Piše Jurica Pavičić: Sada znamo kako zapravo živi Hrvatska udaljena ‘pola sata od svega‘

Pred dvije godine Hrvatska radiotelevizija emitirala je jedan od onih dobrih i važnih dokumentarnih serijala koje ta kuća još uvijek proizvodi, ali se pritom dobro potrudi da to nitko ne primijeti. Autor tog serijala bio je televizijski dokumentarist Mladen Ćapin, a njegov naslov "Pola sata od svega".

U četverodijelnom serijalu Ćapin priča priče iz četiriju hrvatskih regija: Žumberka, Like, Banije i Dalmatinske zagore. U sve četiri epizode Ćapin prati ljude koji žive u stanju ekstremne zapuštenosti i društvene izolacije. Prostori serije su sela bez stanovnika i javnog prijevoza, kuće bez struje, ljudi bez TV-a i mobitelskog signala. Svi ti ambijenti - međutim - imaju nešto zajedničko. Ćapinovi junaci - kako naslov veli - žive "pola sata od svega". Na samo pola sata autom od njihova mjesta boravka nalaze se urbani centri: Zagreb, Zadar, Split. Oni su pola sata vožnje udaljeni od paralelnog svijeta u kojem postoje šoping-centri, multipleksi i ljekarne, taksi-stanice, kabelska TV i klinike s ultrazvukom.

Ćapinova serija temelji se na tom tako hrvatskom paradoksu. Na činjenici da su u Hrvatskoj apsolutna, middle class normalnost i apsolutna bijeda udaljene tek korak. Udaljene su bile tek jedan korak i 90-ih, u ratu, u doba kad su Zagreb i Split živjeli normalno, a autobus splitskog prigradskog prijevoza okretao se u Crivcu, na prvoj liniji bojišta. Bili su udaljeni jedan korak i 1936. kad je zagrebački profesor Rudolf Bićanić objavio monografiju "Kako živi narod". U toj monografiji predstavio je gradskoj publici primjere ekstremne bijede ruralne Jugoslavije 30-ih: primjeri koje je nalazio najčešće su bili na puškomet od gradova punih art-decoa, swinga i avangardnih pokreta.

Nije - naravno - Hrvatska jedina zemlja drastičnih suprotnosti. Najnovija zbivanja u SAD-u još su nam jednom pokazala kako ljudi koji pripadaju istoj naciji i političkoj zajednici mogu katkad živjeti u posve odvojenim socijalnim, ekonomskim, čak i kognitivnim svjetovima. SAD QShamana i apalačijanskih pučista isti je SAD u kojem postoje drevne institucije u klasicističkim hramovima i u kojima se zbiva tehnološka revolucija. I u Americi su ta dva svijeta geografski odvojena. Na jednoj su strani tezulje dvije oceanske obale: nositeljice političke, novčarske, medijske i tehnološke moći. Na drugoj je središnji kontinent, u rasponu od ruralnih zabiti do propalih industrijskih meka "rđavog pojasa".

Postoji jedan pejorativni termin koji Amerikanci koriste za to kontinentalno, konzervativno srce, za te ne-prostore. Zovu ih "flyover country". To su prostori koje preletite putujući zbog posla ili turizma sa zapadne na istočnu obalu (ili obratno). Vi ste na visini od deset tisuća stopa, dvori vas stjuardesa, a ispod vas su "flyover" prostori: gradovi u koje nikad nećete otići, ljudi koje nikad nećete upoznati, svijet koji ne poznajete i ne razumijete.

Nije to - ukratko - tako različito od onoga što imamo mi u Hrvatskoj. Samo s jednom značajnom, prostornom razlikom. Naš anonimni heartland je - kako je to sročio Ćapin - "pola sata od svega". Ne treba vam avion da ga preletite: provest ćete se kroz njega za dva sata autom. Mi nemamo "flyover country": mi imamo "driveover country".

Svaki čitatelj ovih novina koji živi u velikim gradovima poput Zagreba, Rijeke, Pule ili Splita kroz taj se "driveover country" proveze desetak puta godišnje. Prođe kroz njega kad ljeti ide na more, u vikendicu ili kod rodbine. Kad putuje iz Zagreba za Dalmaciju ili Istru. Kad iz Splita ide u Zagreb na medicinsku konferenciju, na poslovni sastanak ili sajam. Kad ide u glavni grad obijati prag nekog ministarstva ili javnog poduzeća. Kad ide na studij ili šalje djecu na studij. Tada svaki put prolazi kroz taj "driveover country", a da nikad ne zastane. Kao što Amerikanac nikad neće otići vidjeti što ima u toj Wichiti ili Omahi, tako ni hrvatskih "gornjih 15%" neće nikad zastati u tom međusvijetu. Vidjet će kroz okna automobila da tu nešto ima. Opazit će razvaline Modruša, mjesta gdje je bila prva hrvatska tiskara. Vidjet će velebnu gotičku apsidu u zabiti koja se zove Brinje. Proći će kraj dvoraca u Staroj Sušici ili Severinu na Kupi, kraj trojanski megalitskih zidina Bribirske glavice. Proći će kraj desetaka i stotina seoskih i gradskih kuća iz kojih se više ne diže dim, kraj praznih zaselaka i ruzinavih relikata nekadašnjih socijalističkih tvornica. Prolazit će kroz općinska središta - Gračac, Otočac, Delnice, Čabar, Drniš - koja nikad baš nisu bila Manhattan. Ali, u međuvremenu su se smežurala i demografski i ekonomski, ostala su bez industrije i stanovnika, bez društvenih institucija i djece.

Gdje su granice te hrvatske "driveover country"? One su, naravno, zamagljene - ali može se jasno pokazati da one počinju tamo gdje staje utjecaj dva najveća žarišta novca u Hrvatskoj: Zagreba i turističke obale. Na obali, "driveover country" staje tamo gdje u Zagori prestaju ruralne vile s bazenom, gdje staju agroturizmi s ovčicama i pekom, tamo gdje su more i plaža odviše daleko, pa više nema paraglajding pista, restorana s pastrvama uz rječicu, quad tura i vinokušnica. Čitatelji iz Zagreba bolje će od mene moći procijeniti gdje počinje "driveover country" na sjeveru. Prestaje na nekoj točki gdje prestaju svi oni satelitski gradići koji su se skutrili oko Zagreba kao pčele oko meda. Tamo gdje prestaje taj neispričani, anonimni svijet Zagreba/Nezagreba, svijet Zaprešića, Rudeša i Dugog Sela, tamo gdje jenja centripetalna snaga zagrebačkog budžeta, državnih sinekura i korporativnih poslova - e, tu počinje "driveover Croatia". A Ćapinov naslov vrijedi: jer, odatle do centra Zagreba sigurno je manje od pola sata.

Potres koji je dva dana uoči Silvestrova uništio Baniju u neku je ruku bio veliko otkrivanje te "driveover Croatije". Stanovnici velikih gradova koji kroz pustu središnju Hrvatsku samo prolaze (a kroz Baniju ni to) najednom su nakon potresa otkrili realitet druge Hrvatske, dobili sliku "kako živi narod". Otkrio im se pejzaž sela bez struje, s dotrajalim i zapuštenim prometnicama, loše sklepanim kućama, staračkim stanovništvom i ekstenzivnom poljoprivredom, slika općinskih središta s dotrajalim urbanim jezgrama i zapuštenim institucijama. Otkrili su gradove koji doslovce vise o jednoj niti - o jednom apotekaru, jednom ginekologu, jednoj trafici ili ljekarni - a sad im prijeti pogibelj da i ta posljednja nit pukne. Pred potresom pogođenim područjem rastvorio se - kao prijetnja - tzv. vukovarski scenarij: da se građani jednom raseljeni nesrećom smjeste negdje gdje je bolje i nikad više ne vrate. To je - uostalom - bio scenarij New Orleansa nakon uragana Katrina: grad od pola milijuna stanovnika spao je sedam godina kasnije na manje od pola negdašnjih stanovnika, da bi se do danas taj broj vratio na nepune tri četvrtine. Pritom su ljudi iz New Orleansa novi život našli kojekuda po urbanoj Americi. Kod nas ne bi bilo tako. Završili bi u novom valu emigracije ili bi se i oni naselili na sjeverni rub "drivover Hrvatske", u skutima prigradskog Zagreba: Sesveta, Velike Gorice, Dugog Sela.

Situacija na Baniji rasvijetlila je poput munje taj svijet u njegovu ekstremu. No, bilo bi pogrešno pomisliti da je problem samo Banija. Jer, maknete li iz jednadžbe potres i rušenja, ista je priča diljem središnje Hrvatske. To je priča o istom ekstenzivnom i neuspješnom agraru, o istim problemima sa strujom, prijevozom, asfaltom. Isti je to svijet gradova koji možda imaju gimnaziju, ali profesori - kao u Gračacu - putuju autom iz Zadra. Gradova koji su možda imali koncertnu dvoranu ili kino, ali je - kao u Karlovcu - zabravljena daskama i žicom. Gradova koji su jednom imali tvornicu, ali sad tavori ili je izjeda rđa. Gradova koji nemaju novca obnoviti postav muzeja. Gradovi u kojima više ne postoji kritična masa nastavnika, liječnika ili inženjera, što znači da ne postoji srednja klasa, a to znači da nema tko otići na koncert ili na kazališnu predstavu, nema se tko pobuniti kad netko hoće cementirati park ili ukloniti spomenik. To su gradovi u kojima veliki mediji više nemaju dopisništva, jer su ih ukinuli u ciklusima stezanja remena. Gradovi koji - samim time - više nemaju novinare ni medije, osim onih na budžetu lokalnih vlasti. A onda u tom mraku pred javnosti mogu nesmetano ordinirati lokalni feudalci, žinići, puljašići i josipe rimac. U takvim gradovima jedan zbilja neovisni portal ima važnost kao da je BBC. Jedan liječnik specijalist kao da je klinika Mayo. Ako drugi brane Kino Europa, u takvim će gradovima braniti kiosk. Jedan dobar profesor ili kustos, jedno neovisno kino ili galerija u tim gradićima mogu preobraziti sve.

Stoga priča o obnovi "driveover country" nije, i nikad nije ni bila, samo priča o obnovi kuća. Nije ni tamo gdje je kuće srušio potres, a pogotovo ne tamo gdje nije. Ti se prostori mogu obnoviti samo ako se obnovi društvo. A to, sviđalo se liberalima ili ne, znači: da se obnovi zdravi, robusni javni sektor.