GLOBUS

Od fašističkog zločina do partizanske osvete: Nove intrigantne spoznaje o strahotama fojbi

Ovo je knjiga koja će zakuhati veliku povijesno-političku raspravu od Rima i Trsta do Ljubljane i Zagreba
fojbe, zločin, žrtve

Povlačenje Talijana iz Dalmacije i Istre započelo je već prvih ratnih mjeseci 1941., nastavilo se 1943., kad su Englezi i Amerikanci bombardirali Zadar, pojačalo se 1945., a osobito u godinama 1947. i 1954. u skladu s vojnim i diplomatskim događajima. Ljudi su odavde bježali pred “slavokomunistima”, jer su godinama, pod okriljem fašista i nacista, uživali privilegije vladajućeg naroda, prije svega zato što se nisu mogli pomiriti s promijenjenim ekonomskim i političkim odnosima u kojima su “Šćavi” (kako su pogrdno nazivali Slavene) postali gospodari. Većina ih je optirala s Italijom u skladu s dogovorima kojima su kumovale velike sile na pariškoj mirovnoj konferenciji (1946.) i pregovori koji su rezultirali Londonskim memorandumom iz 1954.

Netočno je i reći da su tisuće Talijana izgubile život u fojbama. 400 do 500 fašista ili onih koje su ljudi smatrali fašistima poginulo je u nemirima do kojih je došlo u Istri nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943., nekoliko stotina u svibnju 1945. nakon oslobođenja Trsta i Gorice. Većina onih koji su izgubili život zbog uhićenja što su ih organizirale jugoslavenske vlasti na kraju rata umrlo je u logorima ili u zatvorima, a broj svih takvih nešto je viši od 3000, a nikako ne prelazi 4000 ljudi, od otprilike milijun i pol stanovnika Julijske krajine i drugih područja koja je zaposjela Jugoslavenska armija - najvažniji je zaključak u knjizi “Fojbe” slovenskog povjesničara Jože Pirjevca. Pirjevčeva knjiga, koja je ovih dana u izdavačkoj kući “Srednja Europa” doživjela hrvatsko izdanje, temelji se na istraživanjima arhivskoga gradiva u Washingtonu, Ljubljani, Rimu, Londonu te hrvatskim arhivima. Autori knjige istaknuti su istraživači iz Slovenije, Italije i Hrvatske - Nevenka Troha, Gorazd Bajc, Darko Dukovski i Guido Franzinetti - stoga ova knjiga predstavlja pothvat kojim se daje multiperspektivan pogled na problematiku ubojstava Talijana u Julijskoj krajini krajem Drugoga svjetskog rata, jer ih ne niječe, ne opravdava niti bagatelizira, nego ih stavlja u povijesni kontekst, valorizira i demitologizira. Knjiga analizira uzroke nastanka nasilja koje su Slovenci i Hrvati (jugoslavenska vojska) provodili nad Talijanima.

image
knjiga 'Fojbe' slovenskoga povjesničara Jože Pirjevca

Kako bi bilo moguće razumjeti događaje iz svibnja 1945., odnosno uhićenja, deportacije i likvidacije koje su provodile jugoslavenske vlasti nakon što su oslobodile Julijsku krajinu, potrebno je istražiti kompleksne uzroke koji su se nalazili u pozadini odluke da se spomenuto područje oslobodi i zauzme. Odnos prema Slavenima pogoršavao se od 1850., kada se počelo raspravljati o tome da “slavensko stanovništvo treba spojiti s talijanskim”, jer “talijanski um nesumnjivo nadmašuje slavenski, a talijanski je jezik kulturno bogatiji”. Stajalište da je hrvatsko i slovensko stanovništvo s područja sjevernog i istočnog Jadrana rasni neprijatelj kojem se ne smije vjerovati i koje treba prezirati nije bilo tipično samo za iredentiste, “neoslobođene” Talijane iz Primorja i Dalmacije, nego i za nacionalističke i imperijalističke krugove Kraljevine Italije.

Dolaskom fašista na vlast mnogi Hrvati i Slovenci odlučili su se za iseljavanje u Jugoslaviju ili u prekomorske zemlje: iz Istre se odselilo 60.000 ljudi, a iz preostalog dijela Julijske krajine 40.000. Istarski je fašizam u određenom smislu bio još agresivniji, što potvrđuje činjenica da su hrvatske političke organizacije, zajedno s glasilom Istarska riječ, prije 1928., kad je režim zabranjivao sve slavenske novine i udruženja, tražile utočište kod Slovenaca, u glavnom gradu. Uz to je u Istri bila snažno prisutna i tajna politička policija, primarno je to bila OVRA (Opera di vigilanza e repressione antifascista, to jest Opera volontaria di repressione antifascista). Fašističke su vlasti bile svjesne eksplozivnoga stanja koje je nastalo u zemlji te su zato čvrstom rukom pokušale zatrti svaki pokušaj otpora. Rezijski je prefekt Temistocle Testa pisao podsekretaru za unutrašnje poslove Giudu Buffariniju: “Ovdje imamo sličnu situaciju kakvu smo imali među abesinijskim plemenima Gallima, Asmarijcima i Šaonima, premda su okolnosti bile možda donekle suvremenije.” Situacija se preokrenula naglavce 8. rujna 1943., kada je proglašeno primirje s Britancima i Amerikancima koje je u mjestašcu Cassibile na Siciliji potpisala “tehnička vlada” maršala Pietra Badoglia, a talijanska se vojska, zarobljena na Balkanu između partizanskih i njemačkih snaga, raspala.

U Julijskoj se krajini istovremeno s njom raspao i državni aparat, a posljedica je toga bilo potpuno bezvlađe. Zbog fašističkog terora koji je potpirivao nemoćni bijes i mržnju, nakon 8. rujna 1943. došlo je do brojnih pojedinačnih osveta, čije su žrtve bili i nedužni ljudi. Time je, kako to naziva poznati tršćanski povjesničar Carlo Schiffrer, započela “nulta godina za talijanstvo Julijske krajine”. No za slovensko i hrvatsko stanovništvo taj je trenutak značio kraj dugogodišnje more: autoritarna i tiranska država raspala se. Berto Črnja u knjizi “Zbogom, drugovi” ovako opisuje atmosferu do koje je došlo: “Partizanske su ophodnje kružile naokolo. Svako malo bi prema utvrdi vodili nekog uhapšenog čovjeka. Grad Pazin se čistio od fašista koji nisu uspjeli pobjeći. Logika rata zahtijevala je zatvaranje takvih ljudi i njihovu likvidaciju. Val narodne osvete obično je bio snažan i često nepravedan. Taj bi val poput nekog požara oko sebe spaljivao sve, nikoga ne štedeći. Jao si ga onome tko se nađe na njegovu putu!” Osvete bi se tu i tamo izrodile u užasne pokolje te bi završile naglim bacanjem trupala pobijenih u kraške jame koje su se na lokalnom venecijanskom narječju nazivale “fojbama”. Radi se o prirodnim ponorima u koje su stanovnici često bacali otpatke i trupla životinja. Tijekom Drugog svjetskog rata neke su od jama služile kao zajednički grobovi koje je inače trebalo kopati na zahtjevnom krškom terenu.

image
slovenski povjesničar Jože Pirjevec
YouTube

Likvidacije su se nastavile na kraju II. svjetskog rata. Kada je Jugoslavenska armija 1. svibnja 1945. ušla u Trst 1. svibnja 1945., u Titovu, kao i u slovenskom glavnom štabu već se dugo govorilo o “čistki” koju bi trebalo provesti prilikom zauzimanja ovoga važnoga grada. Edvard Kardelj već je potkraj kolovoza 1944. istaknuo kako je nužno pripremiti plan za preuzimanje vlasti u gradu, a istovremeno je odredio i njegove glavne smjernice: postaviti političke organe, ojačati policiju, provoditi samo ciljane likvidacije da ne dođe do “međusobnog ubijanja”; prije svega privući široke mase ljudi te ih dovesti do toga da zahtijevaju priključenje Trsta Jugoslaviji. U prvim danima jugoslavenske okupacije, a i u tjednima koji su uslijedili, prostor između Trsta, Gorice i Pule zahvatio je val hapšenja i ubojstava. U to je doba, prema procjeni Britanaca i Amerikanaca, deportirano otprilike 3400 ljudi različitih nacionalnosti, više od 1000 je ubijeno. Jugoslavensko nasilje zapadnim je saveznicima dobro došlo jer im je pružilo mogućnost da u očima javnosti poljuljaju i okaljaju mit o Titu. Nastojanje da ocrne njegove jedinice koje su bile prisutne u Julijskoj krajini, vidljivo je iz telegrama koji je feldmaršal Alexander poslao 6. svibnja 1945. vođama ujedinjenih generalštabova, dakle eliti britanskih i američkih oružanih snaga: “U Trstu hapse Talijane svih slojeva, osim onih koji simpatiziraju Jugoslavene, jer su sve djelatnosti pod njihovom kontrolom.”

Izraz fojba tada je prvi put povezan s imenom mjesta Bazovica, slovenskim selom na kraškoj visoravni sjeveroistočno od Trsta koje je od centra grada udaljeno nešto manje od deset kilometara. Bazovicu je išao žalosni glas sve od 6. rujna 1930., kad su na zajedničkom pašnjaku nedaleko od župne crkve pogubljena četiri “terorista”, tri slovenska domoljuba i Hrvat, koje je Posebni sud za zaštitu države osudio na smrt. Bazovica je u prvim danima jugoslavenske okupacije Trsta bila obavezna prolazna točka za ratne i civilne zarobljenike koje su hapsili u gradu te su ih slali u internacijski logor i zbirni centar u Hrpeljama. Za većinu je to bila tek prva postaja križnoga puta koji je vodio u slovenske i hrvatske logore, prije svega u Borovnicu ili u ljubljanske zatvore, međutim za nekoliko stotina zatvorenika to je bila posljednja postaja na njihovu životnom putu. Kao što je poznato iz izvještaja očevica kojeg su britanske i američke vlasti sredinom lipnja poslale u Bazovicu, IV. jugoslavenska armija ondje je uspostavila vojni sud koji je u javnom procesu u prisutnosti razjarenog lokalnog stanovništva osudio na smrt skupinu pripadnika fašističke policije. Kaznu su izvršili borci 10. dalmatinske brigade, većinom Srbi s područja Knina, koji su prošli ustaške užase i koji su se okužili tim nedjelima. Nije posve jasno kamo su odveli osuđene na smrt, jer ne postoji nijedan izvještaj o mjestu njihova pokopa; na području od nekoliko četvornih kilometara nalazi se bar 1278 različitih jama.

image
posmrtni ostaci iskopani iz fojbi u blizini Labina

Generalštab XIII. armijskoga korpusa savezničke vojske 3. kolovoza 1945. nadređenima je poslao izvještaj u kojem je potvrdio da se na dnu okna u Bazovici i u drugim kraškim jamama nalaze stotine trupala, pri čemu se pozivao na prethodne izvještaje od 1. i 13. lipnja. Tadašnji ministar vanjskih poslova De Gasperi odmah se obratio admiralu Stoneu kako bi saznao više o predviđenim mjerama britanskih i američkih vlasti. Prema izvještaju koji je u to vrijeme kružio Rimom: “Nekoliko dana potom (2. svibnja 1945.) domaće je stanovništvo čulo krikove i zapomaganje na njemačkom i na talijanskom. Kad su nakon dosta vremena neki radoznalci otišli do ponora, na njegovu su rubu otkrili mrlje od krvi, komade ušiju, nosova i drugih dijelova mučenih ljudskih tijela. Brojni su očevici sve što su vidjeli usmeno ili pismeno prijavili engleskom zapovjedništvu. Neki partizani, koji su vjerojatno nazočili pokolju, te su se kasnije pokajali, opisali su sljedeći prizor: žrtve su svukli, premlatili, mučili, a potom su ih ubili i bacili u fojbu. Žene su pomagale prilikom mučenja, a onda su se onim što su činile čak i hvalile.” Međutim, istražne radnje Britanaca u Šohtu (jedna od većih fojba) nisu dovele do preokreta, zato što rezultati jednostavno nisu ispunili očekivanja.

Nakon brojnih pokušaja, koji su trajali od kolovoza do studenoga 1945., vojnici inženjerijske jedinice koji su bili zaduženi za taj užasni posao uspjeli su - prema izvještaju War Officea - iz okna izvući posmrtne ostatke samo desetorice ljudi (devet njemačkih vojnika i jednoga civila) te još neke komade brojnih drugih trupala i pokojeg konja. Prema svjedočenju očevica, žlicom bagera izvukli su manje dijelove materijala koje su potom slagali na dugački stol. Četiri muškarca u bijelim kutama, s maskama i gumenim rukavicama, po riječima promatrača, pregledavali su taj materijal, prije svega tražeći dugmad s uniformi. Kao što je tvrdio i Andrej Kobal, slovenski suradnik američke tajne službe, više od 85 posto sve nađene dugmadi bilo je s njemačkih uniformi. Unatoč skromnom broju objektivnih dokaza koji nikada nisu postali dostupni javnosti, general Terence Airey, komandant XIII. korpusa zadužen za tu istragu i poznat po svojim “zagriženim antijugoslavenskim stavovima”, generalštabu britanskih i američkih oružanih snaga je 2. listopada 1945. poslao izvještaj o obavljenoj istrazi: “Poznato je da se u fojbi nalaze raspadnuta trupla osoba obaju spolova. Na temelju uniformi i opreme možemo reći da su među njima njemački vojnici. Istraga dakle dokazuje to da su u fojbu pobacane njemačke čete.

image
fotomaterijal iz knjige; memorijalno obilježje pored bazovičke fojbe

Novim bi se iskopavanjem zasigurno na površinu izvuklo još više raskomadanih trupala zajedno s komadima opreme, no ne vjerujemo da bi se time otkrilo nešto bitno drugačije ili odlučujuće.” Radilo se o pretpostavkama, a nije bilo ni traga o truplima Talijana, unatoč tomu što su se Britanci nadali da će ih “možda” pronaći. Napokon, prema tablici koju je 19. svibnja 1951. izdalo zapovjedništvo vatrogasaca, između studenoga 1945. i travnja 1948. istražene su 71 jame i ponora u Furlaniji, Goričkoj i na Tršćanskom krasu. Među njima su 32 bile prazne, a u preostalima su iskopana 464 trupla, među kojima je bilo 217 civila i 247 njemačkih i talijanskih vojnika; od toga je 12 bilo u Furlaniji, 283 u okolici Gorice i 169 na području oko Trsta. Identificirano je 61 truplo civila i 53 trupla vojnika, među kojima je bio i jedan ruski oficir koji je 1943. poginuo u partizanskim redovima kod Nabrežine uz još 19 pripadnika Talijanske Socijalne Republike koji su zarobljeni u Pevmi krajem lipnja 1944. te su potom strijeljani u Brdima. To potvrđuje da su se sve vojske koje su bile prisutne na tom teritoriju služile fojbama za brze i površne pokope znatno prije svibnja 1945. Najviše trupala, točnije 156, među kojima je bilo i nekoliko ženskih, nađeno je u jami pored Hrušice, koja se naziva “Jelenovca”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 16:44