SPECIJALNI IZVJEŠTAJ

Oni su djeca potresa. Martina (9): Moji psi su moji čuvari, javljaju nam kad će opet zatresti

Jedan dan s najmlađim stanovnicima porušene Banije: Kako žive, koji su im strahovi i čemu nadaju
 Danijel Soldo/CROPIX

Novinar Jutarnjeg Mario Pušić i fotoreporter Danijel Soldo proveli su jedan dan s najmlađim stanovnicima porušene Banije. Ispričali su im kako žive, koji su im strahovi i kakvom se životu nadaju u budućnosti.

‘Možda ću biti dobar fizioterapeut. Ali škola je u Topuskom, a meni se Glina sviđa. Ne bih želio otići...‘

Pero Čakarić IBAN HR7023600003219900821 (Zaba)

Mrkli je mrak u središtu Gline, svijetle samo zvijezde, no predaleko da bi osvijetlile ruševnu kuću Čakarićevih u središtu Gline i donijele bar malo svjetla u ovaj tužni dom. Svi su ukućani vani, tata Pero, mama Anđa i njihov Tino (13).

image
Ova fotografija snimljena je u srijedu 6. siječnja u 18.01, kada je Petrinju pogodio potres magnitude 5,0 po Richteru. Tino Čakarić (13) nakon novog potresa teško je nalazio riječi... Na fotografiji Tino Čakarić iz Gline, koji živi s bolesnom majkom i nezaposlenim ocem.
Danijel Soldo/Cropix

Tata je uzbuđen, stalno gleda na sat, Tino je naslonjen na oronuli betonski zid koji gleda na ulicu i tako nepomično stoji, majci zapravo nismo ni vidjeli lice, jer je ostala zaklonjena u dvorištu. Bolesna je, teško hoda, teško govori i ne može pomaknuti desnu ruku. Ne bi ni izlazila iz kuće da se ne događa ovako važna stvar.

image
Na fotografiji Tino Čakarić iz Gline, koji živi s bolesnom majkom i nezaposlenim ocem
Danijel Soldo/Cropix

Konačno stiže mjesni prijevoznik natovaren kamp-prikolicom. Stara je i oronula, nema čak ni kotače, već samo zahrđalu osovinu pa je spuštaju uz škripu. Nema kućica ni bravu, već vrata drži vanjski zasun. Pero ga otvara čekićem, pa zaviruje unutra.

- Dobro je, dobro je - govori on, pa je odmah zatvara. Iznad vrata je rupa promjera nekih 15 centimetara koju će trebati zakrpati.

Glada u nju i Tino, ali ništa ne govori. Otac je isto primjećuje, ali opet govori: Dobro je. Valjda ima plan kako će je zakrpati, ugrijati i namjestiti da u njoj makar prespavaju. Kuća ima žutu etiketu privremene neupotrebljivosti. Unutra su popucali zidovi, otpala je žbuka, na mjestima se vidi cigla, srušio se dimnjak, sasulo se pokućstvo, ali nemaju Čakarići kamo nego ostati tu gdje jesu.

Peri je bitno da izmjesti bolesnu ženu koja više ne podnosi tu trešnjavu. Tino je povučen dječak, ali i nekako zamišljen, ne bi se reklo da je pun briga, više kao da je s njima pomiren. Ne želi uspostavljati nepotrebnu komunikaciju, ali će odgovoriti na svako pitanje pristojno, uglavnom s da, ne i ne znam. Ne znamo je li sretan, tužan ili ravnodušan, njegov izraz lica je uvijek isti, ozbiljan.

- Malo je povučen i tih, ali jako dobar dečko i poslušan. Zanima ga nogomet, navija za Dinamo. Gledajte, majka je doživjela teški moždani udar, ja sam dobio otkaz na poslu. Radio sam ne projektu glinskog Crvenog križa čišćenja bunara. Projekt je završio i ja sam ostao bez posla. Još imam nešto s burze, 1600 kuna, sad sam na onih 50 posto. Da mi netko i da sada posao, kako ću od kuće od njih dvoje. Od mene se očekuje da budem i otac i majka. Trudim se koliko mogu. I onda sada i taj potres. Baš je bio sam u kući, supruga i ja samo bili vani kada se dogodilo. Živjeti se mora, a na nama je da izdržimo. A da je lako, nije. Samo da ne trese - govori Pero sa zebnjom.

- Zatrest će, barem još jednom, ili možda dvaput, jače. Pomalo će stalno tresti - kaže tiho Tino nakon što smo ga pitali što on misli.

- Zašto to misliš? - pitamo ga.

- Svi su rekli da više neće nakon onog ponedjeljka, pa je zatreslo još jače u utorak. Počeo mi se tresti krevet, ormar, razbilo mi je računalo, tako da sada više nemam računalo, nego samo mobitel. Pobjegao sam van - govori dječak.

Bolesna majka u panici je pak htjela pobjeći u kuću, Pero ju je zaustavio u zadnji čas, a onda su svi na dvorištu čekali da prođe. Anđa je sjela na tlo jer njezin bolešću načet centar za ravnotežu nije mogao amortizirati snažne vibracije Richterovih stupnjeva. Otkako je mama oboljela, Tino je pokušao kuhati.

Kaže da je naučio raditi kajganu. Pokušao je s palačinkama, pa nakon nekog vremena odustao, jer nikako da je okrene pravilno, pa mu onda zagori. Nije za kuhara, sada je uvjeren, ali možda bude dobar fizioterapeut jer mu dobro ide masiranje. - Pa, masirao sam mamu, tatu i sestru koja ne živi s nama i svi su rekli da sam dobar u masiranju. Možda bih se mogao time baviti. Mislim da ima škola u Topuskom, pa ću morati otići iz Gline.

U Glini mi se sviđa. Nema uopće ljudi, pa nema ni gužve. Ima nekoliko dućana pa se mogu kupiti stvari za svakodnevni život, ne nedostaje ničega. Za neku tehniku se mora ići dalje, u Petrinju ili Sisak - priča nam Tino, tiho i polako. I onda je opet zatreslo. Bilo je to onih 5,0 po Richteru koje su u srijedu u 18.01 sat osjetili i u Slavonskom Brodu, i u Karlovcu, Zagrebu, Crikvenici.

Mi smo ih u Glini osjetili pošteno po nogama i oko nas. Nekoliko crjepova koji su se jedva držali u ruševinama od prošloga tjedna sada je palo na tlo i rasulo se. Došli su i glasovi ljudi na mračne ulice. Svi smo se mi iz dvorišta Čakarićevih povukli prema središtu ulice, dalje od građevina, jer više ne znaš koja od njih prijeti.

Dolje se to radi već instinktivno. Samo je Tino nepomično ostao na travnjaku svojeg dvorišta. Mogao se napraviti važan i reći: “Evo, pet minuta ranije sam rekao da će biti potres”, vrisnuti, prestrašiti se, nešto, bilo što, ali nije. On je miran, pomiren i nemoćan ostao čekati svoje nove potrese.

‘Umrla nam je krava Šana, sve nam je uništeno. Najradije bih se preselila na drugi kontinent‘

Milanka Vujaklija IBAN HR1723900013292103129 (HPB)

U Taborištu skrenite desno na jug s ceste koja iz Petrinje ide u Hrvatsku Kostajnicu. Onda preko Hrastovice i Hrvatskog Čuntića te Donje Mlinoge dolazite do Jabukovca. Samo vozite bez brige, ima asfalta još točno četiri kilometra, do Tremušnjaka.

Makadam je dalje, ali može se njime proći i bez jačeg terenca. Nakon tri kilometra ostat ćete bez signala za mobitel, to znači da ste stigli. Begoviće ne možete promašiti jer put iz tog sela ne vodi dalje. U Begovićima živi Aleksandra Vujaklija (15). Do svoje petrinjske gimnazije opisani put prelazi dvaput na dan. Ujutro mora ustati u 5.30 kako bi stigla na vrijeme.

image
Na fotografiji Aleksandra Vujaklija, gimnazijalka iz Begovića
Danijel Soldo/Cropix

To joj je važno jer ne voli kasniti. Tata je vozi sedam kilometara do Jabukovca, onda sjeda u autobus kojim se i vrati do Jabukovca. Kući dolazi u 16 sati. Školu će zbog potresa morati rušiti pa će Aleksandra, ako ne osmisle drugi način, opet morati u online školu. Ima jedan dio na cesti točno ispred kuće gdje može uhvatiti malo interneta.

Aleksandra je krhka djevojčica prodorna pogleda koji izbija iz krupnih smeđih očiju. Kosa joj je svezana u punđu, a na nogama ima čizme za blato. Ima široki dječački osmijeh, ali kad govori o važnim stvarima, ozbiljna je. Djeluje odraslo.

image
Na fotografiji Aleksandra Vujaklija, gimnazijalka iz Begovića i njezina baka Zorka.
Danijel Soldo/Cropix

- Aleksandra, što ti se viđa u tvojem selu - pitamo je.

- Pa, lijepo je na selu, najviše mi se sviđa priroda i... jako volim slušati muziku, uglavnom pop i rap - kaže Aleksandra.

- Čime se baviš u slobodno vrijeme?

- Kad dođem iz škole učim, pomažem mami oko kuhanja i suđa, tati oko krava. Živimo, tj. živjeli smo od krava. Imali smo ih 13 i prodavali smo mlijeko i uzgajali telad. Svi smo se bavili poljoprivredom, tata Rajko, mama Milanka, brat Duško i baka Zorka.

No, potres nam je srušio štalu i ubio jednu kravu. Ostale smo udomili kod jednog čovjeka u Bjelovaru pa ćemo ih vjerojatno prodati, jer ih više nemamo gdje držati. Imamo osam svinja, njih smo uspjeli spasiti - kaže nam Aleksandra.

Stojimo kraj starog bunara između njihove kuće koja više nije za stanovanje i kuće susjeda koji živi u Srbiji, gdje su se privremeno smjestili, jer jedino tamo nije blato, a i nema krhotina od crepova i odlomljenih cigli.

image
Na fotografiji Aleksandra Vujaklija, gimnazijalka iz Begovića i njezina baka Zorka.
Danijel Soldo/Cropix

Baka Zorka (85) nije pod čvrstim krovom, radije vrijeme provodi u “kampici” na zemljištu podalje od kuće. Sporim i opreznim korakom približava se kući. Svaki dan ide pogledati u dvorište raspucalu građu, kao da će jednom tamo opet zateći cijelu štalu i u njoj svoje krave. Jednom rukom se oslanja o štap, a drugu joj pridržava Aleksandra.

- ‘Ko bi se tome nada’, od male noge ‘vako ne pamtim. Osta’ avlija pusta, sada nema ništa - kaže baka onako za sebe. Ne plače, ali suze joj idu.

- Aleksandra, ispričaj nam što se dogodilo - molimo je pažljivo jer smo od drugih ljudi čuli kroz što je prošla.

- Onaj potres u ponedjeljak me jako prestrašio. Bojala sam se cijeli dan, u noći na utorak uopće nisam spavala. Umor me svladao oko podneva, više nisam mogla i prilegla sam u dnevnom boravku. Mama i tata trebali su se vratiti iz Petrinje, baka i ja bile smo same u kući. Baka je pošla popiti svoje lijekove i bila je u hodniku. Zatreslo je jako i to me probudilo. Baka je pala u hodniku, baš na vrata. Nije se mogla pomaknuti, ja joj nisam mogla pomoći, nisam mogla otvoriti vrata jer ih je ona blokirala ležeći. Sve se rušilo, a ja sam ostala zatočena u dnevnom boravku - kaže nam Aleksandra.

- Ja sam joj vikala: Idi, dijete, spasi sebe, ostavi mene! Bježi ti, neka mene. Velika je prašina bila, nisam ni vidjela što je sve palo. Nisam mogla nikuda. Mislila sam si gotovo je sa mnom, a i neka je, stara sam. Njoj sam vikala: Ti bježi - kaže nam baka. - Nisam mislila da ćemo izaći žive - dodaje unuka.

Baka se pomakla, dovoljno da je Aleksandra uspije odgurnuti vratima još malo dalje, da izađe iz dnevnog boravka. Pružila je ruku baki, pokušala ju je pridići, ali ju je baka otjerala van: Idi dijete, spasi sebe, ponavljala je. Aleksandra je izašla na stepenice ispred kuće. Padao je crijep, kuća je pucala po svim spojevima, dimnjak je probio gornju etažu i pao na stubište.

Baka će za koji trenutak ispuzati prema Aleksandri, no njezina unučica bila je u novom šoku.

- Kamo god sam pogledala, sve je bilo uništeno. Vrištala sam. Štala se srušila na životinje. Krenula sam prema njima. Usput sam s lanca oslobodila psa Astora. Nisam mogla do krava. Zvala sam mamu i tatu, nisam ih mogla dobiti pa sam se brinula i za njih. Zvala sam vatrogasce, ali nisu došli taj dan, ni poslije dva dana, ni poslije tri dana. Jedna krava je poginula. Šana se zvala, kod nas je bila odmalena, otkako je bila malo tele. Ona je držala najveći teret, ali nije uspjela izdržati. Ostale su bile prestrašene - priča Aleksandra.

- Kako si se tada osjećala - pitam.

- Bespomoćno - kaže djevojčica.

- Što si dalje učinila?

- Htjela sam ući u štalu i pustiti ih, ali mi nisu dali susjedi. Bojali su se za mene - odgovara Aleksandra.

- Onda su se skupili ljudi iz sela, došli su i mama i tata, i uspjelo se spasiti to nešto što se spasilo - dodaje.

- Kako si sada, Aleksandra?

- Stalno trese. Dan i noć. Ovo je prvo jutro da nismo imali potres - osmjehnula se Aleksandra. Bila je srijeda. Šest sati kasnije, u 18.01 toga dana zatreslo ih je novih 5,0 stupnjeva po Richteru.

- Što će biti dalje?

- Iskreno, nemam pojma. Ne očekujemo ništa ni od koga. Pokušavamo što više toga napraviti sami. Pomoć u namirnicama je počela stizati od drugog dana, jučer su bili statičari, Gorska služba spašavanja pomogla je da se izvuče uginula krava - kaže.

- A kakvi su tvoji planovi, čime se ti želiš baviti?

- Ne znam još, razmišljala sam o tome da budem medicinska sestra ili možda novinarka - odgovara. - Zašto novinarka? - Novinari pomažu ljudima - smatra ona.

- Je li ti žao što ne živiš bliže gradu?

- Nije, navikneš se nekako ovdje živjeti - kaže pomirljivo.

- Što te veseli - pitam.

- Moja obitelj i moji prijatelji, što smo na okupu i što smo živi - kaže Aleksandra.

Tata Rajko je šutljiv. Ne znamo je li takav inače, ili samo od potresa. Pitamo ga kakva mu je Aleksandra.

- Dobra je. Pomaže puno. Sve ona zna raditi. I traktor vozi. Kad vozimo sijeno, ona vozi. Kad negdje trebaju dva traktora, ja vozim jedan, ona drugi. Tu su bile krave, da - govori čovjek zamišljeno gledajući u štalu.

O štali slušamo zapravo čitavo vrijeme, kuću u kojoj više ne mogu živjeti nitko i ne spominje. - Što ćemo sada? Ne znam - pita i odgovara baka.

- Aleksandra, zna li se kako će dalje izgledati nastava. Hoće li biti online ili će vam predavati u kontejnerima - pitamo je za njezine učeničke brige.

- Kod nas ovdje je jako loš signal, teško je pratiti, profesori baš nemaju razumijevanja, oni stariji i ne znaju baratati s tim. Jedva sam to pratila, veza mi stalno puca, a ne vrijedi mi negdje ići hvatati signal s laptopom kad ni u okolici nije bolje. Ne znam, jednog dana ću vjerojatno otići odavde. Mislim, ne uskoro, ali jednom ću morati - razmišlja Aleksandra.

- Kamo bi htjela otići živjeti - pitamo - Uh, ne znam, negdje daleko, najradije bih otišla na drugi kontinent - kaže ona.

- Zašto?

- Ne bih željela ostati zauvijek živjeti u Hrvatskoj - kaže tiho.

- Zašto?

- Ne sviđaju mi se ljudi - dodaje.

- Zašto?

- Nepravedni su i pohlepni - odgovara.

- Misliš da na drugom kontinentu nisu - pitam.

- Svuda su isti, ali išla bih daleko od svih, u neki novi život. Krenuti ispočetka, to bi možda bilo najbolje - smatra ona. - Je li to zbog potresa - pitam. - Ne, i prije sam o tome razmišljala - kaže djevojčica.

‘Mama misli da ću biti glumica, ali ja želim živjeti na selu i biti sa životinjama. Moji psi mi uvijek jave kad će potres‘

Zoran Arbutina IBAN HR9824020063203417347 (Erste)

Mrkvić se jako prestrašio potresa. Martina ga je brzo zgrabila, a tata je uzeo nju. Onda su potrčali iz kuće.

Tata i Martina su pali, ali Martina nije ispustila Mrkvića. Tata ih je pridigao i onda su uspjeli pobjeći iz kuće. Tako je Martina spasila narančastog plišanca koji podsjeća na mrkvu.

Martina osim Mrkvića i tate Zorana, ima mamu Ljiljanu i čak tri seke, Saru (16), Petru (14) i Nikolinu (9), koja joj je blizanka. Ima čak pet pasa koji se zovu Luna, Meri, Capo, Asi, Dona, jednu svinju, šest krava i dva teleta.

image
Na fotografiji Martina Arbutina u svom dvorištu u selu Drenovac Banski
Danijel Soldo/Cropix

Njezina obitelj Arbutina selila se čak četiri puta, a triput od potresa. Prvo su se s jednog brda u Drenovcu Banskom doselili malo bliže k cesti u jednu kuću koju im je darovala Općina na korištenje, da ne bi morali pješačiti dva kilometra kroz šumu i preko potoka, onda su se iz te kuće nakon potresa preselili u automobil u kojemu su svi spavali, onda su dobili jednu kamp-kućicu u kojoj su živjeli nekoliko dana, a sada su se konačno smjestili u mobilnu kućicu ispred kuće, koja im je stigla iz Makarske.

Martina i njezina seka Nikolina su “palčice” rođene sa 30 tjedana. Nikolina zato ima cerebralnu paralizu, teškoće u hodanju i ne može pisati, a skupa su na intelektualnoj razini sedmogodišnjeg djeteta iako imaju dvije više, to nam je rekla njihova mama. Koliko je u tom djetetu ljubavi, topline i pažnje, nije trebala reći.

Isijava to iz Martine, njezinih krupnih plavih očiju i svake rečenice koje nam je rekla, neke nam stvari samo prišapnula, uglavnom one koje imaju veze s potresom i koje je jako plaše. Prvo smo malo Martina i ja skupa ispitali Mrkvića kako je on doživio potres, jer je Martini trebalo vremena da vidi zašto smo mi to zapravo došli k njima.

image
Na fotografiji Nikolina i Martina Arbutina, sestre blizanke iz Drenovca Banskog
Danijel Soldo/Cropix

A i o tom potresu, tko god dođe k njima, samo se o tome priča. Zato nam je Mrkvić ispričao kako je on to sve doživio, kako je s obitelji pobjegao dalje od kuće, da ih nešto iz nje ne udari. Onda se jako brinuo za sve ljude, jer se bojao da nije netko stradao. Martina mu je samo posudila glas, posjela ga na stol u njihovoj novoj mobilnoj kućici i Mrkvić je odjednom progovorio.

- Što je Mrkvića najviše brinulo - pitamo mrkvastog plišanca zelene kose.

- Najviše ga je brinulo ako se sve sruši, Bože moj, pa gdje ćemo svi mi spavati - kaže nam Mrkvić, a Martina mu potvrdno kimne.

- Što je Mrkvić vidio u kući - pitamo ga dok ga objeručke drži njegova najdraža djevojčica.

- Vidio je kako se kuća jako klimala i drveće vani kako se jako klimalo. Kuća nije bila stabilna i počela se odjednom urušavati, pala je prašina sa stropa. Onda smo se udaljili da nas to ne pogodi. Mi smo se vani svi jako zagrlili i onda je to prošlo. Tata je rekao da sjednemo u auto. To je bilo prije četiri ili pet dana - govori nam Mrkvić.

image
Na fotografiji Martina Arbutina u svom dvorištu u selu Drenovac Banski.
Danijel Soldo/Cropix

- Gdje je Mrkvić spavao - pitamo ga.

- Najstarija i mi otraga, a seka i mama i tata naprijed na sjedalima u autu. Onda nam je došla kamp-kućica, ali nam je bila premala. Sada smo dobili kontejner, a mi smo drugim ljudima dali kamp-kućicu da oni ne bi spavali vani. Onda smo mi ostali ovdje na sigurnom i ništa nam se nije dogodilo. U novoj kući mi se sviđa, moje dvije seke spavaju sa mnom, mama sa srednjom sekom u drugoj sobi, tata ovdje kraj vrata. Ujutro je bio isto potres. Psi su se prestrašili. Prvo su oni njuškali po zemlji pa su počeli zavijati. Oni nisu znali što rade, ali su tako nama javili, jer je odmah poslije bio potres. Oni nama sada uvijek javljaju kad će biti potres. I sada smo sigurni uz njih jer sada znamo kad će biti novi potres. On može biti po danu, po noći ili popodne - odgovaraju nam Martina i njezin prijatelj Mrkvić.

- Jesi se i ti bojala kao Mrkvić - pitamo djevojčicu.

- Jako, jako sam se bojala. Dok me tata nosio i kad je pao. Pa je ustao, i dok smo trčali. Bojala sam se kad se treslo drveće. Vidjela sam slike razrušenih kuća, žao mi je bilo tih ljudi koji su vani, ali ja se nadam da su i oni dobili kontejner kao i mi, pa i oni mogu negdje živjeti sretno - nada se Martina.

- Ideš li u školu - pitamo je.

- Idem u školu u Maju. Škola nije ostala čitava, rekli su da će tamo napraviti drugu - uvjereno je dijete.

- A možda ćete opet imati nastavu preko televizije - pitamo je.

- Da, imali smo učiteljicu na televiziji, onda ona kaže matematika ili priroda, pa mi izvadimo što nam treba i onda počnemo pisati. Onda to poslije završi pa mi ugasimo. Ali, meni je ljepše u školi, tamo imam prijatelje u mojem 2. razredu. Ima nas deset, ali smo zbog koronavirusa bili po pet u grupama. Nikolina i ja smo jedine djevojčice i još su tri dječaka. Ali nam je tamo lijepo - govori ona.

- Što te čini sretnom - pitam.

- Pa, ja bih najradije voljela da prestanu korona i potresi - odgovara ona.

- Imaš li neku najdražu igru?

- Imam. To je igra s mojim psima. Malo trčimo pa ih malo mazim, pa ih hranimo, pa trčimo opet. Oni se tako vole maziti - odgovara ona.

- A koja ti je najdraža boja - pitam.

- Roza, to je nekako boja baš za djevojčice - sigurna je curica.

- Imaš li najbolju prijateljicu? - Imam, Emu u Petrinji i Miju u Šušnjaru, one dođu kod nas i mi kod njih pa se igramo i družimo - kaže Martina.

- Je li se sva djeca boje potresa? - Da, ali djeci koja se boje potresa treba reći da ne budemo toliko prestrašeni, jer sve će ovo proći - tješi svu djecu Martina.

- A odraslima - pitam.

- Da poprave kuće svoj djeci i svim ljudima i neka su svi živi i zdravi i sretni i sve najbolje svima na svijetu - poručuje dijete. Mama i seke su sigurne da će Martina biti glumica kad odraste, ali ona želi samo jedno.

- Želim živjeti na selu jer se na selu možemo igrati sa životinjama i brinuti o njima.

- Pomažete li roditeljima ti i tvoje seke? - Mi vidimo roditelje kako rade pa ih pitamo možemo li i mi tako raditi, pa ako kažu da, onda i mi to radimo jer to jako volimo - odgovara vrijedna Martina.

- Voliš li svoje roditelje - pitam iako unaprijed znam odgovor.

- Ma ja ih obožavam najviše na svijetu - sigurna je djevojčica.

- A zašto ih baš toliko voliš - zanima me baš.

- Pa oni nas zabavljaju, nasmijavaju i uz njih se osjećam nekako sigurnije, jer me oni ohrabre kad se prestrašim - objašnjava Martina.

Majka Ljiljana navikla je na Martinine široke odgovore i njezina lijepa objašnjenja. No, od nje doznajemo da je potres koji je čitavu obitelji zatekao u jednoj prostoriji bio i gori nego što ga je dijete doživjelo.

- Sreća je što smo bili svi skupa pa smo zajednički reagirali, padali jedni preko drugoga, ali uspjeli smo izaći živi i zdravi. Pao je dimnjak, srušili su se zidovi na gornjem katu. Više ne možemo biti u toj kući, djeca su jako prestrašena - kaže nam Ljiljana.

Zapravo, za našega posjeta, deset dana od potresa Ljiljana i Martina ušle su prvi put ponovno u kuću, ali samo u prizemlje. Prizor ih je užasnuo i odmah su izašle van, teško da će se uskoro tamo vratiti. Mama nam je rekla da se prije potresa Martina najviše bojala grmljavine i zrakoplova u niskom letu, jer je jako osjetljiva na zvukove.

Potres je sada preuzeo sve ostale strahove. Obitelj živi isključivo od poljoprivrede, mlijeko od njihovih krava i sir koji Ljiljana ponekad pripremi jedini su im izvor prihoda.

- Nažalost, i invalidnina za Nikolinu - dodala je majka Ljiljana.

‘Ne želim pričati o potresu. Želim ići u školu , tamo su mi prijatelji. Od svega jedva čekam da se opet vozim na biciklu‘

Adriana Bubaš IBAN HR9423400093234829033 (Privredna)

Na dan velikog potresa curici Lari Bubaš(7) iz Gline na glavu je skoro pala cigla, potres je ovoj djevojčicu uzeo najboljeg i jedinog prijatelja, koji zbog straha iz obližnje Skele ne dolazi u grad i Lara se više nema s kime voziti na biciklu ni igrati. Potres Laru svaki dan tjera iz kuće.

Potres ovom djetetu krade djetinjstvo, iz dana u dan, iz sata u sat svo vrijeme dok čeka kada će opet zatresti. U srijedu nešto poslije 18 sati opet je pobjegla u automobil s majkom Mirjanom koja je u naručju držala brata joj Ivana, bebu od deset mjeseci. Hoće li tamo prespavati još jednu noć?

Nemaju Bubaši baš nekog izbora. Obećana mobilna kućica još im nije došla, a načetu kuću potresi nagrizaju svakodnevno. U maleni VW Polo parkiran pred kućom u Vinogradskoj ulici ne stanu svi. Majka je na mjestu vozača s bebom u naručju, na suvozačkom mjestu je Lara.

Ovdje je sretna, jer je sigurna, plišanim štrumpfom zabavlja bracu. Tamo će biti sve dok mama i tata ne odluče da je vrijeme da se vrate u kuću Pola sata od trešnje ljudi su se s ulica i iz automobila počeli vraćati u kuće, pa su i Bubaševi. Zadnji potres koji ih je pogodio je bio 5,0 po Richteru, pa misle da neće neki novi takav ili jači.

Za Laru su svi isti, jer ni od jednoga više nema kamo pobjeći. Posjeli su je na kauč, pred nas, da nam ispriča što se to dogodilo u njezinom životu unatrag dva tjedna. Lara je sjela i počela govoriti. Njezine rečenicu su brze, pauze među njima su kratke, tek tolike da udahne.

image
Na fotografiji Lara Bubaš iz Gline, ima četvero braće i sestara
Danijel Soldo/Cropix

Silno je uzbuđena dok priča o potresu, ali i ne samo to. Snažno prepliće prstima dok govori, jednom rukom prolazi prste kroz druge ruke i obrnuto. Cijelo tijelo joj je u grču, a pogled fokusiran u neku nepoznatu točku.

Gotovo fotografski je zapamtila tko je gdje bio na dan velikog potresa, kako je mali braco Ivan sam spavao u dnevnom boravku, sestra Anamarija(20) je otišla na WC bez šlapa i čarapa i takva trčala van, druga sestra Adriana(18), koja je slagala veš u sobi i tata Zlatko, koji se spremao na posao u popodnevnu smjenu, jedva su došli do Ivana. U mnogočlanoj obitelji među petero braće i sestara još je brat Matej (15) i teško pokretni joj djed.

- Slagala sam drva na dvorištu s dečkom od moje sestre i odjednom je počelo jako tresti i puhao je jaki vjetar. Čula sam da je nešto jako palo. To je bila cigla koja je proletjela kraj moje glave i skoro me udarila. Vjetar me je vukao prema dečku od moje sestre. Kada je to prestalo, shvatili smo da je pala pušnica. Svi su odmah istrčali van - govori Lara.

Njezini su odgovori tehnički, želi me se što prije riješiti, želi da je ostavim na miru. Odgovara mi da želi biti medicinska sestra ili liječnica i pomagati bolesnima. Dosta joj je koronavirusa, online učenja, želi ići u školu jer tamo ima prijatelje, tamo sve čuje i vidi. želi se voziti na biciklu bez straha i želi natrag svojeg prijatelja koji zbog potresa više ne dolazi kod svoje bake u njezino susjedstvo.

I onda više nije mogla glumiti, a meni je postalo neugodno pred djetetom.

- Lara, reci mi ima li nešto što je ostalo lijepo u Glini i što te veseli - upitam je. - U Glini mi ništa nije lijepo - odgovorila je kratko i jasno.

- Zar ti je u Glini baš sve ružno? - upitam je. Na ovo pitanje nisam dobio odgovor, samo muk djeteta koje gleda u pod, ne misli dati odgovor i nije je briga.

- Laro, tebe nešto jako muči, hoćeš mi reći? - pitam opet.

- Od Lare opet muk, od majke sugestija: Reci Laro što te muči, to što nemaš svoju kuću, jel da?

- Ne, nije to - odgovara dijete tiho, pletući čitavo vrijeme prstićima.

- Svi ovi problemi naši je muče i potresi - sugerira djed, a potvrđuju to i ukućani.

- Ne želiš pričati o tome, zar ne? - govorim joj jer je želim ostaviti na miru.

- Da, ne želim - odgovara mi.

- Reci da se želiš zahvaliti djeci koja su ti posla pakete - govori joj majka.

- Želim se zahvaliti djeci koja su mi poslala pakete: hranu, vodu, igračke za Ivana, meni robe, Ivanu robe - nabraja Lara, i dalje brzo i uzbuđeno.

- Laro, je li te strah? - pitam je.

- Da, tresem se - odgovara dijete.

- Želiš li da prestanemo pričati o potresu? - pitam je.

- Da.

- Nećemo više pričati o potresu ni o jednoj ružnoj stvari. Bit će sve dobro - rekoh tako djetetu, a njenoj obitelji zaželjeh laku noć.

Uz bolesnog djeda, ima majku koja ne radi jer brine od bebi i oca koji radi u drvnoj industriji. Ako netko želi pomoći, može to učiniti uplatama na bankovni broj računa Larine sestre Adriane. Ona jedina nije blokirana.

‘Velika kuća nam se stresla i srušila.‘ Pa što ćete sad? ‘Joooj, pa imamo kamp-kućicu. I zavjesu na sovu‘

Sanela Nikolić IBAN HR4024070003205971747

Ako ste se pitali tko su najveće dvije brbljavice čitave Banije, Lucija (5) i Lana (3) Horvat iz Gline riješit će vas tih briga. Ako ne vjerujete, potražite ih u jednoj od kamp-prikolica uz cestu od Gline prema Dvoru, tata Milan se uvijek mota uokolo, toči gorivo za agregat ili priprema ogrjev za peć na drva koju je umontirao u njihov dnevni boravak u prikolici.

Majka Sanela je na drugom kraju kampice, pazi na njihovu seku Anu (1) držeći u naručju najmlađu Doru, jednu od rijetkih stanovnica Gline koja nije proživjela strašni potres jer je rođena tri dana nakon njega, samo pet minuta poslije ponoći u novogodišnjoj noći i koju minutu poslije Darisa, prve hrvatske bebe rođene u 2021. godini.

image
Na fotografiji Lucija i Lana Horvat, sestre iz Gline koje žive u kamp prikolici


Danijel Soldo/Cropix

Prikolica im je u dvorištu bijele katnice koja više nije za stanovanje, pogotovo ne za obitelj s četvero male djece. “Kampica” je donacija jedne gospođe Sandre iz Istre.

Iako nije u cvijetu mladosti, ovoj obitelji svakako će olakšati najgore životne dane, one nakon katastrofalnog potresa. Prvih nekoliko proveli su u automobilu.

Majka Sanela tada je još bila u visokom stupnju trudnoće. Kako ćete prepoznati Luciju i Lanu? Pa vrlo jednostavno, osim što su najbrbljavije, ujedno su i najslađe seke u ovom kraju.

image
Na fotografiji Lucija Horvat iz Gline
Danijel Soldo/Cropix

Da budemo iskreni, planirali smo intervjuirati samo Luciju misleći da njezina trogodišnja seka Lana neće imati mnogo toga za reći, ali smo se grdno prevarili.

Štoviše, nismo mogli postaviti nijedno pitanje da ga ne prokomentira trogodišnja sestra, a Lucija pak nije mogla završiti nijednu misao da je ne dopuni Lana. Odmah smo odustali od ideje.

Smjestili smo se u skučenu kampicu s jedne strane fotoreporter Danijel Soldo i ja, a s druge strane njih dvije. Trebao je to biti obračun dva na dva, ali smo odmah digli ruke. U jednom trenutku smo prestali postavljati pitanja jer su one preuzele i pitanja i odgovore, pa su intervjuirale jedna drugu i svaka sebe samu.

Otac Milan kolutao je očima i slijegao ramenima, sasjekle bi u korijenu bilo kakav njegov komentar.

image
Na fotografiji Lucija i Lana Horvat, sestre iz Gline koje žive u kamp prikolici
Danijel Soldo/Cropix

Evo, pročitajte kako je to izgledalo, pa će vam sve biti jasno, već i po prvim njihovim rečenicama.

- Kako se ti zoveš? - pitamo Luciju koja ima pet.

- Ja sam veća - odgovara Lana koja ima tri.

- Kako se ti zoveš? - pitamo Lanu.

- Lana, ja sam najmlađa - kaže ona.

- Kako ti se zove tata - pitamo Lanu.

- Bruno - kaže ona.

- Nadimak mi je Bruno - pojašnjava tata Milan.

- Sjećate li se potresa?

- Da, ja sam pobjegla vani - kaže Lucija.

- Ja sam bila čak i bosa, Mujo me nosio - kaže Lana. - Tko je Mujo? - pogledavamo prema Milanu.

- Isto ja. Zovu me i Mujo - kaže tata Milan sliježući ramenima.

- Ne znam ni sam više na što da se odazivam - smije se Milan, Bruno, Mujo, kako kome dođe.

- Gdje spavate? - pitamo ih obje.

- Tamo u krevetu. Više nismo u velikoj kući. Velika kuća se tresla i sva se srušila - govore uglas.

- I što ćete sada? - pitamo s čuđenjem.

- Joooj, pa sad imamo kamp-kućicu - čudi se više od nas Lana.

- Imamo i zavjesu na sovu i srce. Još nam se sviđaju igračke koje smo dobile - kaže Lucija, pa ode po lutku Mašu i još neke bebe, a Lana pokazuje slikovnicu “Janko i čarobni grah”.

- Ja volim grah jesti - hvali se Lana.

- A ja sarmu - govori Lucija.

image
Majka Sanela u naručju drži najmlađu Doru, rođenu tri dana nakon potresa
Danijel Soldo/Cropix

- Što ćete biti kad narastete - pitamo ih obje.

- Ja ću biti Lucija - odgovara Lucija.

- Pita čiko kad završiš školu, što ćeš raditi - pojašnjava joj tata.

- Kad završim školu bit ću doktorica, frizerka i Kinez - kaže djevojčica misleći na prodavača u kineskom dućanu.

- Ja bih bila majoneza i dućan dodaje Lana.

- Koga najviše volite na svijetu? - Mamu, tatu, Anu, Doru, Lanu - pobrojala je Lucija sve članove svoje obitelji.

- Ja najviše volim Muju - kaže Lana, gledajući tatu Milana.

- Ja ga zovem samo tata - veli Lucija.

- Ja ga zovem moj Mujo - dodaje Lana, dok otac, dakako, blista od sreće.

- Imamo i životinju - kažu one.

- Kakvu?

- Mačku - kažu.

- Kako se zove?

- Mačka - objašnjavaju.

- Lucija, ti si najstarija, slušaju li te seke? - pitamo djevojčicu.

- Da, sve - kaže Lucija.

- Ja ne - odgovara Lana.

- Znaš što, oni u Sisku pričaju engleskim i hrvatskim, a ja samo hrvatski - povjerila nam je Lana.

- Oni u Sisku pričaju romski, pa ih Lucija ništa ne razumije - pojašnjava tata Milan jednu situaciju u kojoj su se našli.

- Lucija, koja ti je najdraža boja?

- Plava.

- Zašto?

- Zato - uporna je ona.

- Zašto nije crvena? - pitam.

- Pa, Elsa ima plavu haljinu, a ne crvenu - hvataju se obje za glavu, misleći, dakako, na glavnu junakinju Snježnog kraljevstva.

- Lucija, šuti dok je pričam. Ja sam dobra, a ne dolazi nam Djed Mraz ni Sveti Nikola - pita me Lana onako u smislu, pa gdje je zapelo?

- Ni meni nije donio - jada se Lucija.

- Lucija, zašuti, sad ja pričam - prstom ju je prekorila sestra, a onda je onaj prstić uperila u mene: - A što ti stalno pitaš nas?

- Pa samo sam htio znate jeste li pisale pismo Svetom Nikoli? - pitam oprezno.

- Mujo, i ti šuti, samo pričaš, pusti da ja nešto kažem - kaže Lana ocu koji ju je zamolio da prepusti riječ Luciji.

- Pa napisala sam mu da mi donese poklone, a nije mi donio ništa - kaže Lana.

- Ni meni nije došao - žali se Lucija.

- Čega se bojite? - Ja se bojim mraka i kada trese - kaže Lucija.

- Ja se ničega ne bojim - dodaje Lana.

Majka Sanela smiješi se iz druge sobe kampice dok ljuljuška bebu. Jednogodišnja Ana šeće s kraja na kraj.

Tata Milan skoknuo je pripuniti agregat koji im daje snage za dvije, tri sijalice u prikolici. Ove dvije vrapčice ne prestaju cvrkutati nikako, nadglasale su aute i kamione koji prometuju pola metra od njihova okna, pa i potres od 5,0 po Richteru koji će ih opet zatresti koju minutu nakon što smo se s njima pozdravili i zaželjeli im mirnu noć.

‘Imamo tajne znakove. Spojeni dlanovi koji se ljuljaju znače potres. Noću skidamo pužnice i tada se osjećamo bespomoćno‘

Josip Vračan IBAN: HR9024840083223410967 (RBA)

Mama je malo ljuta na Matu (17) i Šimuna (15). Dogovorili su tajne znakove za loše situacije. Lupkanje rukom jednom o prsa znači “ne”, a dvaput znači “da”, spojeni dlanovi koji se ljuljaju znače “potres”.

Iako su potpuno gluha obojica, braći Vračan iz Hrastovice, malo južno od Petrinje, u svakodnevici ne treba znakovni govor jer imaju ugrađene umjetne pužnice.

No, za spavanje ih moraju skinuti, a osobe koje ne čuju u mraku su u potpunosti dezorijentirane.

Potres u tim trenucima mogu osjetiti samo kao vibracije koje im prolaze kroz kosti. Ne smije ih uhvatiti nespremne, jer bi to za njih moglo biti jako opasno.

Mama Dijana je vrlo blaga, smirena i sistematična. Rekli bismo i profesionalna, jer u Osnovnoj školi u Mošćenici radi kao asistent u nastavi za djecu s posebnim potrebama.

image
Na fotografiji Šimun Vracan iz sela Hrastovica nedaleko Petrinje
Danijel Soldo/Cropix
image
Na fotografiji Mata Vracan iz sela Hrastovica nedaleko Petrinje



Danijel Soldo/Cropix

No, na osnovama znakovnog jezika baš inzistira još od njihove najmanje dobi jer ih je svaki nestanak struje i mrak oko njih znao jako uplašiti. Lupkanje je smirujuće, znači da je mama tu i da će sve biti u redu. No, dečki, misli ona, nisu najbolje reagirali na onih 5,2 stupnja po Richteru, koji ih je uhvatio u ponedjeljak u 6.28 sati na spavanju.

Mama kaže i da nisu bili dovoljno brzi, a kad živiš na području Petrinje, moraš biti smiren, brz i odlučan iako si dijete.

image
Na fotografiji Šimun i Mata Vracan iz sela Hrastovica nedaleko Petrinje, obojica s ugrađenim umjetnim pužnicama
Danijel Soldo/Cropix

U njihovu nedavno energetski obnovljenu kuću više se ne smiju vraćati jer ima crvenu etiketu, a u mobilnu kućicu koja im je upravo pristigla još ne mogu ući - tata Josip mora je namjestiti na zemljištu malo dalje od kuće.

Do sada su spavali u autu, jednu noć kod prijatelja u Đurđevcu, a Šimun je bio jedan dan u Popovači kod strica. Stojimo tako na cesti s dva mlada čovjeka širokih osmijeha i dubokih podočnjaka.

Izuzetno pristojni, pomalo sramežljivi, iako se u Šimunu nazire jedan nestašni vražićak. Mama će pomoći u komunikaciji, jer dečki u pitanju prepoznaju samo tri ključne riječi, pa onda oko njih grade ostale.

- Probudile su me vibracije onog potresa u ponedjeljak u krevetu. To je bio jak potres. Mama je došla u sobu i upalila mi svjetlo da ustanem - govori Mata.

U utorak su ušli opreznije, noć je bila mirna, jutro sunčano. Mata spava na uličnoj strani, pa do njega dopire javna rasvjeta, a kada je ugase, onda prve zrake sunca. U 12.19 mama i dečki bili su na katu, tata se našao u prizemlju kod bake. Tada je došao onaj od 6,4 po Richteru.

- Šimune, što se tada dogodilo - pitamo mlađega.

- Bio sam u dnevnom boravku s mojim bratom. Onda se čula nekakva grmljavina. Onda sam Mati rekao da šuti da bolje čujemo. Tada se počelo ljuljati. U tom sam trenutku rekao jako glasno da je potres. Onda sam pao u hodnik. Došla je mama. Isto je pala u hodnik. Onda se treslo još jače. Mati je ispala pužnica. Sve je oko nas ispalo sa svojeg mjesta. Tata je išao po Matu. Nije uspio doći po stepenicama. Mata je preskočio preko mene i mame dok smo ležali i nismo mogli ustati. Mama i ja smo se onda digli. Pobjegli smo svi na cestu. Cesta je počela pucati - ispričao je dječak.

- Kako si se tada osjećao? - Imao sam strah. Mislio sam da će nas nešto udariti - odgovara on.

- Išao sam u kuhinju. Želio sam skuhati makarone. Ja nikada prije nisam doživio ovako strašno iskustvo. Nisam mislio da nas može pogoditi ovako jak potres. Bilo me je jako strah. Bojao sam se za sve oko sebe. Kada je to počelo tresti, pokušao sam spasiti ekran od računala, ali je ispao procesor i razbio se. Ispala mi je pužnica, pa više nisam čuo. Našli smo je poslije u kući - priča stariji brat.

image
Na fotografiji Šimun i Mata Vracan iz sela Hrastovica nedaleko Petrinje, obojica s ugrađenim umjetnim pužnicama

Danijel Soldo/Cropix

Baka je bila s tatom u prizemlju i isto je pala, djed je bio u dvorištu i tamo ga je bacilo. Mama se bojala da im ne odsječe betonske stepenice: dok je oborena ležala u hodniku, gledala je točno u njih kako se pomiču i ljuljaju. Zato se tata nije uspio po njima popeti. Mama se bojala i za glave svoje djece, jer su u njih ugrađene pužnice, a uslijed jakih udaraca one mogu iskočiti. Tata se jako brine i boji se za njihovu budućnost.

On je zaštitar koji radi u Klemm Securityju. Poslodavac Josip Klemm došao je vidjeti kako može pomoći dva sata nakon potresa. Onda se vratio s dečkima i ceradama, pokrio Josipovu i još osam kuća u selu i uplatio nešto novca. Kuća je za rušenje, ali prekrivali su je da se spasi ono što je unutra. Tata je s nje već skinuo vrata i četiri PVC prozora. Koštali su 15.000 kuna i ima još jednu godinu kredita da ih otplati.

Koliko su njegovi dečki krhki i nježni, toliko je tata snažan čovjek. A opet, njegovi sinovi ne skidaju osmijeh s lica, a njemu svako malo krenu suze. Svaki put kad pokuša reći tko mu je sve pomogao, ne dovrši rečenicu do kraja. Takvih rečenica napola izgovorio je puno.

Mata je kasno operiran, dobio je pužnicu s četiri godine, a progovorio je s pet. Bilo je puno muke dok je došao do stupnja govora na kojem je danas.

Malo ga muči gramatika, prijedlozi i cijela morfologija. Imao je teži put, učio je pisanjem. Njegov brat Šimun učio je slušanjem, kao druga djeca. To su dvije krajnosti. Gurnuli su Matu naprijed da Šimunu pokaže put, tako kaže mama.

Zato Šimun malo bolje sluša i opušteniji je, a i ne smeta ga ako mu uleti kriva riječ, za padeže i ne mari. Vokabular im je siromašniji. Imaju psa Rikija i tri mačke. Šimun s njima razgovara, na primjer, pita Rikija: Riki, je li ti hladno? Ili, recimo, pita mačku čije su mačiće podijelili susjedima: Mica, jesi tužna bez mačića? Onda, kada ga nitko ne vidi, iskrade se po susjedstvu i vrati joj mačkice natrag. Zasigurno mu je rekla da joj nedostaju.

Mami kaže da ih je vratio jer su plakale za svojom mamom. Nije joj drago to s mačkicama, ali joj se sviđa kada čuje Šimuna da razgovara s njima i Rikijem jer tako vježba situacijski govor. Mati je to glupo. Što će biti dalje? Matina srednja škola, u kojoj u prvom razredu uči za farmaceuta, gdje je fantastičan matematičar, teško je oštećena, isto kao i Šimunova osnovna, u kojoj pohađa sedmi razred, isto kao i ona u kojoj je mama radila do potresa.

Kasne po godinu za svojim generacijama zbog pužnica koje su im ugrađivali kada su bili mali. Online nastavu nikako ne vole i dojadila im je. Kao i druga djeca, odradili su je prošle školske godine mjesecima, morali su i ove školske godine, jer je Šimun pokupio koronavirus, pa su svi završili u izolaciji. Mata kaža da je nastava online nešto strašno dosadno i teško.

image
Na fotografiji Šimun i Mata Vracan iz sela Hrastovica nedaleko Petrinje, obojica s ugrađenim umjetnim pužnicama
Danijel Soldo/Cropix

- Mata, nije dosadno, samo je naporno - ispravlja ga mama.

- Imao sam glavobolje jer sam bio previše na internetu - obrazlaže Mata. Mata po cijele dane čita. Fasciniran je poviješću i politikom. Zna sve o životu britanske kraljice Elizabete II., najdraži političari su mu Margaret Thacher i Helmut Kohl jer su njihove odluke bile izuzetno značajne za njihove narode i imali su veliki utjecaj u svijetu. Kaže da je Franjo Tuđman poput njih bio značajan u hrvatskoj politici. Trenutno čita jednu knjigu o Vladku Mačeku. Proučava politiku aparthejda.

Šimun nema problema s računalima, štoviše, izuzetno je talentiran za računarstvo, pa će to vjerojatno biti i njegov budući poziv.

- Ali, mora malo povećati kapacitet učenja - upozorava mama.

- Volim igrati igrice na mobitelu - smije se Šimun.

- I stalno nešto pitati, nikad nema mira. Zanima ga sve što se događa oko njega. Razredni je povjerenik za koronavirus, stalno prati brojke i izvještava učenike po razredu - kaže mama Dijana.

- Nadam se da će se sve ovo smiriti. Mi smo se naučili živjeti s koronavirusom. Moramo se tako naučiti živjeti i s potresom - kaže nam Šimun.

- Treba se boriti i treba izdržati. Treba se moliti Bogu - dodaje Mata.

- Mata, a kako nam to Bog može pomoći - pitamo ga.

- Meni se na početku srednje škole život jako promijenio. Više nisam imao asistenticu i bilo mi je jako teško. Svaki dan sam molio Boga da mi pomogne da izdržim u mojim teškim danima. Bog mi je pomogao, vratio je moje dobre dane, više mi nije teško. Sada mu samo zahvaljujem. Tako ću ga isto moliti da nam pomogne da izdržimo potres - kaže Mata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:47