POZNATI HRVATSKI KOŠARKAŠ NA 'TURSKOM JARUNU' 'Bio sam na sto metara od napada, od smrti su me spasile čista sreća i slučajnost'

Sreća i nevjerojatna slučajnost zbog koje je ostao živ, te sati panike i još nedoživljenog straha ono su po čemu će bivši reprezentativac, 31-godišnji Damir Markota pamtiti doček nove 2017. godine u Istanbulu u kojem već drugu sezonu igra za prvoligaša Istanbul BB.

- Nikada u životu nisam imao bio prestrašeniji nego tih nekoliko sati, sledio sam se. Panika je blaga riječ za ono kako smo se supruga i ja osjećali - prepričavao nam je jutro nakon tragedije 31-godišnji Damir Markota, koji je kao dijete prognan iz rodnog Sarajeva i dobro zna što je strah.

Prijatelj

Često prozivana najveselija noć u godini za mnoge je postala najtužnija. U nedjeljno jutro, kad su istanbulske komunikacije proradile, prvi pozdrav nije bio “sretna nova”, nego “mirna nova”.

- Nikada nisam bio niti sretniji nego sada jer razgovaramo samo zahvaljujući slučajnosti zbog koje smo preživjeli. I mi smo se zaputili na doček u Reinu, ali u posljednji tren smo se predomislili i otišli u klub Anjelique. Ne znam ima li i 100 metara udaljenosti između ta dva kluba. Otprilike kao od Cibonine dvorane do Mareda.

Sreća i slučajnost su riječi koje je često ponavljao, ubacio ih u svaku priču o tragičnoj noći.

- Zaputili smo se prema Reini, ali prijatelj koji tamo radi nije mi se javljao na telefon pa nismo ulazili. Kiša je padala, žena i ja smo se sakrili pod nadstrešnicu autobusne stranice i još neko vrijeme čekali. S obzirom da se nije javljao otišli smo u taj Anjelique. Možda smo unutra bili desetak minuta, teško mi je odrediti vrijeme, kad je DJ prekinuo program, ugasio glazbu i počeo pričati na turskom. Ništa nismo razumjeli, ali čim smo vidjeli kako ljudi plaču, trče na sve strane, da se nešto strašno dogodilo. Ubrzo smo čuli da se radi o bombi i pucnjavi u Reini i tad su nas uhvatili strah i panika, tada smo se sledili. Zapravo, niti ne znam najbolje opisati taj osjećaj. Malo straha, malo sreće jer smo živi, ali zapravo se osjećaš glupo i prazno.

Strah je kod Markotinih potpirivala još jedna informacija.

- Ranije sam bio čuo da isti gazda drži oba kluba pa nisam znao hoće li se napad nastaviti. Radi se o ulici i dijelu Istanbula poput našeg Jaruna. U blizini je more, “muving” je uvijek najveći u gradu, a Reina je najpopularniji turski klub u kojem ako nema političara, bogataša i utjecajnih ljudi, onda sigurno ima njihove djece.

Trebalo im je nekoliko sati da dođu kući.

- Tek oko pet, šest ujutro smo napustili hotel u koji smo se sakrili. I tamo je bilo strašno. Ljudi padaju na koljena od muke, plača… Neki su i ranjeni dolazili. Osjećaj je bio odvratan.

Teška odluka

I dok su stizale informacije da nitko od njegovih poznatih ili hrvatskih sportaša i ostalih ljudi nije nastradao, a mnogima je Reina omiljeno zabavljalište, Markota nije znao odgovoriti na pitanje ostaje li u Istanbulu ili odlazi…

- Teška odluka jer ovo je već treći put. Prvo Taksim, zatim stadion Besiktasa pored kojeg svakodnevno prolazim, a sada sam još i mi skoro nastradali. Ako i ostanem do kraja sezone, sigurno me žena i sin neće posjećivati ovdje.