Problem sa srpskim novinama je što su ‘premalo srpske’

Ministar Hasanbegović kao da se zarekao da ne smije proći tjedan bez njega u središtu pažnje: malo Frljić, malo Zarez, malo La Voce del popolo... Ovo posljednje, doduše, više po načelu navodne nenadležnosti njegova ministarstva za financiranje manjinskog tiska. Kako god, ovo iznova skreće pažnju javnosti na sam fenomen manjinskih medija, a jedno od prvih kreševa nove desničarske vlasti bilo je upravo s jednim od njih: sa zagrebačkim Novostima, “samostalnim srpskim tjednikom”, koji se doduše posljednjih godina radije samodefinira kao “tjednik za racionalnu majinu”, ali institucionalno je nesumnjivo riječ o glasilu vodeće institucije srpske manjine u Hrvatskoj, i kao takvo je i sufinancirano proračunskim novcem.

Poslije početne baražne vatre prilike su na ovoj fronti utihnule, valjda zato što se nova vlast uvalila u toliko drugih ideoloških i paraideoloških sukoba da ih ne može držati otvorenima sve odjednom; no, poznajući taj predatorski nagon, teško da je ta priča time trajno okončana. Utoliko prije što se položaj Novosti teško može poistovjećivati s položajem drugih manjinskih medija. Razlog zašto je tome tako govori nam nešto bitno o naravi današnje hrvatske političke, intelektualne i medijske scene.

Apdejtani diskurs

Što su, naime, Novosti? Glasilo jedne (postjugoslavenske) nacionalne manjine. U redu, no što to znači? Ako imamo posla s novinama recimo talijanske, mađarske ili češke manjine, stvar je jednostavna: tiskaju se na talijanskom, mađarskom ili češkom jeziku - kojima glavnina građana Hrvatske niti pasivno ne vlada - a pišu ih i uređuju mahom izvorni govornici tih jezika. Sve to, pak, u sklopu onoga što lijevo-liberalni ljudskopravaški diskurs kombiniran s konzervativno multikulturalističkim - a što sve skupa za nas s iskustvom SFRJ nije mnogo više nego apdejtani i globalizirani diskurs “bratstva i jedinstva” - slatkorječivo definira kao “očuvanje nacionalnog identiteta” manjinske skupine.

Zašto, međutim, imamo potmuli, a neotklonjivi dojam da je srpski “slučaj” tu ipak specifičan? Ne zbog “teških naslaga novije povijesti” (mada one uvijek pulsiraju i zrače tu negdje u blizini), nego iz jednog mnogo “banalnijeg”, a trajnijeg i suštinskijeg razloga: srpska manjina postoji kao etničko, ali ne i kao jezičko Drugo u odnosu na većinu.

Sjajna izolacija

Njezin medij, bilo koji i bilo kakav, po naravi stvari ne može biti komunikacijski getoiziran, pa time i samozadovoljno autoreferentan u svojoj sjajnoj izolaciji i zatvorenom krugu općenja manje-više isključivo unutar skupine kojoj se formalno jedino i obraća; on, naprotiv, nužno participira u “većinskoj” ili mainstream javnosti. On je natprosječno vidljiv, a vidljiv je jer je razumljiv. Čim je razumljiv, pak, nužno ulazi u moguće suradnje ili konfrontacije, sasvim neposredno interferira s širokim oceanom ne-manjinskog javnog prostora. Zapravo, još “gore”: on - i to odmah, spontano, samim sobom! - postaje integralnim dijelom tog istog prostora. U tome smislu, ne pomaže puno stavljati Novosti na police s inozemnim, to jest inojezičnim tiskovinama (kako se često da vidjeti po trafikama): i ljubitelji i mrzitelji Novosti zapravo ih tretiraju kao nešto u potpunosti “domaće”.

Izvor nesporazuma

E sad, što je u svemu tome izvor nesporazuma i sukoba, što izaziva frustracije s desnice? Rekao bih, sam konstitutivni paradoks na kojem su Novosti zasnovane. Vratimo se za trenutak u jugoslavenska vremena: tada nije bilo novina ovoga tipa namijenjenih Srbima u Hrvatskoj, niti Hrvatima u Srbiji; manjine su i te kako imale svoje medije, ali Srbi, Hrvati i ostali narodi nisu bili tretirani kao manjine, a osim toga - i za ovu priču mnogo važnije - smatralo se besmislenim da se osnivaju zasebni mediji u odsustvu realnih komunikacijskih prepreka. Jednostavnije rečeno, Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji imali su već svoje medije: to su naprosto bili svi mediji u Hrvatskoj ili Srbiji, samim tim što su im svi bili u potpunosti jezički dostupni, i za čitanje i za pisanje. Pa, što se u međuvremenu promijenilo? Jezički ništa, ili ništa bitno. Promijenila se dominantna pravno-političko-kulturna paradigma, to jest, pobijedila je koncepcija koju je zastupala državotvorna inteligencija, a čija je deviza: “jedan narod - jedan jezik”. Ako Srbi i Hrvati, dakle, postoje kao zasebni etnički entiteti, onda oni moraju imati i zasebne jezike (kao okosnice identiteta; akademizirani nacionalizmi su suštinski slovocentrični), pa onda moraju imati i svako svoje medije. Utoliko nije štos niti paradoks nego suhoparna istina da je pojava nečega poput srpskomanjinskih Novosti zapravo neposredna posljedica pobjede nacionalističkog koncepta koji govori u ime većine. To jest, da su “srpske Novosti” legitimno dijete hrvatskog nacionalizma. Naime, s bilo kojeg ne-nacionalističkog stanovišta, one bi bile posve suvišne.

Ali, otkuda onda bijes na Novosti? Otuda što one na izvjestan način uredno iznevjeravaju svoju zadaću unutar tako postavljenog sistema, zapravo je direktno subvertiraju. Priprostiji bi um pomislio da bi netko blizak hrvatskom nacionalizmu mogao u jedan srpski list učitati suvišak “srpstva”, no u stvarnosti je obratno: Novosti smetaju jer navodno nisu - dovoljno srpske. Ne, ništa apsurdno, sve je tu u skladu s željeznom logikom unutar tog mentalnog sklopa. Dominantni se nacionalizam kao ideologija danas ekumenizirao i otplivao u pravcu konzervativnog multikulturalizma kao ideologije i prakse ravnodušnog su-postojanja različitih “zajednica” koje među sobom komuniciraju samo koliko je baš neizbježno. Zato bi Novosti po mjeri hrvatskog nacionalističkog diskursa za XXI stoljeće morale biti puno više “srpske”: za početak, morale bi se baviti striktno manjinskim pitanjima, u okviru koordinata “očuvanja nacionalnog identiteta” (valjda folklorna društva, zavičajni klubovi, običaji, benigna lirika etc.), drugim riječima, morale bi biti list u kojem Srbi pišu za druge Srbe o ekskluzivno “srpskim” temama. Umjesto toga, u Novostima piše mnogo etničkih Hrvata - nerijetko onih koji su iz raznih razloga ispali iz mainstream toka ili u njega nisu ni ušli - a pišu o općehrvatskim i općesvjetskim temama svih vrsta, baš kao da su nekakav “pravi” tjednik za svehrvatsku publiku... To je pravi izvor trajne iritacije: srpske su Novosti “premalo srpske”, to jest, previše dostupne svima! Da nas ne bi više “zajebavale za naše vlastite novce”, moramo ih učiniti ne hrvatskijim (to su već previše!) nego upravo - srpskijim. Samo još da pronađemo “poštene Srbe” koji bi to sproveli.

Ćirilično izdanje

Svega toga ne bi bilo da nema te traumatične, s motrišta dominantne ideologije tabuizirane jezičke srpske ne-drugosti; naime, ne samo da hrvatski jezički standard i srpski jezički standard međusobno ne dobacuju niti izdaleka do one razine različitosti koja tvori dva stvarna jezika (što je već dovoljno strašno), nego Novosti ne pišu čak ni tim i takvim srpskim jezičkim standardom nego - hrvatskim. Zašto? Iz jednostavnog razloga: to, baš to je jezik Srba u Hrvatskoj! Dakle, “hrvatska” varijanta zajedničkog policentričnog jezika. Kako bi se to moglo subvertirati? Postoji zapravo samo jedan način: da Novosti u potpunosti pređu na ćirilicu. Ono gdje je jezik u potpunosti podbacio kao za nacionaliste poželjni konstituent Razlike, tu pismo ima mnogo bolje šanse, jer danas u Hrvatskoj većina naprosto ne vlada ćirilicom. No, što sad i s tim kad ćirilica odavno nije ekskluzivno identitetsko obilježje ni u samoj Srbiji, nekmoli među Srbima u Hrvatskoj? Od ovoga može opako zaboljeti glava, a rješenja nema na vidiku.

Ako ništa drugo, ima nečega sumračno zabavnog u gorljivim nastojanjima hrvatskih nacionalista da dekroatiziraju jedan hrvatski medij. (Teofil Pančić)