POTRAGA ZA DEČKOM NA VALENTINOVO 'Pa ovo je nemoguća misija, a nije baš da tražim Brad Pitta...'

Kakva li su to vremena došla, pomislila sam dok sam u prolazu pokraj kćerkine sobe vidjela svoju jedinicu kako brzim, energičnim pokretima tipka po tipkovnici kompjutora. Na licu joj je lebdio odsutan osmijeh, što je bez sumnje značilo da se dopisuje s nekim posredstvom Interneta. U moje vrijeme su mladi izlazili, zabavljali se. Ne volim razmišljati o sebi kao o staromodnoj osobi, ali nikad nisam podržavala takav virtualni oblik druženja.

- Sandrice – zazvala sam je zastavši na poluotvorenim vratima. Tamnokosa rudlava glava nakratko se okrenula prema meni, da bi se odmah potom usredotočila na ekran.

- Sandra! – ovaj put sam zvučala oštrije. – Petra te opet malo prije zvala. Zašto joj se nećeš javiti?

- Dobro, dobro – promrmljala je ne prestajući tipkati, sad još i brže, kao da se žuri okončati prepisku. Kad je na kraju teatralnom kretnjom udarila kažiprstom o točku na tipkovnici i zaklopila laptop, znala sam da imam njenu punu pažnju.

- Ne razumijem zašto si takva. Zašto izbjegavaš razgovarati s Petrom i zašto si navalila na taj kompjutor k'o mutava! – negodovala sam.

Petra je bila najbolja prijateljica moje kćeri i gotovo jedino društvo od „krvi i mesa“ koje je imala. Ako se sada nije htjela družiti niti s njom, onda je stvar zaista bila zabrinjavajuća.

Sandra se protegnula na stolcu i lijeno zijevnula, pokazujući mi tom gestom da joj dosađujem.

- Rekla sam ti već, mama. Nemam trenutno vremena ni za Petru niti za tvoja ispitivanja – zaključila je.

Kako je to mislila, nema vremena? Pa što je moglo biti tako važno? Učila sigurno nije, to sam mogla jasno razabrati iz njenog vedrog izraza lica. Takav nije nikad imala kad bi spremala ispite. Kako inače imam vrlo otvoren odnos sa kćeri, ta me njezina nova tajanstvenost poprilično zbunila. Upravo zato sam i odlučila ne dati joj mira dok ne saznam što li ju je tako zaokupilo.

I zaista, nisu još počele ni večernje vijesti, a mala je kapitulirala pred mojom „suptilnom“ istragom.

- Joj, mama, kako si dosadna! Evo, dobro, reći ću ti o čemu se radi: tražim si dečka! Jesi li sad zadovoljna? – podigla je ruke u zrak kao da se predaje.

Upitno sam podigla obrvu. Je li to moja kći upravo rekla da si traži dečka? Ona, koja usprkos svojoj dvadeset i jednoj godini nije dosad pokazivala niti najmanji interes za bilo kakvom vezom? Koja se zajedno s Petrom sprdala iz ljubavi? I što joj je to uopće značilo da ga traži? Cijelo vrijeme je visjela doma zatvorena u svojoj sobi. Otkada su se to dečki tražili tako da... I tek tada mi je sinulo. Zaprepašteno sam razrogačila oči.

- Sandra! Nemoj mi samo reći da tražiš dečka posredstvom Interneta!

- A nego kako drugačije – slegnula je ravnodušno ramenima.

- Kako to misliš, kako drugačije? Pa vani! Na ulici, na fakultetu!

- Ma daj, nemaš pojma – odmahnula je rukom. – Na faksu su svi totalni bezveznjaci, a na ulici… Kako si ti to zamišljaš da bih mogla upoznati nekoga na ulici? Prošla su ta vremena! Danas se nitko nikome ne obraća na ulici!

Znala sam da je to donekle istina. Nekad, u vrijeme moje mladosti, kad bi zgodna djevojka prošetala gradom, momci bi se okretali za njome i ona bi ubrzo imala i po nekoliko poziva na kavu. Danas su Sandra i Petra, obje prekrasne djevojke, mogle po cijeli dan lunjati vani bez da upoznaju ijednog dečka. Paradoksalno je bilo to što je isti problem mučio i suprotni spol. Zahvaljujući mojoj prijateljici, koja ima dva sina Sandrine dobi, pouzdano sam znala da i dečki muku muče s pronalaženjem djevojaka.

- Ma znam, dušo, da nitko nikoga ne oslovljava, ali svejedno, posredstvom Interneta! – odmahnula sam glavom.

Takvo mi je upoznavanje bilo primjerenije za starije ljude, one koji su pribjegli takvoj vrsti upoznavanja iz očaja, nego li za mlado stvorenje poput moje kćeri.

- I Petra ga je tako našla! – iznenada je bubnula Sandra i tako me prekinula u namjeri da joj održim prodiku.

Petra je imala dečka? Začuđeno sam je pogledala. Iako su i Petra i moja kći bile studentice treće godine, obje su bile poprilično djetinjaste. I dok se nekoliko njihovih kolegica iz srednje škole u međuvremenu čak poudavalo, pa i rodilo djecu, Sandra i Petra su se još uvijek obožavale smijati infantilnim forama i nisu imale čak ni dečka. No, sad je Petra očito napravila iskorak koji moju kćer nije ostavio ravnodušnom.

- Ah, ljubavi – prišla sam joj i pogladila je nježno po bujnoj smeđoj kosi. – U životu se ni u čemu, a pogotovo ne u ljubavi, ne treba osvrtati na druge. To što Petra ima dečka ne znači da ga odmah moraš imati i ti!

- Ali želim – rekla je i odmah se ovdje zaustavila. Bilo je očito da se iza njene ležernosti skriva još nešto.

Zaključila sam da se radi o povrijeđenosti. Petra i ona su od osnovne škole uvijek bile nerazdvojni tandem, usklađene baš u svemu što su radile. Sad je ta usklađenost bila narušena i Sandra se osjetila usamljenom.

- Uskoro će Valentinovo – rekla mi je Sandra nakon kraće šutnje u kojoj kao da je vagala bi li mi se povjerila ili ne.

- Ah, da, istina... – promrmljala sam odsutno. Kako se tom danu u našoj kući nikad nije pridavala osobita pažnja, nisam shvaćala kakve to ima veze s temom o kojoj smo razgovarale.

- Petra i ja smo imale dogovor da se u inat svim zaljubljenima ludo provedemo na taj dan. Trebale smo ići u šoping, a poslije toga u kino. No, nije problem u tome što će ona sad Valentinovo provesti sa svojim dečkom, već u tome što i svi drugi koje poznajem imaju nekakve planove. Ivana planira otići s dečkom u Beč. Sanju dečko vodi na romantičan vikend u vikendicu njegovih staraca na moru. A sad se tom klanu zaljubljenih pridružila i Petra!

Sad mi je bilo jasno zašto je Sandra posljednjih dana izbjegavala razgovarati s Petrom. Nije mogla podnijeti toliku sreću svoje prijateljice.

- Nemoj me krivo shvatiti – rekla je Sandra kao da je pročitala moje misli. – Nisam ja ljubomorna na Petru. Pa ona mi je najbolja prijateljica i naravno da se veselim zbog nje. Stvar je u tome što ću se ja za ovo Valentinovo osjećati k'o totalna luzerica ako ostanem sama doma. Zato se moram pobrinuti da to ne završi tako, kužiš?

Kužila sam to, u potpunosti. Ili sam barem mislila da kužim. U svakom slučaju sam bila žalosna zbog svog djeteta. Da se takva lijepa i pametna djevojka osjeća poput gubitnice! Kako bih joj samo rado objasnila da su sve to gluposti, da dan kao što je Valentinovo može, ali i ne mora baš ništa značiti, da ljubav nema nikakve veze s danima u godini… Ali odustala sam i prije nego što sam i započela jer sam poznavala svoju kćer. Ako je ona naumila pronaći partiju sebi za Valentinovo, onda ju apsolutno ništa nije moglo u tome spriječiti. Ma, na kraju krajeva, a zašto i ne? Ako je Petra bila tako sretna sa svojim dečkom kojeg je upoznala posredstvom interneta, zašto ne bi bila sretna i moja Sandra?

- Dakle, imam tvoju podršku? – upitala me iskričavog pogleda, vidjevši kako se dvoumim. Kad sam joj potvrdno klimnula, bacila mi se oko vrata i utisnula mi zvučni poljubac u obraz.

- Znala sam ja da ćeš me shvatiti! Dakle, svečano obznanjujem da je lov na Mistera Savršenog, moju pratnju za Valentinovo otvoren!

Prvi dečko s kojim je Sandra dogovorila izlazak zvao se David, i, da budem iskrena, ne znam koja je od nas dvije bila uzbuđenija.

- A jesi li sigurna da je posve normalan? Mislim, sigurna si da nije nikakav manijak? Što uopće znaš o njemu? – bombardirala sam je pitanjima dok se spremala za izlazak.

- Joj, majko! Naravno da je normalan, i naravno da nije manijak. Ima dvadeset i pet godina, radi u autosalonu i voli aute – izrecitirala mi je Sandra ne prestajući mazati trepavice ispred ogledala.

Moram reći da mi se taj David odmah nije svidio. Bilo bi bolje da izlazi s nekim studentom, kao što je i sama, razmišljala sam. I što je to značilo da voli aute? Da nije možda bio kakav divljak koji je ludovao za brzom vožnjom? Samo mi je još trebalo da se pravi važan pred mojom kćeri i juri s njom po gradu!

- Slušaj, da nisi sjela k njemu u auto, jesi li me čula?

Čula me i opet sam kao odgovor dobila širok osmijeh i glasnu pusu.

- Ništa ne brini. Idemo samo na kavu. A ako sve bude išlo kako treba, onda sam za Valentinovo i ja na romantičnoj večeri!

Dok sam čekala Sandru da se vrati doma, zabolio me želudac od nervoze. Pokušavala sam odagnati crne misli i ne pridavati značaj stvarima koje mi se nisu sviđale kod tog Davida. Možda je krasan dečko, uvjeravala sam samu sebe. Možda je pametan. Da je prilično zgodan, to sam već mogla zaključiti s fotografije koju mi je Sandra pokazala. U svakom slučaju, samostalan je kad već radi, tješila sam se.

Kad sam nekoliko sati kasnije začula ključ u bravi, uzbuđeno sam potrčala prema vratima.

- I? Kako je bilo? Pričaj! – navalila sam na kćer, no njen kiseli izraz lica je govorio više od tisuću riječi.

- Bilo je koma! – rekla je prevrćući očima.

- Pa što nije bilo u redu? - zanimalo me.

- Rekla sam ti da voli aute, zar ne? E pa nisam mogla ni sanjati da je tip doslovce zaljubljen u svoj auto! Dva sata mi je bez prestanka pričao o svom autu! Te koliko troši, te koliko može potegnuti na otvorenoj cesti, te kako ga je nafrizirao pa sad juri k'o metak... Ej, skoro sam sišla s uma! Već nakon deset minuta došlo mi je da se dignem i zbrišem glavom bez obzira. Ali to bi bilo nepristojno,pa sam izdržala skoro sat i pol!

Jedva sam zatomljivala smijeh dok sam slušala svoju uzrujanu kćer kako baca drvlje i kamenje na nesretnog Davida. Kakvo iskustvo! Barem je zadržala osjećaj za pristojnost, kojoj sam je uvijek podučavala, zaključila sam ne bez ponosa.

- I što sad? - upitala sam je oprezno.

- A što misliš? Nastavljam dalje! – odgovorila mi je odlučno, vinuvši se u zrak iz fotelje. – Nije David, hvala Bogu, bio moja jedina opcija. Imam ja još rezervnih igrača na lageru! Znaš mene – optimist od glave do pete. Nadajmo se da ću sljedeći put biti bolje sreće!

A sljedeća Sandrina opcija zvala se Narcis. Imao je dvadeset i dvije godine, studirao je pravo i izgledao je poput manekena. Što takvog mladog i zgodnog dečka navede da traži djevojku preko oglasa, pomislila sam u sebi, ali ništa nisam rekla. Na kraju krajeva, ista je stvar bila i s mojom kćerkom.

- Čuvaj se, zlato – rekla sam ispraćajući Sandru na vratima. Ovaj dečko mi se po mnogo čemu činio boljom prilikom za moje dijete. Ako ništa drugo, oboje su studirali pa su vjerojatno imali i više tema za razgovor. Tako sam mislila.

Ovaj put doduše nešto manje nervozna nego prethodni, ali i dalje s velikim nestrpljenjem čekala sam Sandrin povratak kući. A kad se ona i opet vratila smrknuta, strpljivo sam odslušala bijesnu salvu.

- Koji idiot! – vriskala je hodajući gore-dolje po sobi. – A i ja! Da sam samo malo pametnija, trebala sam se zapitati zašto se zove baš tako kako se zove!

Potom mi je ispripovijedala kako nikad u svom mladom životu nije upoznala nikoga tako zaljubljenoga u samoga sebe kao što je to bio taj Narcis.

- On ti troši više kozmetike od mene! Možeš li vjerovati da ima dnevnu i noćnu kremu za njegu lica? Ali to nije sve! Nikad ne jede masnu i tešku hranu kako mu ne bi loše utjecala na probavu i ten, njeguje kosu samo najskupljim preparatima i – zamisli – povjerio mi je kako se ozbiljno zabrinuo jer je primijetio da ćelavi i da mu se podižu zalisci!

Ovaj put nisam mogla obuzdati smijeh. To što mi je Sandra upravo ispripovijedala bilo mi je toliko smiješno da jednostavno nisam mogla razmišljati hoće li ju moj smijeh povrijediti.

Na kioscima je novi broj Moje tajne

- Veliš, stavlja masku od krastavaca na lice za ten - ponavljala sam brišući si oči papirnatom maramicom i hvatajući zrak.

Sandra je ispočetka ljutito pratila moju reakciju, a onda mi se i sama pridružila.

- Kakav užas – prokomentirala je još jednom kad smo se konačno smirile. – Eto zašto sam ja još uvijek sama!

Šutke sam se složila s njom. Muškarac koji polaže toliko pažnje na svoj izgled poput tog Narcisa nije ni za moje pojmove bio neki muškarac. I baš kad sam je htjela pitati kakvi su joj daljnji planovi, Sandra me pretekla.

- No, ne dam se ja tako lako obeshrabriti. Idem dalje! Nemoj misliti da ih nemam još u rezervi. A znaš kako se ono kaže, treća sreća!

Nadala sam se od srca da će biti tako. Mada, moram priznati da je s obzirom na prethodne promašaje u meni tinjala sumnja. A da je ona bila i opravdana, pokazalo se već nekoliko dana kasnije, kad je Sandra ugovorila novi čvenk.

Što se ticalo tog Roberta, dečka s kojim se sljedećim trebala sastati, iskreno priznajem da sam imala određene sumnje. Poruke u stilu „gdje si se skrivala dosad, anđele“ i „jesi li se jako udarila kad si pala na zemlju“ ili „za jedan tvoj pogled pješačio bih kroz užarenu pustinju“, čak su se i mojoj kćeri činile suviše sladunjavima. Pa ipak, očito su uspjele zagolicati njenu maštu kad je pristala na sastanak.

- Moraš li se baš naći s njim? – upitala sam je još jednom kad je već bila na izlazu.

- Moram! – odgovorila mi je i mahnula na pozdrav.

Nešto kasnije, kad se vratila doma, Sandra je bila blijeda, a usnice su joj bile stisnute u tanku crtu.

- Vidim, nije dobro prošlo – zaključila sam bez da sam je išta pitala.

Nakon što se šutke presvukla u trenirku i bacila na kauč, konačno je progovorila.

- Ovo ne može biti istina! – rekla je sliježući ramenima u nevjerici. – Robert je trebao biti slatki tip koji se profesionalno bavi sportom, zgodan, šarmantan…

- A zapravo je? – prekinula sam je.

- A zapravo je budala! - Sandra je uzrujano otpuhnula zrak. – Ne samo da nije šarmantan, već je i poprilično glup. Sve one fore koje mi je pisao, svi oni komplimenti, sve to je skinuo s interneta, a sam ne zna sročiti ni dvije prostoproširene rečenice. Jedino u što se on razumije i što ga zanima je taj njegov glupi sport. No, to nije sve! Osim što je tako ograničen, još je i pravi snob. Ogledavao je moju torbu i upitao me od kojeg je dizajnera, a kad sam mu rekla da sam je kupila na placu, skoro se onesvijestio! On nosi samo brendiranu robu i na sve drugo gleda s omalovažavanjem. Bila je to obostrana antipatija: niti sam se ja dopala njemu, a bome niti on meni!

Moja lijepa i pametna kći da se nije dopala nekom šmokljanu? Uzrujano sam slušala što mi je Sandra pričala o dotičnom Robiju i došlo mi je da mu opalim flisku, samo da mi je bio blizu.

- Naravno da se više nikad nećemo ni čuti ni vidjeti! – zaključila je Sandra na kraju, a ja sam je zdušno podržala.

- I što sad? – ponovila sam isto pitanje kao i nakon prethodna dva neslavna sastanka. Ovaj put je ipak Sandra po prvi put djelovala nesigurno.

- Ne znam – rekla je slegnuvši ramenima. – Činilo mi se poput mačjeg kašlja pronaći dečka. I nije kao da sam tražila nekog križanca između Einsteina i Brada Pitta! Htjela sam upoznati sasvim običnog, normalnog dečka s kojim bih provela ovo Valentinovo. No, sad mi se ova potraga već polako čini poput nemoguće misije.

- Znači, odustaješ – više sam konstatirala nego li je pitala, nadajući se potvrdnom odgovoru. No, na moje razočaranje, stigao je negativan.

- Ne još! – Sandra je odmahnula glavom. – Pokušat ću još s jednim, a onda, ako ni to ne uspije, dižem ruke.

Četvrti Sandrin kandidat, Ivica, prema onome što mi je rekla o njemu, mogao bi biti upravo ono što je tražila: običan, normalan, drag dečko. Studirao je agronomiju, obožavao prirodu i životinje, volio druženja i zvučao kao jednostavna i skromna osoba.

- Možda nije neki ljepotan, ali mislim da mi je ionako dosta takvih – primijetila je Sandra dok mi je pokazivala Ivičinu fotografiju na Internetu.

Nasmiješila sam se. Istina je bila da sam u početku bila protiv te njene ideje da na ovakav način traži dečka, ali sad mi se činilo da je od te potrage ipak bilo više koristi nego štete. U kratkom vremenu moja je kći, naime, postala zrelija. U izravnim kontaktima s dečkima stekla je više iskustva nego kroz godine dopisivanja s njima. Istina, bilo mi je žao što se toliko puta za redom razočarala, no sad je barem znala procijeniti što joj je kod neke osobe važno, i da to definitivno ne mora biti fizička ljepota.

- Sretno, ljepotice – rekla sam joj na odlasku i stisnula fige za sreću. Od sveg srca sam se nadala da će taj Ivica makar donekle ispuniti njena očekivanja i da se moja kći neće osjećati usamljeno na Valentinovo.

Ovaj put se Sandra nije ni izbliza vratila doma onako brzo kao prilikom prethodnih izlazaka. Prošlo je gotovo pet sati prije nego sam je konačno čula kako otključava vrata! Vidjevši njeno ozareno lice, zahvalno sam sklopila ruke. Nije morala ništa reći.

- Vidiš kako se ponekad isplati čekati – rekla sam joj dok se svlačila u hodniku, ne skidajući pritom osmijeh s usana. – Hajde, pričaj mi, kakav je taj Ivica? Što ti je rekao? O čemu ste tako dugo razgovarali? Je li to možda nekakva ljubav na pomolu?

Kako se Sandra samo zagonetno smješkala, nastavila sam sama donositi zaključke.

- Znači, bila sam u pravu kad sam pretpostavila da bi baš on mogao biti „taj“. Ma, ja sam ti odmah rekla da mi se sviđa taj dečko. Ti si, doduše, nešto prigovarala oko njegovog izgleda, ali uopće ne izgleda loše. Baš drag i simpatičan dečko. A dopalo mi se i to što je tako ozbiljan, što brine o prirodi i životinjama. Takve stvari su u današnje vrijeme jako važne. Ne mogu svi biti samo kompjutoraši i manekeni!

Sandra je i dalje samo šutjela dok sam se ja sve više zahuktavala u svom izlaganju.

- Nemaš pojma kako sam sretna što si upoznala pravog dečka. Sad ti mogu otvoreno priznati da sam užasno brinula svaki put kad si odlazila na te sastanke na slijepo. Ipak je to mačak u vreći i čovjek nikada ne zna što ga čeka. Uostalom, uvjerila si se i sama u to! A Ivica je krasan dečko, veliš.

- Nisam ti ništa rekla – primijetila je Sandra, a ja se lecnula na njezine riječi. Tek kad je to rekla, shvatila sam da sam cijelu priču oko Ivice iskonstruirala sama. Zabrinuto sam pogledala svoju kćer, no ona se nasmiješila.

- Nisam ti ništa rekla, ali u pravu si: Ivica je baš krasan dečko. Davno se nisam ni s kim toliko nasmijala. Pričali smo o svemu i svačemu i upravo je nevjerojatno koliko nam se mišljenja i interesi podudaraju.

Cvala sam sa svakom riječi koju je Sandra izgovorila.

- Pričali smo i o Valentinovu. Nisam mogla vjerovati kad mi je rekao da mu je ponekad muka od tog dana jer svi jure uokolo sa cvijećem i ružičastim srcima pa ispada da je onaj tko nema partnera nekako manje vrijedan. Nisam li baš to isto i ja tebi rekla? - Sandra me gledala zajapurenih obraza.

Je, baš to mi je bila rekla. Zaista se činilo da je taj Ivica momak iz snova. Pa ipak, usprkos svemu što je govorila, osjećala sam kao u da u zraku stalno visi nekakvo ali. Nadala sam se da griješim, međutim…

- Ivica je zaista drag, pametan i duhovit, ali...

Kad je Sandra izgovorila taj suprotni veznik, koji nedvojbeno izražava nekakvu dvojbu, na trenutak sam zaustavila dah. Što je moglo biti sporno ako je dečko već bio toliko divan i krasan?

- Nećeš vjerovati kad ti kažem – Sandra je zatresla glavom. – Zamisli, za cijelu je glavu niži od mene!

Raširila sam oči. Tako nešto mi zaista ne bi nikad palo na pamet. Nije da sam gledala na visinu kao na nešto bitno, ali sigurno si nisam željela za svoju kćer dečka kojem će ona držati ruku prebačenu preko ramena. Razočarano sam nakrivila glavu.

- Ah, zlato – rekla sam samo, ne znajući kako utješiti svoju jedinicu.

Samo sam željela da bude sretna. Za nekoliko dana je trebalo biti Valentinovo i grozila sam se pomisli da će ga ona, suprotno svojoj želji, provesti sama.

No, na moje iznenađenje, Sandra nije bila nimalo razočarana.

- Nema veze, mama – slegnula je ramenima. – Ivica mi je otvorio oči i osjećam se baš dobro. Kakva romantika za Valentinovo, kakve gluposti! Uopće ne znam kako sam mogla biti tako blesava da navrat-nanos tražim dečka!

Htjela sam joj reći „nisam li ti lijepo govorila“, ali radije nisam. Nije bilo niti potrebe jer je ionako sve shvatila sama.

- Kroz razgovor s Ivicom sam spoznala da je Valentinovo dan kao i svaki drugi i da si ga, bez obzira na to jesmo li s nekime u vezi ili ne, trebamo učiniti lijepim, baš kao i svaki drugi dan. I taman kad sam pomislila kako bi zapravo bilo lijepo kad bih ove godine Valentinovo provela s tobom, da odemo zajedno nekamo na ručak u grad, ponudio mi se Ivica. Dogovorili smo se da odemo u kino, a poslije toga na nekakve ćevape. Naravno, izaći ćemo samo kao prijatelji. Kao dvoje ljudi koji možda nisu fizički najkompatibilniji, ali koji su zato srodne duše koje mogu satima uživati u zajedničkom razgovoru. Bit će to jedna totalno nespecifična, ali lijepa proslava Valentinova. Baš sam sretna da je sve tako ispalo!

I ja sam se osjećala sjajno. Nakon razdoblja napetosti i euforije oko Sandrinih sastanaka na slijepo, konačno sam mogla odahnuti. Ako je Sandrina najbolja prijateljica i napravila pomak u svom životu jer se po prvi put istinski zaljubila i upustila u ozbiljnu vezu s dečkom, isto se dogodilo i mojoj Sandri. Još dojučerašnja djetinjasta djevojka u kratkom je vremenu odrasla i shvatila bit ljubavi, bit života. Spoznala je da je sreća širok pojam i da se može postići na najrazličitije načine: u zagrljaju voljene osobe, kroz ručak s majkom ili u zabavnom razgovoru sa srodnom dušom. Shvatila je, isto tako, da svatko ima svoj osobni put kojim hoda prema sreći i da nitko na tom putu ne treba tražiti uzor u bilo kome drugome.

Što se tiče samog blagdana Valentinova, da se mene pita, ja bih rado proširila njegov naziv iz Dana zaljubljenih u Dan ljubavi i prijateljstva. Jer tada se baš nitko ne bi trebao osjećati izostavljenim i baš svi bi mogli u njemu uživati, na ovakav ili onakav način. Ali, svatko pametan to može tako i tako!