Nakon konačnih rezultata po kojima su HDZ-ova i SDP-ova koalicija na kraju potpuno izjednačeni, presudan za formiranje nove Vlade bit će upravo Most sa osvojenih čak 19 mandata, iznad svih očekivanja, pa i njihovih vlastitih. Ovo je prvi put da je jedna treća opcija samostalno ostvarila ovako dobar rezultat. Most je dobio priliku ne samo da bude u novoj Vladi, već da bude i korektiv Vladine politike. Dosada niti jedna mala stranka koja je ulazila u vladajuću koaliciju nije imala takvu poziciju - sve su se borile za ostvarenje vlastitih parcijalnih interesa i za političku trgovinu ministarstvima, upravama i nadzornim odborima. Prema najavama čelnika Mosta to ovdje ipak neće biti slučaj. I upravo je to najbolje za Hrvatsku.
Mostovci se zalažu za set reformi kojega jasno ističu (Petrov u izbornoj noći: “reforma lokalne samouprave, javne uprave, pravosuđa, monetarna reforma i, najvažnije, podizanje konkurentnosti gospodarstva”), no nisu ni u jednom trenutku tijekom kampanje ulazili u detalje kako to sve napraviti.
Ponudili su set reformi od kojih su neke krucijalne za Hrvatsku, no nisu ih razradili pouzdajući se upravo u poziciju koju su ostvarili - da prisile Vladu da osmisli detalje provedbe i konkretizaciju reformi, dok bi im Most mjerio “prolazna vremena”. Zanimljiva strategija koja bi mogla Most održati relativno kohezivnim dok će istovremeno garantirati stabilnost Vladi ako bude ustrajala da reforme doista provodi.
No postoji problem. Sve navedene reforme imaju isključivo dugoročni učinak. Sve da ih pokrenemo do kraja ove godine, njihov učinak neće se osjetiti još bar koju godinu (kako za koju reformu), prvenstveno jer će provedba morati biti polagani proces, a ne ad hoc rješenja. Samim time će nova Vlada, i njihov korektiv Most, gubiti naklonost birača. Steći će se dojam da su razočarali i izdali birače. Mostovci se time ne bi trebali opterećivati. Često smo imali prilike čuti tijekom ovih zadnjih par kriznih godina da je Hrvatskoj potrebna odlučna Vlada koja se neće libiti pokrenuti reforme čak i kada su one nepopularne i kada im se ne vidi odmah učinak.
Upravo je izborni rezultat 8. studenoga najbolji scenarij za takvo nešto. Hrvatska konačno može dobiti Vladu koja provodi mjere bez ustručavanja pred parcijalnim interesima, bez straha od sindikalnih ucjena, i najvažnije - bez straha da će izgubiti izbore ako provede reforme. Jer to je ono što glasači žele.
Bolne reforme su floskula, običan spin koji dolazi od interesnih grupa koje bi ih pogodile. Upravo lokalne interesne skupine vodećeg stranačkog duopola uporno koče reforme lokalne samouprave. Lokalni načelnici iz Mosta to znaju bolje od ikoga. Slično je i s javnom upravom gdje se štite stranački postavljeni kadrovi, a otkaze i smanjenje plaća dobivaju oni bez političke zaštite. Razlog zašto ne postoji kriterij uspješnosti u javnom sektoru je upravo kako bi se zaštitili politički instalirani kadrovi. Tu je idealna prilika za Most da prekine takvu praksu. Više bi u tom slučaju ipak gubio HDZ koji ima više lokalnih načelnika koji unutar samog HDZ-a blokiraju bilo kakav pokušaj pozitivne promjene. Jadranka Kosor je to najbolje osjetila na svojoj koži, kao i neki drugi članovi HDZ-a koji su zbog toga otišli ili bili marginalizirani.
Tko bi gubio reformom pravosuđa? Isključivo dobro organizirana odvjetnička i sudska interesna skupina pod političkom zaštitom i s fiktivnom sudskom neovisnošću. Najveći dobitnik reforme pravosuđa mogu biti građani i gospodarstvo. Reformom pravosuđa i uklanjanjem političkih kadrova po sudovima, konačno će se stvoriti institucionalni preduvjeti za napredak.
Politički zarobljeno pravosuđe Hrvatsku najviše koči u borbi protiv korupcije i u privlačenju investicija zbog svoje sporosti i neučinkovitosti. Takvo pravosuđe koči i bolju fiskalnu politiku, jer svaki oblik proračunske potrošnje usmjeren gospodarstvu završi u rukama paraprivatnog sektora, politički određenih kvazipoduzetnika. S takvom praksom treba što prije prekinuti i Vladi bi upravo Most mogao omogućiti da prilično bezbolno provede ovu reformu, na dobrobit svih građana.
No i tu postoje zamke i rizici. Jedna od slabijih točaka u Mostovom programu je ekonomski dio gdje oni, preko svog člana, govore o ‘deflaciji kao glavnom ograničenju rasta’, zalažu se za ‘repozicioniranje HNB-a’, za ‘ekspanzivniju monetarnu politiku’ kao rješenja deflacije, duga i poticanja razvoja. Tu se ne razumiju osnove tržišne ekonomije. Ekonomska povijest kazuje da su takva rješenja uvijek završavala u inflaciji i ekonomskoj stagnaciji. A u hrvatskom slučaju to bi multipliciralo problem švicarca u puno veći problem eura i izazvalo veću socijalnu nestabilnost. Zatim govore o državnom usmjeravanju investicija u pojedine sektore, osnivanje još jedne državne banke i slično.
Hrvatska kao članica EU mora poštivati pravila, a jedno od njih je da su središnje banke neovisne od političkog intervencionizma i da im je postavljen jedinstven cilj održanja monetarne stabilnosti. Prema tome neki javno izneseni zahtjevi Mosta u ekonomiji su naprosto neprovedivi. Rast se ne može poticati monetarnom nestabilnošću. Pri dizajniranju reformi gleda sa na njihove potencijalne učinke, ograničenja u okruženju, institucionalna i kadrovska kapacitiranost za provedbu itsl. Most mora unutar sebe definirati konzistentne i provedive reformske ciljeve, jer će u protivnom na političkom tržištu biti sankcioniran. Oni mogu djelovati kao jako dobar korektiv vlasti, bez bojazni da će gubiti popularnost. Populizam im uopće nije potreban.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....