Problijedjeli smo. Nema sumnje da se to stope čuju. S gornjega kata. A mi smo na donjem, sami u kući na četiri etaže staroj dvjesta godina. Ili smo barem mislili da smo sami.
Drveni svod škripi. Ravnomjerno, stopu po stopu. Odbrojava kao klatno. Srca nam prestaju kucati. Osluškujemo. Zvuk je sve glasniji. Spušta se, ide prema nama. Umiremo. Kad nas pronađu, nikome neće biti jasno što se dogodilo. Ostat će tek zapisano da smo bili sami u kući koja, zapravo, i ne postoji. Jer, ljepota sama po sebi i nije ništa drugo nego nepostojeća kategorija, umišljaj smrtnika, laž bludnika i patnja nevoljnika.
Dok smo još bili zdrava razuma, živi među stotinama mrtvaca, trijezni u krčmi punoj pijanih mornara, uspjeli smo složiti priču. Priču o bogatstvu i...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....