U 78. godini umro je Ivan Ninić – Đunđuleto. Političar s nogometnim pedigreom. Građani Hrvatske ga pamte kao temperamentnog, da ne kažemo žestokog saborskog zastupnika SDP. Mi, stariji Šibenčani sjećamo se nadarenog nogometaša. S više od 500 nastupa za njegov HNK Šibenik, te s kratkim epizodama u zagrebačkom Dinamu i kninskoj Dinari. Oh, koliko smo večeri Ivan, Božo Podrug i ja proveli u šetnji rivom, stalno maštajući o Šubićevcu kao prvoligaškoj tvrđavi u bivšoj državi!
Vukman, Grubišić, Podrug, Ivan Ninić, Miljević (Tomić), Grgić, Bakmaz, Lovrić, Vuković, Aralica i Jurišić. To je bila potentna momčad, koja samo zahvaljujući stjecaju nesretnih okolnosti nije dospjela u proligaške kvalifikacije. Momčad, mahom sastavljena od fetivih Šibenčana i dalmatinskih momaka, koji su se za Šubićevac vezali i nogometno, i privatno, piše Šibenski.
Kao što je bio pomalo radikalan u saborskim raspravama, Ivan je tako bio jednako beskompromisan u svom trajanju na Šubićevcu. Katkad se doimao buntovnikom bez razloga, ali razloga za njegove prosvjede najčešće je bilo. Nije bio samo kapetan momčadi Šibenika, već je djelovao i kao samozvani zaštitnik interesa domaćih, šibenskih igrača u sukobima s fureštim trenerom. S iskrenom ljudskom značajkom, kakva bi i danas dobro došla u pojedinim trenucima na Šubićevcu.
U doba Hrvatskog proljeća Ivan je kao mlad čovjek bio na strani Mike Tripala i Savke Dapčević Kučar, smatrajući ih poštenim hrvatskim komunistima, koji žele neke korisne gospodarske promjene. Više se nego korektno ponašao i u doba kad je bio policijski profesionalac. Zbog svega spomenutog nije nas iznenadio njegov nemali politički angažman u SDP-u, u novoj hrvatskoj državi.
No, i tu je bio, kako mi Šibenčani kažemo, malo na svoju ruku.
- Pa, ne možeš ni privatno kritizirati Račana, ako si u izbornoj kampanji njegove stranke – znali smo mu govoriti u prijateljskim ćakulama. No, nije nas slušao i polako odstupio iz politike.
Ivan je bio zakleti Šibenčanin ili interes njegova rodnog grada bio mu je iznad svih drugih. Bio je i ljevičarski idealist, baš kao otac mu Ivo, koji se tresao od uzbuđenja dok bi gledao neki poznati partizanski film, poput „Sutjeske“ ili „Neretve“.
A sve što je iskreno volio moralo je ustuknuti pred, očito, teškom bolesti. Zadnji put se na ozbiljan način pojavio u javnosti kao prezenter knjige „Lipo stoji narančasta boja“, posvećene 90. rođendanu njegova HNK Šibenik. Bio je kao uvijek otvoren, iskren i duhovit.
Ne vjerujem da je suza navrla na oko poslije tužne vijesti samo autoru ovog teksta. Na isti način tuguju Cika, Žare, Jere, Ivek, Mišketa, Rade, Džeka, Branko… Zbogom prijatelju!
Komentari
0