OTKRIVENI DETALJI IZ ŽIVOTA FRA NIMCA U diplomskom radu osudio tjelesnu ugodu i kriminal

Sinan Gudžević, ugledni pjesnik i prevoditelj te nenadmašni kozer, prije nekoliko godina mi je ispričao dojmljivu štoriju, u isti mah urnebesno smiješnu i nepodnošljivo dirljivu, piše Ivica Ivanišević za Slobodnu Dalmaciju.

Dakle...

Siromašni seljak, priprost čovjek iz neke sandžačke zabiti, odlučio je poslati sina prvorođenca na visoke škole u veliki grad. Mladić je marljivo učio, nizao petice, a onda ga je spopala neka strašna, neizlječiva bolest: u mjesec dana sirotan je okopnio i umro. Slomljeni otac podigao mu je spomenik te na hladni kamen dao uklesati ime pokojnika, sretnu godinu rođenja, pretužnu godinu smrti i sljedeći natpis: “Ubila ga knjiga“.

Da su libri potencijalno opasni, ne svjedoči samo sumorna priča iz Sandžaka, nego i slučaj iz našega najbližeg susjedstva, čiji je protagonist fra Šime Nimac. Bivšemu župniku u Baškoj Vodi knjiga, Bogu hvala, nije došla glave, ali imamo ozbiljnih razloga sumnjati kako je sjeme zla, koje ga je na koncu dovelo na stranice crne kronike, posijano baš između korica jednoga sveska.

Naime, prije dvanaest godina fra Šime je bio friški diplomant teologije, koji je, s puno razloga, uživao status dečka koji obećava. Njegov završni rad toliko se dojmio mentora doc. dr. sc. Stipu Nimca da ga je ovaj dao tiskati. Knjiga pod naslovom “Evangelizacija kulture“ objavljena je 2003. godine u nakladi “Lepuri“ iz Benkovca, kao četrnaesta u biblioteci “Ravnokotarski cvit“. To opsegom neveliko djelo danas se može čitati i kao neka vrsta tragičnoga svjedočanstva o kušnjama koje su morile mladalačku dušu i pred kojima je, kako tvrde tužitelji, desetak godina kasnije, klonuo.

Knjiga počinje pasažom kakav bismo i očekivali od intelektualno znatiželjna studenta prožetoga kršćanskom inspiracijom. “Temeljni pokretač krhke i ograničene ljudske egzistencije“, piše mladi Šime, “traganje je za dugoročnim životnim smislom, koji otkriva samo Istina. Tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem? Metafizička pitanja, koja susrećemo još kod starih civilizacija, u povijesti Izraela, klasičnih i srednjovjekovnih filozofa, modernih ideologa i suvremenih sinkretista.“

Jadni fra Šime nije ni slutio da će citirani paket metafizičkih pitanja cijelo desetljeće kasnije ponavljati policijski istražitelji i državni odvjetnici, doduše, u trećemu licu (Tko je taj Nimac? Odakle je? Gdje je nestao?) dok budu radili na slučaju “zamračenja“ milijuna utrženih prodajom crkvenog zemljišta.

Nakon zanesena uvoda u kojemu je, onako đuture, izložio velika, široka i vječna pitanja vjere, spasenja i smisla, vrijedni se autor poduhvatio nešto konkretnije eksplikacije svoje teme: evangelizacijskog poslanja Crkve u svijetu, dakle u zatečenom kulturnom ambijentu koji, na mnogo razina, nije dovoljno prožet kršćanskim vrijednostima. Da živimo u bremenitim vremenima, majstorski je naznačio već na 17. stranici: “Konzumistički mentalitet teži za tjelesnom ugodom, putem koje prividno nadomješta duhovnu prazninu.“

Boga ti draga, bio je skoro pa dječak, a ipak je savršeno kužio kako vrag čuči u svakom potrošačkom zabavištu: autosalonu, yacht-shopu, trgovini fensi-šmensi odjećom, agenciji za nekretnine... No nije se dao, nego je hrabro nastavio s razudbom globalističkih opačina koje unizuju našu ljudskost i potkopavaju našu vjeru.

“Na polju etike“, piše dalje juvenilni Šime, “globalizacija nameće visoke standarde koji nisu obvezujući za ‘velike i jake’. Takav pristup podržava kod slabih razvoj sive ekonomije i povećanje stope kriminala. Općenito je poznat i ranije već spomenuti iskaz da globalizacija čini bogate još bogatijima, a siromašne još siromašnijima.“ Nije teško pretpostaviti da je već tada fra Šime, duboko svjestan davidovske nemoći maloga čovjeka u srazu s globalizacijskim Golijatom, grešno promislio o mogućnosti pristajanja na dehumanizirana pravila igre, koja nas guraju s onu stranu zakonitosti, u sivu, pa i nešto zagasitiju, ekonomiju.

No, pravi, mesnati crv sumnje zlokobno je izmigoljio tek na 57. stranici u sljedećem pasusu: “Europsko društvo prožeto je ateizmom i materijalizmom. Bog je istisnut iz svagdašnjega života na periferiju događaja. Čovjek vrijedi onoliko koliko proizvede i potroši. U pluralnom društvu, pojmovi kao evanđelje, vjera, Crkva, križ, doimaju se kao ludost u doslovnom smislu. Zato, treba iznova premisliti dijalektiku između gornjega i donjega, nutarnje i vanjske čovjekove stvarnosti.“

Potrebito premišljanje zacijelo je poduzeo i sam fra Šime. Kao gorljivi vjernik on, izvan svake sumnje, ni jednoga trenutka nije pomislio na mogućnost da zaniječe Boga, a oduševljeno prigrli vulgarne materijalističke postulate stjecanja i rasipnosti. Ali je možda, nakon pozorna razmatranja ovoga složena problema u njegovoj dijalektičkoj punini, svoje ranjivo srce ipak mrvicu otvorio prema zavodljivim zemaljskim dobrima.

Do 85. stranice već je dopro do srži problema: “Rad, shvaćen kao masovna proizvodnja materijalnih dobara, ne smije se smatrati jedinom uporišnom vrijednošću za razvoj.“ Ima ih – vrijednosti za razvoj – i izvan zatupljujuće zone crnčenja. A gdje točno leže razvojni potencijali, fra Šime će, vele tužitelji, shvatiti godinama kasnije.

U moru znakovitih fragmenata, pa i cijelih pasusa, s ove distance najdojmljivijim se čine reci u kojima fra Šime, citirajući akademski izvor, izlaže nauk svetoga Frane: “Čovjek, stvoren na sliku Božju, primio je nalog da sebi podloži zemlju, sa svime što ona sadržava, da upravlja svijetom u pravednosti i svetosti, te da priznajući Boga stvoritelja svega, k njemu upravi sebe i sveukupnu stvarnost, da time što su sve stvari podvrgnute čovjeku bude ime Božje slavljeno po svojoj zemlji.“

Zamislite na trenutak kako se mora osjećati tankoćutni mladić kada mu u nevinom uhu odjekne zvonka melodija pouke asiškoga sveca: “Sebi podloži zemlju!“ Biste li se vi oglušili na ovaj poziv, s prezirom okrenuli leđa utemeljitelju svoga reda i crkvenoj zemlji kao takvoj, lijepoj čestici od 39.556 metara četvornih? Ili biste ipak, za koju godinu ili cijelo desetljeće kasnije, konzumirali rečeni nalog i konačno sebi podložili zemlju?

Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama i vašoj savjesti, a odvjetnicima nesretnoga fra Šime predlažem da popisu svjedoka obrane pridruže i ime stanovitog Giovannija di Pietra d Bernardonea, poznatijeg kao Francesco, rođenog u Assisiju, piše Slobodna Dalmacija.

I tko poslije svega može reći kako knjige nisu vražja stvar?!