OD ZAREĐENJA DO POGLAVARSTVA

Portret pape Benedikta XVI.: Za javnost on je ‘Božji rotvajler’, a privatno blag i ugodan čovjek

 AFP

“Da, došla mi je pomisao na giljotinu: sada ona pada i pogađa me”, tako je papa Benedikt XVI. njemačkom novinaru Peteru Seewaldu opisao kako se osjećao u trenutku kada su ga kardinali izabrali za nasljednika Ivana Pavla II.

U više navrata, Benedikt XVI. je rekao kako je njegovo imenovanje za njega bilo “pravi šok”. Tada 78-godišnji kardinal Joseph Ratzinger bio je uvjeren kako ta služba nije za njega i nakon smrti Ivana Pavla II. planirao je povući se u svoju rodnu Njemačku i tamo se posvetiti svojoj prvoj ljubavi - pisanju i proučavanju teoloških spisa. Ali, baš kao i 1981. kada ga je Karol Wojtyla povukao iz Münchena u Rim i imenovao ga prefektom Kongregacije za nauk vjere, Bog je imao drugačije planove za njemačkog teologa od njegovih vlastitih. A on im se poslušno priklonio.

Joseph Alois Ratzinger rođen je 16. travnja 1927., na Veliku subotu, u bavarskom selu Marktl am Inn kao najmlađe od troje djece Josepha i Marije. Obitelj Ratzinger bila je tradicionalno zemljoradnička, ali policijska profesija oca Josepha natjerala ih je da se često sele po Njemačkoj. U svojem roditeljskom domu budući Papa bio je odgojen u duhu predanog bavarskog katoličanstva, a u kasnijim intervjuima često je spominjao zgodu iz djetinjstva kada je kao petogodišnjak bio u skupini djece koja je dočekivala tadašnjeg nadbiskupa Münchena kardinala Michaela von Faulhabera. Fasciniran nadbiskupovom odorom mali Joseph je kasnije objavio svojoj obitelji kako će jednoga dana biti kardinal. Isti taj von Faulhaber, koji je bio jedan od onih katoličkih prelata koji su tijekom nacističkog režima jasno podigli svoj glas protiv holokausta, 1951. će u Freisingu zarediti Josepha Ratzingera i njegova brata Georga za svećenike.

Nakon osnovne škole Joseph i njegov stariji brat ušli su u sjemenište, a kada je imao 14 godina bio je regrutiran za člana Hitlerovske mladeži, što je bilo obvezno za sve mlade Nijemce. Kako je kasnije ispričao Georg Ratzinger, braća su se trudila izbjegavati sastanke mladeži što su više mogli. Negdje u to vrijeme još jedan događaj učinio je da Ratzinger spozna monstruoznu zločinačku bit Hitlerova režima - njegovog par godina mlađeg bratića oboljelog od Downovog sindroma nacisti su uzeli od roditelja nakon čega mu se izgubio svaki trag. Bolesni dječak bio je ubijen zbog zakona o rasnoj čistoći koji su propisivali likvidaciju mentalno oboljelih osoba.

“Iskustvo brutalnosti nacističkog režima utvrdilo me u mojoj odluci da postanem svećenik”, rekao je 2005. u susretu s mladim vjernicima tada već papa Benedikt XVI. Mladima je ispričao i o sumnjama s kojima se morao boriti kao i drugi sjemeništarci - hoće li moći predano živjeti u celibatu i hoće li biti sposoban za kvalitetan pastoralni rad, jer je veću privlačnost osjećao prema teološkoj znanosti i njezinom proučavanju.

Kako je napisao ugledni američki vatikanist i Ratzingerov biograf John L. Allen Jr., život u nacističkom režimu kasnije je odredio i Papin teološki senzibilitet po kojemu je prirodna pozicija kršćana ona koja se protivi dominantnoj struji u društvu. Ne samo u totalitarnim režimima, nego i u onim liberalnima koja pokazuju sve manje tolerantnosti prema katoličanstvu i kršćanstvu općenito.

Ratzinger je 1943. morao prekinuti školovanje jer je bio mobiliziran u protuzračne snage Wermachta, gdje je proveo oko godinu dana. Kasnije je dezertirao i pobjegao doma, a kada su savezničke snage ušle u Njemačku, kao bivši vojnik Wermachta bio je par mjeseci u ratnom zarobljeništvu.

Na školovanje za svećenika vraća se 1945., a on i brat studiraju na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu. Nakon zaređenja 1951., Ratzinger je doktorirao na tezi o sv. Augustinu, a 1957. napravio je postdoktorsku disertaciju o sv. Bonaventuri i njegovom teološkom “obračunu” sa Fraticellijima, skupinom nastalom unutar franjevačkog pokreta koja je zagovarala pobunu protiv bogate crkvene hijerarhije i koju je papa Bonifacije VIII. 1296. proglasio hereticima. Sv. Bonaventura je bit krivovjerja Fraticellija vidio u tome što su spasenje pogrešno tumačili u kategorijama “ljudskog povijesnog”, otprilike je pisao Nijemac, a nešto od te argumentacije franjevačkog sveca kasnije je odzvanjalo i njegovoj kritici južnoameričkih teologa oslobođenja.

Nakon završetka školovanja nije proveo puno vremena u pastoralnom radu. Oko godinu dana bio je župnik u jednoj crkvi u Münchenu prije nego što je započeo naučavati i predavati teologiju. Nakon disertacije o Bonaventuri sa kojom je stekao profesuru, počinje predavati na Sveučilištu u Bonnu, a potom u Münsteru, izvorištima suvremene njemačke teološke misli. Od 1962. do 1965. Ratzinger je jedan od najmlađih teologa koji sudjeluju na reformatorskom Drugom vatikanskom saboru, kao teološki savjetnik nadbiskupa Kölna kardinala Josepha Fringsa. Drugi jednako mlad teolog koji je nazočio Saboru bio je Švicarac Hans Küng, a između dvojice je nastala suradnja koja će, međutim, par desetljeća kasnije biti prekinuta.

U to vrijeme Ratzinger slovi kao jedan od “reformatorskih” teologa, pristaša Karla Rahnera i drugih iz “Nouvelle Théologie” škole s kojima intenzivno surađuje. Sa takvom reputacijom dolazi 1966. na ugledno Sveučilište u Tübingenu na katedru dogmatike i povijesti dogme i to na inzistiranje Hansa Künga, koji je tamo jedan od najutjecajnijih profesora. U Tübingenu se katoličkom teologu međutim dogodilo nešto što je, tvrde mnogi, promijenilo smjer njegove misli i učinilo je puno konzervativnijom. Susret sa studentskim pobunjenicima iz pokreta 1968. koji su digli mali studentski grad na noge Ratzingera je doslovno užasnuo i natjerao ga misliti kako su “stvari izmakle kontroli”. Studentsko koketiranje sa marksizmom i njihov radikalizam za profesora Ratzingera bila je prijetnja mogućeg uspostavljanja totalitarnog režima. Mladim pobunjenicima je on bio posebno zahvalna “meta” jer, prisjećaju se kolege, iako je bio superioran u intelektualnim raspravama zbog svoje urođene blagosti nije se mogao nositi sa njihovom agresivnošću koju su oni redovito iskazivali u kontaktima sa profesorima.

“Sjećam se kako su studenti jednom upali na sastanak sveučilišnog senata. Svi profesori su ostali i raspravljali s njima, samo se jedan pokupio i napustio prostoriju. Bio je to Joseph Ratzinger”, ispričao je Dietmar Mieth, jedan od tadašnjih profesorskih kolega budućeg Pape.

Iako su tezu o “dva Ratzingera”, onog prije i poslije Tübingena, prihvatili mnogi njegovi kritičari, neki dublji poznavatelji njegova lika i djela poput Allena, misle da je ona pretjerana. Sam Ratzinger više je puta rekao kako su njegova stajališta o Crkvi uvijek bila ista, te kako je nekih “negativnih” aspekata koncilskih gibanja bio svjestan i prije dolaska u Tübingen.

“Bilo je jasno kako raste netrpeljivost prema Rimu i Kuriji, koje se smatralo neprijateljima svega novog i progresivnog. Akademski ‘specijalisti’ biskupima su savjetovali da prihvate neke apsurdne postavke, poput one o eklezijalnom suverenitetu naroda koji sam odlučuje što Crkva treba biti. Takve stvari su me brinule”, pisao je Ratzinger u svojoj autobiografiji.

CIjelo to vrijeme Ratzinger intenzivno piše, a 1968. objavljuje “Uvod u kršćanstvo”, jedno od svojih najpoznatijih radova koje je jako utjecalo na Karola Wojtylu, tada nadbiskupa Krakowa koji je kasnije postao papa Ivan Pavao II. Ogorčen zbog ozračja u Tübingenu, njemački teolog odlučio ga je napustiti i otišao je na sveučilište u Regensburgu, gdje će predavati sve do 1977. kada ga papa Pavao VI. imenuje nadbiskupom Münchena i Freisinga. Za svoje biskupsko geslo uzima citat iz Treće Ivanove poslanice - Cooperatores veritatis (Suradnici istine). Par mjeseci kasnije postaje kardinalom, a 1978. sudjeluje na konklavama na kojima su za pape izabrani Ivan Pavao I., a potom Ivan Pavao II.

Nedugo nakon što je postao papom Ivan Pavao II. htio je Ratzingera, jednog od svojih omiljenih teologa, imenovati prefektom Kongregacije za nauk vjere, što je ovaj htio odgoditi naglašavajući kako je prekratko na mjestu nadbiskupa. Ivan Pavao II. uvažio je njegovu primjedbu, ali je rekao i kako “neće dugo čekati”. Poljski papa, očito, smatrao je Ratzingera osobom od potpunog povjerenja pa ga je tako i vodio sa sobom na svoj prvi pastoralni pohod u rodnu Poljsku - onaj 1979. nakon kojega je nastao sindikalni pokret Solidarnost koji će srušiti komunizam.

Par godina kasnije, 1981., kardinal postaje prefektom kongregacije koja je nasljednicom Kongregacije svete službe, koja je prije toga bila poznata pod imenom Sveta inkvizicija i iduće 24 godine ostat će na poslu koji će obilježiti način na koji ga šira javnost doživljava i danas.

“Maštoviti” nadimci poput “Božji rotvajler”, “Veliki inkvizitor” i njima slični izmišljani su u medijima kako bi opisali njemačkog kardinala koji je nakon dolaska na čelo Kongregacije donio niz odluka koje su imale za cilj očuvanje pravovjernosti katoličkog učenja. Među njima je bilo discipliniranje nekoliko teologa koji su se od te pravovjernosti po mišljenju Kongregacije udaljili (uglavnom im je bilo oduzimano pravo predavati na katoličkim sveučilištima), kao i zaustavljanje nekoliko teoloških pokreta poput latinoameričke teologije oslobođenja koja je 1984. dobila negativnu ocjenu.

Zbog svojih odluka i kontroverzi koje su one izazivale prije svega u Katoličkoj crkvi, a potom i u cijelokupnoj javnosti, Ratzingera se počelo doživljavati kao nemilosrdnog inkvizitora koji je i na najmanji nagovještaj krivovjerja spreman oštro reagirati. S druge, pak, strane, svi oni koji su ga susreli i imali prigodu komunicirati s njim govorili su o ugodnome čovjeku blagih manira koji je spreman saslušati svakoga, pa i teološke protivnike.

"Većina koja ga je susrela tvrdi kako je riječ o šarmantnoj osobi. Srebrnasta kosa i tamne oči koje izgledaju tako prijeteće na fotografijama drugačije su gledane izbliza", napisao je Allen Jr, dodajući kako je Ratzinger, prije svega, "intelektualac, kozmopolit koji tečno govori četiri jezika i zna čitati još nekoliko njih".

Prije nego što je postao Papa, živio je u Vatikanu u stanu u blizini kapije Sv. Ane sa sestrom Mariom koja se nikada nije udala i pomagala je svom bratu u vođenju domaćinstva. Maria je umrla 1991., pred kraj života bila je nepokretna, a njezin brat ju je često služio i hranio u tom vatikanskom stanu.

Dok je bio prefektom, samozatajni način njegova dolaska na posao u ured na Piazza del Sant'Ufizzio postao je legendaran. Šećući od kuće do ureda, gdje bi bio točno u 9 sati ujutro svaki dan, često su ga zaustavljali turisti i pitali bi ga za smjer ili neki povijesni podatak. On bi uvijek ljubazno odgovarao, a turisti ne bi znali da razgovaraju s drugim najvažnijim čovjekom vatikanske hijerarhije, odmah iza Pape.

Ratzinger je to veći dio vremena svoje prefekture doista i bio. Ivan Pavao II. imao je neograničeno povjerenje u njega i učinio je Kongregaciju za nauk vjere najmoćnijom u Vatikanu. Nije bilo niti jedne Papine odluke koja bi se ticala katoličke doktrine ili nauka, a kasnije i mnogih drugih stvari, donesene bez konzultacija sa kardinalom Ratzingerom.

Manjih neslaganja ipak je bilo - Wojtyla nije bio tako oštar prema teolozima oslobođenja kao Ratzinger i puno ih je više simpatizirao. Također, kada je Poljak odlučio da pozove Boba Dylana da otpjeva nekoliko pjesma pred njim u Bologni 1997., njemački kardinal, pijanist iz hobija i pasionirani ljubitelj Mozarta i Bacha, bio je oštro protiv toga. Wojtyla ga nije poslušao.

Cijelo to vrijeme Ratzinger je nastavio pisati knjige - više od 60 radova među kojima su najpoznatiji "Sol zemlje" iz 1996., "Bog i svijet" iz 2002., te "Razgovori o vjeri", knjiga intervjua sa talijanskim novinarom Vittoriom Messorijem iz 1987. u kojima je prefekt progovorio i o "zastranjenjima" u interpretaciji Drugog vatikanskog koncila.

Teološki disidenti, pitanje celibata, zabrana zaređenja žena, ekumenizam i međureligijski dijalog, zabrana kontracepcije - to su samo neka od pitanja u kojima je Ratzinger inzistirao na stajalištima koja su izazivala kontroverze. Za neke on je konzervativni revizionist Drugog vatikanskog sabora koji je Ivanu Pavlu II. pomogao situaciju u Crkvi vratiti na stanje prije njega. Za druge on je intelektualna veličina koja je Katoličkoj crkvi bila neophodna i spasonosna u vremenu konfuzije i raznih kompromisa, koji je cijelo vrijeme bio odan istinskom duhu Koncila.

Kada je u travnju 2005. postao Papom, nije bilo puno iznenađenih. Na Veliki petak te godine Ratzinger je napisao meditacije za tradicionalni križni put u Koloseumu kojemu bolesni Ivan Pavao II. nije mogao nazočiti. Mnoge je iznenadio njihov oštri ton - progovorile su o "prljavštini" među svećenstvom, što je bila jasna aluzija na pedofilske skandale koji su tada već počeli nanostiti štetu Katoličkoj crkvi koju je Ratzinger usporedio sa “Petrovom barkom koja pušta vodu”. Bilo je to osam dana prije smrti Ivana Pavla II. i mjesec dana prije nego što će Ratzingera konklava kojom je kao dekan Kardinalskog kolegija predsjedao izabrati za novog papu.

Šest godina njegova pontifikata obilježili su, između ostalog, razni važni pastoralni pohodi, među kojima i oni u Izrael, Tursku i SAD, tri enciklike, nastojanja za poboljšanjem položaja Katoličke crkve u Kini, reafirmacija Tridentinskog obreda u liturgiji (misa na latinskom sa svećenikom okrentim leđima vjernicima). Obilježili su ga i žestoki pedofilski skandali, na koje je Benedikt XVI. odgovorio odlučnije nego bilo koji papa prije njega, ali i medijska razvlačenja nekih njegovih "nespretnih" istupa poput govora na predavanju u Regensburgu gdje je citirao bizantskog cara iz 14. stoljeća koji je rekao kako je islam svijetu dao "samo zle i nečovječne stvari". Početno ogorčenje muslimanske zajednice ipak se stišalo kada je shvaćeno da je cijeli Papin govor bio pozitivan prilog dijalogu islama i kršćanstva. Ovakvi incidenti pripisani su njegovom nesnalaženju sa medijima koje je s vremenom ipak postajalo manje.

Glavne ideje njegova pontifikata su upozoravanje na sve jači agresivni sekularizam koji želi izbaciti ideju Boga kao apsolutne istine iz društva i time stvoriti “diktaturu relativizma”, te inzistiranje na vezi vjere i razuma bez koje ova prva prelazi u fantizam.

"Da Ivan Pavao II. nije bio papa bio bi filmski glumac. Da Benedikt XVI. nije bio papa bio bi sveučilišni profesor", rekao je jedan analitičar jasno pojašnjavajući razliku između dvojice rimskih biskupa.

Benedikt XVI. je svjestan da ne može pratiti karizmatičnost svojega prethodnika niti to pokušava. Međutim, njegov samozatajni pristup kojega kakterizira visoka intelektualizam u kombinaciji sa kršćanskom spremnošću na dijalog bez olakog odstupanja od vlastitih uvjerenja izaziva sve više simpatija u svjetovnoj javnosti. A za same katolike stvari su već odavno jasne - Papa je namjesnik apostola Petra i njegov legitimitet dolazi od Boga samoga. To je za njih više nego dovoljno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:20