MILIVOJ ŽUGIĆ

ODVJETNIK ŠTEDIŠA LJUBLJANSKE BANKE 'Slovenija je htjela pokrasti 132.000 štediša, a Hrvatsku nije bilo briga'

Ovdje postoji snažno zanimanje za žrtve ubijene prije 50 godina, ali ne i za bakicu koja prekapa po kontejneru, a na računu banke ima ušteđevinu koja bi joj omogućila lijepu starost
 Darko Tomaš/CROPIX

Dok se većini hrvatskih odvjetnika problem bivših štediša Ljubljanske banke činio pravno i politički kompliciran i beznadan pa su ga se klonili, zagrebački odvjetnik Milivoje Žugić upustio se u njihovo zastupanje pred domaćim sudovima. Zahvaljujući njegovoj upornosti, nekoliko stotina štediša te banke nakon presuda hrvatskih sudova došlo je do svog novca. Nekoliko stotina Žugićevih klijenata, međutim, tek su kap u moru hrvatskih štediša Ljubljanske banke čija je štednja raspadom SFRJ ostala “zaglavljena” u Ljubljanskoj banci. Prema podacima Simone Drenik, slovenske zastupnice pred Europskim sudom za ljudska prava, 132.000 štediša iz Hrvatske još čeka na svoj novac zatočen u toj banci. Riječ je onom dijelu hrvatskih štediša Ljubljanske banke koji početkom devedesetih nisu iskoristili poziv hrvatske Vlade da svoje ušteđevine zarobljene u Ljubljanskoj banci prebace u hrvatski javni dug. Njihova se štednja u pravno-političkom čvoru zvanom Ljubljanska banka naziva “neprenesenom štednjom”.

Odvjetnik Žugić je već početkom devedesetih, kad se zagrebačka filijala Ljubljanske banke zatvorila za građane, počeo dobivati sporove protiv te banke pred hrvatskim sudovima. Međutim, Slovenija je sredinom 1994. tome “doskočila” donošenjem Ustavnog zakona kojim je sva imovina “stare” Ljubljanske banke prenesena na novoosnovanu Novu Ljubljansku banku, pa se hrvatski štediše koji su pokretali sudske sporove protiv banke više nisu imali iz čega naplatiti. Žugić se i tome dovinuo tako što se izborio da se štediše naplate od prodaje nekretnina Ljubljanske banke koje su ostale u Hrvatskoj. Problem je, međutim, u tome što su potraživanja hrvatskih štediša višestruko veća od vrijednosti tih nekretnina. Žugić je 2003. u ime troje bivših štediša Ljubljanske banke podigao i tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava, ali ju je sud nakon pet godina odbacio iz proceduralnih razloga, a ne zbog merituma. Ovotjedna presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu donesena povodom tužbe dvoje bosansko-hercegovačkih štediša Ljubljanske banke, odnosno argumenti navedeni u njoj, odnosit će se na sve bivše štediše te banke na prostoru bivše Jugoslavije.

S Milivojem Žugićem razgovarali smo o posljedicama te presude za hrvatske štediše, o gorkoj financijskoj piluli koju će slovenska država morati progutati te o odnosu hrvatske politike prema 132.000 hrvatskih građana koji već 23 godine ne mogu do ušteđevina.

Još 2003. podnijeli ste pred Europskim sudom za ljudska prava tužbu protiv Ljubljanske banke. Vaša tužba odbijena iz proceduralnih razloga. Jeste li iznenađeni što je netko od štediša te banke ipak pred tim sudom dobio spor?

- Ne, nisam iznenađen. Još 25. lipnja 1991., dakle na dan kad je slovenski parlament izglasao Deklaraciju o nezavisnosti, usvojen je i Ustavni zakon o provođenju i izvršenju Deklaracije o nezavisnosti. Tim Ustavnim zakonom Slovenija je kao država preuzela jamstvo samo za štedne uloge u bankama na teritoriju Slovenije, a iz svojega jamstva kao države isključila štedne uloge položene u filijale Ljubljanske banke izvan teritorija Slovenije, uključujući i filijalu Ljubljanske banke u Zagrebu, koja je po financijskoj snazi bila jača i od centrale te banke u Ljubljani. Već iz te odredbe Ustavnog zakona odmah mi je bilo jasno što su zamislili sa štedišama Ljubljanske banke izvan Slovenije. Od samog početka ima sam snažan pravni osjećaj da to ne može završiti onako kako su Slovenci zamislili. Samo pukim slučajem nije ovako završilo za Sloveniju već 2003. kad sam se Europskom sudu za ljudska prava obratio tužbom u predmetu troje bivših štediša Ljubljanske banke.

Zašto je sud u Strasbourgu tu tužbu odbio?

- Moja tužba, koja je ujedno i prva tužba bivših štediša Ljubljanske banke pred tim sudom, odbijena je iz postupovnih, ne iz materijalno-pravnih razloga. Naime, dvoje štediša iz te tužbe, Ivo Kovačić i Marjan Mrkonjić tijekom postupka u Strasbourgu uspjelo se namiriti iz prodaje nekretnine Ljubljanske banke u Osijeku, temeljem presuda koje smo dobili pred hrvatskim sudom, pa je sud u Strasbourgu zaključio da te stranke više nemaju pravnog interesa. Treća stranka Dolores Golubović nije ni pokrenula spor u Hrvatskoj pa je odbijena jer nije iscrpila pravni put u Hrvatskoj. Kad je ta tužba odbijena, izašao sam pred zgradu suda u Strasbourgu i rekao okupljenim novinarima - neka se Slovenija ne veseli! Ovo što je presuđeno u ovotjednoj presudi Europskog suda u slučaju bosansko-hercegovačkih štediša već je bilo rečeno u toj prvoj odluci u dijelu u kojem se govori o meritumu problema, o pravu štediša na zaštitu imovine. I neki od istaknutih slovenskih pravnih stručnjaka poput tadašnjeg predsjednika slovenskog Ustavnog suda Lojze Udea u stručnim su člancima upozoravali da treba čitati moju tužbu u predmetu Kovačić i odluku suda te tvrdili da će sljedeću tužbu protiv Ljubljanske banke pred Europskim sudom u Strasbourgu Slovenija izgubiti.

Što štediše Ljubljanske banke mogu očekivati nakon ove presude? U kojem roku i na koji način napokon mogu podići svoju štednju i pripadajuće kamate?

- Ta presuda kaže da je slovenska država odgovorna za dug Ljubljanske banke prema svim štedišama. Slovenija nakon nje više nema niti nula posto šanse da izbjegne svoje obaveze prema bivšim štedišama Ljubljanske banke. Jedino što još može jest - odugovlačiti ispunjenje svojih obveza. Koji put će Slovenija izabrati, još ne znamo. Moguće su dvije varijante: jedna koja je ekstremno povoljna za štediše, a duga ne tako povoljna za štediše. Prema prvoj ekstremno brzoj varijanti Slovenija može reći štedišama - dođite u Ljubljanu, u uredovno vrijeme tu i tu, donesite štednu knjižicu, mi ćemo vidjeti kolika je štednja, izračunat ćemo kamate i isplatiti vam novac, štednu knjižicu izbušiti i zadržati je. Drugi, puno sporiji i nepovoljniji za štediše može biti da Slovenija kaže - u redu, izvršit ćemo obavezu iz presude Europskog suda za ljudska prava tako što ćemo izmijeniti odredbe Ustavnog zakona iz 1991. kojim u neravnopravan položaj dovodimo štediše u Sloveniji i one izvan Slovenije, i kažemo da kao država jamčimo za sve štedne uloge. Štediše će nakon toga morati tužiti sudu Ljubljansku banku, staru i novu. Mogu podići tužbe i pred hrvatskim sudom jer postoji Ugovor između Hrvatske i Slovenije iz 1994. kojim se Slovenija obvezala poštivati sudske presude donesene u Hrvatskoj i obrnuto. Nakon pravomoćne presude, štediše će se pokušati namiriti kod Ljubljanske banke. Kako ona nema imovine, štediše će po načelu supsidijarnog jamstva morati tužiti Republiku Sloveniju. Kad štediša dobije presudu protiv Slovenije, a Slovenija ni nakon toga ne plati, tada štediša podnosi prijedlog za ovrhu na računima Republike Slovenije i onda konačno dobiva svoj novac. To je za štediše nepovoljniji put, a nisam siguran da on odgovara i slovenskoj državi jer će u tome slučaju morati plaćati i sudske troškove, a i veće zatezne kamate.

132.000 hrvatskih štediša u Ljubljanskoj je banci 1991. ostavilo oko 300 milijuna njemačkih maraka, što prema izračunu slovenske predstavnice pred sudom u Strasbourgu iznosi 187 milijuna eura. No to je iznos iz 1991. Koliki je taj dug danas kad mu se pribroje kamate nastale u 23 godine?

- Teško je to reći bez uvida u račune. Neki su štediše imali oročenu štednju pa je kamata veća, drugi su imali štednju po viđenju pa je kamata manja. To je stvar matematike. Prema mojoj gruboj procjeni, dug Slovenije prema hrvatskim štedišama Ljubljanske banke s neprenesenom štednjom danas bi, sa zateznim kamatama, mogao iznositi oko 250 milijuna eura.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:28