PRIČA ŽENE S DNA LISTE ČEKANJA 'Nisam očekivala da će Godot doći na red prije mene. Kad sam vidjela datum, zviznulo me iza ušiju'

Gledam u papir koji mi je pružila sestra na centralnom naručivanju pacijenata u splitskoj bolnici na Firulama. Gledam i ne vjerujem...

Nije da nisam znala da se čeka dugo, ali ipak, kad sam se posljednjeg dana 2014. došla upisati za magnetsku rezonanciju mozga, nisam očekivala da će Godot doći na red prije mene. Kad dobiješ papir na kojem piše da si naručen 27. travnja 2016. godine, nekako te taj datum zvizne iza ušiju. Medicinska sestra gleda te s one strane pulta, iza stakla sjede njih tri, rade u laganom ritmu, vjerojatno su to rijetki trenuci kad nema navale i gužve. Mir je, ti buljiš u njih, pa u sestru koja te naručila i iz sebe cijedi rečenicu: “A što ćete kad je tako, toliko se čeka”...

Dođeš doma i opet gledaš u papir i dalje ne vjeruješ. Naručena sam u 19.40 te srijede u travnju 2016., a rukom je dopisano da se moram pojaviti do 18 sati, kao da se moram čekirati na avionski let. Još piše da se mora ponijeti ta narudžbenica, medicinska dokumentacija i – vidi vraga – ispravna uputnica. Naravno, dotad će se pet puta promijeniti obrasci uputnica, nema veze što je uputnica bila važeća kad si se naručio. Baciš narudžbenicu vlastitu bratu koji ti je još toga ledenog jutra nudio prijevoz do Firula, i prijaviš mu da računaš na prijevoz za pregled.

– Daj, nisi normalna ako misliš da ću zapamtiti da te trebam voziti u četvrtom mjesecu. Javi mi dan prije.

– Pogledaj godinu.

On pogleda i zaceni.

– Jesi pegula, falili su godinu, upisali su ti 2016. Sad ćeš opet morati na Firule da ti to isprave. ‘Oćeš da te sad prebacim, bura je, nema smisla da se smrzavaš dvaput?

– Nije greška, brate, godina je prava.

– Ma, nemoj me...?!

Ponavljam, znala sam da se čeka na magnet, ali ovo je ipak previše. Specijalistica koja me poslala na taj pregled savjetovala mi je da se pokušam upisati po slavonskim bolnicama, rekla mi je da ne moram juriti odmah na pregled, ali da bi bilo dobro da ga obavim za par mjeseci. I to je ono što me smiruje, ne strahujem od nekih teških bolesti. Ali, što je s onima koji čekaju na pregled, a tek će nakon snimanja saznati da ih imaju?

Jedna žvelta kolegica rekla mi je da je ona okrenula telefonske brojeve svih bolnica u Hrvatskoj i da se u bolnici u Gospiću čeka samo par mjeseci i da joj je bilo najzgodnije svog člana familije tamo upisati i odvesti. Računa da će je jeftinije doći taj put autom nego da plaća privatni pregled. Gledam vozne redove autobusa i vlakova, jer ako ne voziš sam, ne možeš biti sto posto siguran da će te netko tvoj moći prebaciti na dan kad si zakazan, kvare se auta, ljudi se razbolijevaju ili ne mogu dobiti slobodan dan. Autobusi voze oko dva sata, vlakovi tri sata u jednom smjeru. Nije strašno. Ali, autobusni vozni red je zeznut. Nije krojen prema tebi.

Ako si naručen od osam do podne, moraš autobusom krenuti iz Splita u ponoć ili u 2.20 ujutro jer je jedina dnevna veza u 11.15, a za povratak nema problema, možeš se vratiti u 14.30 ili, ako ne stigneš, u jedan ujutro polazi bus iz Gospića u Split. Vlakovi iz Splita voze u 8.30 ili 14.30, pa odmah pada u vodu ta mogućnost ako se ne želi noćiti u Gospiću. Povratna autobusna karta košta oko 108 kuna, za vlak 178 kuna. Malo po malo bjesnim.

Hebo te led, na mobitelu imam aplikaciju za mjerenje otkucaja srca koja pamti povijest mjerenja, računa prosječne, najviše i najniže otkucaje, po tjednima i mjesecima, živim u drugom po veličini gradu u zemlji u kojem se održavaju konferencije o informacijskim tehnologijama budućnosti, a samo što konjskom zapregom ne moram na pregled. Ili mogu čekati da dođem na red za godinu i četiri mjeseca. Dotad će već smisliti neku aplikaciju za mobitel koja će moći snimiti mozak...

Pokušala sam i neku vezu pronaći, priznajem, ponešto mlitavo. Imam problem s karakterom, mrzim moliti nešto što bi trebalo biti dostupno svima. Molila sam prije nekoliko godina za teško bolesnog člana obitelji, kojem je na dan kad je pušten iz bolnice s otpusnim pismom dugim poput starozavjetnog svitka i popisom pregleda među kojima je bio i pregled ultrazvukom za 10 dana, bilo rečeno da taj pregled može napraviti tek za tri mjeseca. Slično je bilo i za ostale preglede. Molila sam taj prvi, pa drugi put i veza je sve sredila, ali se nisam imala želuca moliti za treći, peti, dvadeseti put... Tko nema želuca, a ima nešto para, ima i izbora u privatnom sektoru. Nemojte se samo začuditi kad tamo zateknete neke svoje liječnike iz bolnice, nemojte se čuditi ako vam na dan otpuštanja iz bolnice neki od njih gurne u ruku vizitku privatne ordinacije koja obavlja preglede koji vam trebaju.

Sada mi skače para. Lani je za mene poslodavac uplatio 20.000 kuna zdravstvenog doprinosa, a i sama sam dodala još 900 kuna za dopunsko osiguranje koje dobrovoljno plaćam. Nisam zagovornik toga da zdravstvene usluge budu samo za one koji ih mogu plaćati, grozim se takvih ideja.

Mene zanima koliki bi trebao biti doprinos da se nabave potrebni uređaji i da se magnet mozga čeka, recimo, pola godine? Pola plaće, 300 posto?! Baš me zanima koliko bi to trebalo platiti doprinosa u ovoj zemlji u kojoj ministri zdravstva službenim autima i vozačima odlaze na skijanje u Italiju, a u HZZO-u se potroši gotovo milijun kuna u uređenje jedne sobe za sastanke od 50 kvadrata?

(Sanja Stapić, Slobodna Dalmacija)