KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ

‘Plaća od 8000 eura? Ne, nije mi žao što sam to rekla. Đoković? Navijala sam za njega, ali ovo mu šteti‘

Bivša predsjednica dala je intervju u povodu 30. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske

Kolinda Grabar Kitarović

 Ronald Gorsic/Cropix

Prije 30 godina Hrvatsku su priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Vatikan u tome imala ključnu ulogu, uspostavila je 15. siječnja i diplomatske odnose s Hrvatskom.

Istog datuma Hrvatske je 1998. završila i mirnu reintegraciju u ratu okupiranoga hrvatskog Podunavlja. Što o današnjoj obljetnici, ali i stanju Hrvatske 30 godina kasnije kaže bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u RTL-u Danas saznao je Andrija Jarak.

Intervju prenosimo niže:

U ovo vrijeme prije 30 godina bili ste u međunarodnom odjelu Ministarstva znanosti. Kakva je tamo bila atmosfera i što vam je ostalo najupečatljivije u sjećanju?

Sjećam se upravo tog trenutka kada su se na večernjim vijestima krenula redati imena država koje su nas toga dana priznale i kako se vani čula pucnjava, slavlje. Odmah sam znala zašto, nisam mislila da su se ponovno obnovile ratne aktivnosti u Zagrebu. U to sam vrijeme bila u Ministarstvu znanosti, tehnologije i informatike. Bila sam i apsolventica na fakultetu i bila sam baš kod prijateljice s fakulteta doma. Sjećam se koliko sam bila preplavljena tim pozitivnim osjećajima, radošću, ponosom i nadom.

Kolika je bila uloga hrvatske diplomacije u tom priznanju?

Ona se kristalizira, međutim još uvijek ne znamo kolika je uloga bila. Diplomacija je definitivno bila tzv. druga hrvatska bojišnica. Naravno, ona nije bila toliko teška i opasna kao ona prva gdje su branitelji i svi ostali dali život i zdravlje za domovinu. Učinili su najviše za samostalnost naše Hrvatske. Moram isto tako dati i priznanje našim iseljenicima diljem svijeta. Oni su se silno borili, trudili, zalagali, radili su pritisak na svoje države. Da nije bilo njih sve bi to skupa išlo sporije u međunarodnoj javnosti. Moramo dati i priznanje svim prijateljima u diplomatskom i političkom životu drugih država. Naravno, našim znanstvenicima, sportašima, uglednicima i svima koji su pisali peticije i građanima koji su promicali istinu o Hrvatskoj u svijetu

Mogu li građani biti zadovoljni državom koju imaju?

Mislim da nikada ne trebamo biti u potpunosti zadovoljni. Uvijek treba stremiti onom boljem i višem. Ja moram reći da kada je počeo rat u Hrvatskoj, bilo je teško zamisliti da ćemo 30 godina kasnije biti samostalna, oslobođena, reintegrirana država, članica EU i NATO-a.

S druge strane, posebno ovo vrijeme pandemije koja je uzrokovala opću krizu u svijetu. Ipak, nisam zadovoljna ovim stagniranjem, ne samo države nego i društva. Sveopćom raspravom, nedostatkom optimizma i ambicije, usudila bih se reći. Nekako nedostatkom vjere u sebe. Mislim da možemo bolje. Mislim da nam svima fali ambicije kao društvu. Kao društvo smo otporni na promjene.

Proživljavamo pravu demografsku katastrofu, najmanje 250 tisuća ljudi je odselilo, ukupno 400 tisuća nas je manje. Tko je kriv za to?

Nažalost, moram reći da uopće nisam iznenađena ovim rezultatima zadnjeg popisa stanovništva. Krivi smo svi mi zajedno u politici zadnjih desetljeća, i u medijima, i u obrazovanju, javnosti...

Osjećate li i osobnu odgovornost?

Naravno da osjećam i osobnu odgovornost. Da ja sam doista jedna od onih osoba koja je upirala prstom u taj problem, kao jedna od ključnih problema Hrvatske. Ono što je problematično, vi bez ljudi, naravno, država nisu granice nego su ljudi, bez ljudi nema niti radne snage. Kako ćemo zarađivati za mirovinski sustav, za zdravstvo? Idemo prema nekoj stagnaciji u budućnosti jer da bismo imali gospodarski napredak trebamo imati i demografsku obnovu.

Jedan od ključnih razloga odlaska ljudi je klima u društvu koja je vrlo pesimistična. Vlada malodušje, nedostatak optimizma, ali i nedostatak povjerenja u institucije. Razgovarala sam s puno mladih ljudi koji su otišli ili odrastali u iseljeništvu. Rekli su mi da nije ček ni plaća problem. Oni bi se vratili i nadoknadili taj manjak kad živiš u svojoj državi, ali je problem upravo to što im nitko ne može garantirati da će na natječaju na koji će se javiti biti izabrana najbolja osoba, a ne da je to mjesto već predodređeno za nekoga.

Zadnjih pet godina hrvatsku vodi Vlada Andreja Plenkovića gdje su pogriješili? Što nisu dobro napravili? Rezultat čega su ove poražavajuće brojke?

Nije to na Vladi Andreja Plenkovića. Mi imamo negativne demografske trendove još od 80-ih i 90-ih godina posebno. Naravno, i u 21. stoljeću isto tako. Dakle, problem je što nismo iz desetljeća u desetljeće donosili određene demografske mjere koje su potrebne. Činjenica je i da se godinama donosi reforma obrazovanja koja je počela davno prije nego što je došla sadašnja Vlada na vlast. Tu snosimo kolektivnu odgovornost od samih početaka i prije osamostaljenja Hrvatske.

U kampanji ste govorili da bi Hrvatska mogla biti najbogatija i najsretnija zemlja. Spominjali ste ih 8000 eura plaće za mlade ljude. Je li vam sada žao?

Ne, nije mi žao. Mi moramo biti ambiciozni. Mi moramo stremiti ka tih 8000 eura. Ako vi a priori kažete da je nešto nemoguće onda vi to nikada ni nećete ostvariti, ali ako si to zacrtate kao cilj to je realno i ostvarivo.

Zato što je to bilo rečeno u razgovoru s ozbiljnim državnicima s kojima sam razgovarala o tim programima razmjene gdje bi naši mladi išli na obuku i vraćali se u Hrvatsku i radili u tim određenim državama. Ono što sam ja htjela je pokrenuti konkretan projekt koji bi bio tek početak.

Što mislite o ukidanju mjere roditelj - odgajatelj?

Mjera je postala vrlo kontroverzna ovdje mislim da se gleda iz potpuno drugačije pozicije. Ja koja se bojim za jednakopravnost spolova mene tu najviše zabrinjava ta neformalna ekonomija koja nije plaćena. Prvenstveno ženama, neki i muškarci ostaju kod kuće, brinu se o obitelji. Taj rad mora biti kompenziran i to nije stvar konzervativne politike ili napredne, nego je to jednostavno stvar ostvarivanja prava svakog građana. Mislim da je treba sagledati iz drugačijeg kuta. Jer kada pojedinci preuzimaju posao, posebno žene, koji bi trebala raditi država ili lokalna uprava, a to je skrb i briga ne samo o djeci ili skrb o osobama koje se ne mogu brinuti o sebi zbog invaliditeta. Tu mjeru gledam iz te pozicije.

Kako ocjenjujete prve dvije godine Zorana Milanovića?

Bile su neobične zbog pandemije pa je teško o njima govoriti. Osim toga rekla sam da neću o svojim prethodnicima i o svom nasljedniku nikada govoriti.

Kao gledate na sukob predsjednik - premijer?

Mislim da se svi skupa previše koncentriramo na taj odnos, posebno na te sukobe. Meni se isto događalo da bi rekla nešto što nije bilo u skladu s onime što je radila Vlada i onda se govorilo kako ja izazivam sukobe. Jednostavno bih rekla svoje mišljenje jer držim da predsjednik ili predsjednica, uz ograničene ovlasti, ipak treba biti korektor u društvu. Odnosi bi vjerojatno mogli biti bolji. Na njima dvojici je da to riješe, ali ne bismo se mi trebali toliko baviti jer imamo dovoljno problema.

Mene što trenutno brine su ove nove cijene energenata, kako će to građani plaćati. Brine me demografija, kako ćemo vratiti mlade ljude.

U nekoliko svjetskih metropola smo mjesecima bez veleposlanika - je li to loše za zemlju?

Vjerojatno bi se lakše našla rješenja da se konkretno razgovara o samo ta dva mjesta. Francuska trenutno predsjeda Europskom unijom i mislim da bi bilo ključno da imamo veleposlanika. Valja reći da je krivo tumačenje da su veleposlanicima istekli mandati, njima mandati traju do opoziva. Jedino je problem što neki svoj posao ne rade dobro i trebali su otići davno.

Ne znam jer im mogu pomoći u tome. Naravno da ih pozivam da se dogovore i o tome i svemu drugome. Mislim da negativna raspoloženja i silna javan rasprava o njihovom odnosu ne ide u prilog nikome.

Nema vas u medijima, javnosti, no pratite događanja u politici. Znači li to vaš povratak u politiku?

Nikako, u ovome trenutku ne razmišljam o povratku u politiku. Nikako. Zato to previše ni ne komentiram jer ne vidim zašto bi moji komentari nešto posebno pridonijeli pogotovo ne želim pridonijeti nekakvom produžavanju rasprave. Naravno, nikada ne reci nikad, ali u ovome trenutku nema želje niti planova za povratak u domaću politiku.

Ono čime se bavim, osim Međunarodnog olimpijskog odbora jest i međunarodna sigurnost, prava žena i djevojčica, pravo na zdravstvenu zaštitu i posebno pravo na cjepivo.

Članica ste Međunarodnog olimpijskog odbora - kako gledate na skandal s Đokovićem?

Odbor je politički neutralan i ne dijeli mišljenje o političkim odlukama država. Svaka država ima pravo odbiti osobu čak i kada joj je izdana viza.

Novak je meni osobno izrazito simpatična osoba. Za njega sam navijala u Tokiju i htjela da dobije olimpijsko zlato. Oko cijepljenja se duboko razilazimo. Ja sam se cijepila i moja obitelj se cijepila. Mišljenja sam da je cjepivo jedini izlaz iz ove situacije. Ovo mu jako šteti, nažalost, rekla je Grabar-Kitarović za RTL.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:22