotografija sa skijanja na Instagramu, ali ne lažnih jer smo ih izmislili, nego zato što su trajale jedan vikend-treptaj našeg života i nisu zapravo mi - reći: ovo je mjesto na kojem uistinu živim, ovo je moj stan, ovo je moja ulica, ovo su ljudi s kojima doista živim? Nema bjegova na koje smo navikli, nafriziranih accounta koji nas mame u Tajland, gdje ćemo na trenutak pomisliti da ćemo i mi biti bolji ako uronimo u pijesak i ako nas netko primi za ruku daleko od stvarnosti. A stvarnost je dugo čekala za bekhend, ali kad ga je jednom odlučila opaliti, uzvratiti snagom kako samo ona zna, učinila je to šah-matom, pa je tako stvarnost sada činjenica da nas gotovo nitko ne smije uopće i nikada primiti za ruku, ne na pijesku, ne u Sri Lanki za koju ste digli kredit, nego bilo gdje, a ako ste se zarazili koronom, ni u vašem vlastitom domu.

I sama sam ljudima koje volim nosila hranu dok su bili što bolesni, što u samoizolaciji, najnormalnijem dijelu vokabulara jedne predškolke: ostavljala bih vrećice pred vratima i razmišljala poznaje li virus takvu granicu, a potom se mrzila zbog toga. Tko ćemo biti mi nakon što smo si tako donosili obroke, a da se ne poljubimo, zagrlimo, utješimo, dodirnemo, utonemo u utjehu jedno drugog kao u sjećanje majčina krila? Tko ćemo biti nakon što smo u travnju hodali praznom tramvajskom prugom na metar razmak od najbolje prijateljice?

Hoće li nas strah od covida zauvijek obilježiti kao kukavice, traumatizirati kao izdajnike? Hoćemo li se dijeliti na one koji su se ljubili s voljenima iako su oni potencijalno bili zaraženi, pa neka sve nestane “u paramparčad”, i na one koji su osjećali dužnost da se ne zaraze, da opstanu, svoje djece radi, budućnosti radi? Tko ćemo biti mi sad kad se kontekst zauvijek promijenio?

Ako već znamo, a zaista se nadam da znamo, da se naš DNK neće mijenjati procjepljivanjem protiv covida, možemo li napokon postaviti pravo pitanje: koliko će se naš emotivni DNK promijeniti nakon svega što nam je demonstrativno srušeno, svih sigurnih mjesta koje smo posjećivali, što fizički, poput kafića, što mentalno, poput društvenih mreža, koketerija, online kupovine, trenutne gratifikacije, ovisnosti?

Pretvaramo li se u zombije koji hodaju Cvjetnim trgom s papirnatom čašom punom kuhanog vina u potrazi za nekom natruhom onoga što smo nekad bili (Advent, socijalna bića, Fuliranje, potražite slobodno na internetu... ta mjesta iz zajedničke zagrebačke prošlosti)?

Ima nečeg dirljivog u tom skupljanju kojem sam i sama svjedočila nekidan. Da, očajničko je, grčevito, i jadni smo dok sa strahom u očima na hladnoći gledamo policajce kako broje koliko nas je oko jedne klupice. A jadni su i oni, jer znaju da rastjeruju zadnje trzaje pokušaja da obranimo, pred samima sobom, identitet koji poznajemo.

Predat ćemo oružje, to je sigurno, stvarnost će nas, osnažena činjenicama, što medicinskim, što ekonomskim, natjerati na to: ali ima nevjerojatne utjehe u tome kako ljudi, poput vode, uvijek pronađu put da budu jedni s drugima. Da se dotaknu kroz plastiku, da si dodaju piće preko rupice u pleksiglasu. Dok mi je momak na romobilu veselo donosio suši koji sam jednako veselo, čak barokno sretno, jela doslovno stojeći na cesti s prijateljicom s kojom sam znala dijeliti i postelje, pomislila sam kako smo i to novi mi: na ulici, nomadski, ali prijateljski, drugarski, solidarno.

Kako možda ipak nismo samo tuga, očaj, depresija. I onda su nam se dotaknuli štapići koji su krenuli prema đumbiru: zastale smo obje. Hoće li više ikada biti normalno dijeliti pribor za jelo? Vjerojatno ne. (Zato ćemo od ranog jutra znati kolika nam je tjelesna temperatura i to upisivati zajedno s OIB-om, mahinalno kao nekad JMBG!) Hoćemo li pronaći put prema modernim, urbanim nomadima i više vremena provoditi vani, hoće li se trgovi pretvoriti u redove klupica i klupica? Hoćemo li postati spojeniji u usamljenosti i hoćemo li internet konačno prestati koristiti za zlostavljanje i govor mržnje, a početi ga upotrebljavati za spajanje i kontakt?

Tko god bili, isti nećemo biti sigurno. Bit ćemo siromašniji, povređeniji, usamljeniji, ali i velikodušniji, strpljiviji, otporniji na frustraciju, bol, paniku, dramu. Opraštat ćemo si lakše, cijeniti se više. I dalje imati potrebu pronaći se nasred ulice. I pojesti zalogaj nakon što nam se štapići dotaknu. Učinile smo to, oprostite nam. Rizik koji dokazuje da smo i dalje ljudi valjda je vrijedan toga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 22:17