POSLJEDICA RUŠENJA REJTINGA Banke povećavaju kamate na kredite i tvrtkama i građanima?

Što za svjetsko tržište državnih dugova - praktično, operativno - znači snižavanje rejtinga hrvatskih državnih zadužnica s najnižeg “investicijskog” na najviši “špekulativni” ili “junk” bonitet?

Pitanje se samo nameće nakon što je jedna od vodećih svjetskih bonitetnih agencija Standard&Poor’s u petak objavila da je snizila dugoročni rejting Hrvatskoj sa BBB- na BB+ uz “stabilne izglede” da će to tako ostati neko vrijeme.

Veliki svjetski investicijski fondovi, koji ulažu novac svojih članova u državne zadužnice, obično imaju i vlastite analitičke timove, ali oni ipak ne mogu detaljno pratiti i proučavati baš svaku vrijednosnicu na svjetskom tržištu, pa se u procjenama kvalitete i sigurnosti zadužnica oslanjaju na velike rejtinške agencije poput Standard&Poor’sa (S&P).

Mnogi fondovi, osobito oni koji ulažu mirovinsku štednju svojih članova, imaju pritom u svojim statutima odredbu da ne smiju kupovati, ili ne smiju kupovati povrh stanovitih ograničenja, obveznice ispod stanovite razine rejtinga, odnosno ne smiju ulagati u “smeće”.

‘Prodajte obveznice’

Kad ugledna svjetska agencija poput Standard&Poor’sa procijeni da je rejting hrvatskih državnih zadužnica pao ispod “investicijskog”, to je signal i praktički nalog mnogim fondovima da iz svojih portfelja izbace i prodaju sve ili velik dio tih obveznica, po najboljoj cijeni koju mogu postići na tržištu. Tada krene rasprodaja.

S druge strane, kupci tih obveznica, da bi pristali u njih uložiti svoj novac, htjet će smanjiti vlastiti rizik pa će za obveznice ponuditi manje novca, što znači da će zahtijevati od izdavatelja, u ovom slučaju Hrvatske, veći prinos pri dospijeću tih vrijednosnica: kamatu (polugodišnji kupon) plus razliku do pune nominalne vrijednosti.

Pale se crvena svjetla

Nevolja za Hrvatsku je pritom što tržišna cijena obveznica i prinos postaju putokaz i za nova izdanja hrvatskih državnih zadužnica, što znači da će i za nove obveznice potencijalni kupci tražiti veću kamatu i veći skonto na nominalu i kod njihova primarnog iznošenja na tržište.

Ministar Mirando Mršić već je iznio procjenu po kojoj bi kamata na hrvatski javni dug sljedeće godine uz niži rejting mogla porasti s deset na 12 milijardi kuna.

Ako prinos prijeđe sedam posto na godinu, pale se sva crvena svjetla na tržištu jer toliki prinos udvostručava osnovni dug već za deset godina i ukupni državni dug čini neodrživim, jednom vrstom Ponizijeve sheme u kojoj država stalno mora uzimati sve više od novih vjerovnika da bi isplatila stare.

To je situacija koja matematički vodi zemlju dužnika u ogluhu prema svojim dužničkim obvezama (popularno rečeno, bankrot).

U tom slučaju vjerovnici gotovo sigurno ostaju bez značajnog dijela svojih ulaganja, a S&P upravo za njih izrađuje procjenu koliki je to dio. Tako je S&P za Hrvatsku procijenio da bi njezini vjerovnici u slučaju hrvatskog bankrota u ovom trenutku mogli spasiti samo između 30 i 50 posto svoje investicije u hrvatske državne zadužnice.

Takav razvoj događaja toliko je preplašio ministra Linića da je već u petak navečer, prilično ishitreno, najavio da “Vlada odustaje od izlaska na međunarodno financijsko tržište planirano za siječanj, a preispitat će i plasman državnih vrijednosnica na to tržište i za cijelu 2013. godinu”.

Zašto je doista Standard&Poor’s snizio bonitet hrvatskih državnih zadužnica?

Zato jer je procijenio da se u određenoj mjeri smanjila sposobnost hrvatske države da te zadužnice uredno servisira i iskupi po dospijeću. “Mi više ne smatramo da Hrvatska posjeduje ekonomsku fleksibilnost i političku mogućnost da razrješava svoje probleme, potrebne za razinu ‘investicijskog’ državnog boniteta”, vrlo jasno kažu S&P-ovi analitičari.

Brojni su razlozi zašto S&P tako procjenjuje i oni su uredno nabrojeni u priopćenju agencije od 14. prosinca: nedostatne strukturne i fiskalne reforme, nedostatni “amortizeri” u deviznim i fiskalnim pričuvama, izostanak fleksibilnosti tržišta radne snage i proizvoda, politička inercija i opiranje ušančenih interesnih skupina s njihovim ustanovljenim pravima, niski udjel zaposlenih u stanovništvu, gubitak gospodarske konkurentnosti...

Dužnik u teškoćama

Agencija se pritom prema Hrvatskoj kao dužniku ponaša jednako kao što to čine banke: kad dužnik zapadne u teškoće, banke procijene da je rizičniji, pa mu povećaju kamatu, i tako ga dovedu u još veće financijske probleme.

“S neto inozemnim dugom gotovo dvostruko većim od godišnjeg priljeva na tekućem računu plaćanja s inozemstvom, hrvatska dužnička pozicija je već ozbiljna”, pišu S&P-ovi analitičari. “I premda se očekuje da će stanje tekućeg računa ostati uravnoteženo, ekonomija će i dalje jako ovisiti o inozemnom financiranju kako bi se refinancirale velike obveze prema inozemstvu.” Niži rejting, međutim, dodatno će otežati to refinanciranje, kao i uzimanje novih inozemnih kredita.

No, tu se krije i najsnažnija poruka Standard&Poor’sa Hrvatskoj: “S&P će razmotriti povećanje rejtinga hrvatskim državnim zadužnicama” ako uoči “snažan napredak prema ublažavanju ekonomskih neravnoteža, osobito u oslanjanju na inozemno financiranje, te u strukturnim reformama koje će poticati rast”.

Zaduživanje u zemlji

To Hrvatskoj već godinama poručuju sve inozemne agencije, od Međunarodnog monetarnog fonda, preko Europske komisije, do rejtinških kuća: prestanite se zaduživati u inozemstvu u stranoj valuti i počnite svoj razvoj temeljiti na zaduživanju u zemlji u vlastitoj valuti!

No, to je nešto što ministar Slavko Linić uopće ne razumije niti prihvaća, a onda ne razumije i ne prihvaća ni cijela Milanovićeva Vlada. A u tome imaju punu potporu središnje banke kojoj također odgovara komoditet valutnog odbora i “stabilnih cijena”, pa makar cjelokupno gospodarstvo pritom otišlo dođavola.

No, od onoga što joj Standard&Poor’s poručuje u svojim analizama, za Hrvatsku je puno važnije ono što S&P ne govori, a direktno je dovelo zemlju do pada rejtinga.

Agencija, naime, ipak prvenstveno brine za sigurnost naplate hrvatskih državnih zadužnica i upozorava svoje klijente na potencijalne opasnosti za tu naplatu, među kojima je na prvom mjestu manjak novca u državnom proračunu. I ti trendovi, izuzetno opasni za vjerovnike, precizno su detektirani u S&P-ovu priopćenju: povećanje plaća u državnom sektoru, potpora i socijalnih transfera, proračunska konsolidacija temeljena na boljem ubiranju prihoda umjesto smanjenju rashoda, preoptimistično planiranje stope rasta...

Vrlo slično kao i Međunarodni monetarni fond, kada prvenstveno štiti lakomislene kreditore (premda ih nitko nije tjerao da daju zajmove propalim državama), ni rejtinške agencije, pa tako ni S&P, ne ulaze u to što je Vlada mogla i trebala učiniti da održi i poveća zaposlenost i proizvodnju, a time i proračunske prihode bez povećanja poreznog tereta.

Politika sustezanja

Utoliko i agencija zapravo implicitno podupire preveliki naglasak Milanovićeve Vlade na politici štednje i sustezanja (engl. austerity), koju ne prati dovoljno snažna politika jačanja potražnje - kako domaće, tako i pronalaženja kupaca za hrvatske proizvode u svijetu. Štednje, naime, nikada nije dovoljno, i ona možda nakratko stabilizira državne financije, ali ne pokreće rast gospodarstva i bruto domaćeg proizvoda.

Strukturne reforme, fleksibilnost tržišta rada, uskraćivanje novca ušančenim interesnim skupinama, rezanje na socijali... mogu smanjiti krvarenje državnih financija, ali neće tako brzo povećati njihove prihode. Za izlazak iz krize potrebne su aktivna monetarna, industrijska i trgovinska politika, a kakva bi ona točno trebala biti u pojedinoj zemlji dužniku, to agencije poput S&P-a ne govore.