INTERVJU - DAMIR BAKIĆ

PROFESOR KOJI ĆE POKUŠATI ZAMIJENITI REKTORA BORASA NA ČELU SVEUČILIŠTA 'Ne vjerujem u velike vizije, već u otvorenost i rad!'

Damir Bakić i Mirjana Dugandžija
 Neja Markičević / CROPIX

Damir Bakić, prof. dr. sci., matematičar, redovni profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, prvi je kandidat za rektora zagrebačkog sveučilišta; odluka će biti u ožujku. Nekoliko dana nakon što je aktualni rektor raspisao natječaj potvrdio je svoju kandidaturu.

Rođen je u Sisku 1957. godine. Njegovo troje djece, supruga, profesorica matematike u srednjoj školi, i on - svi su školovani na zagrebačkom sveučilištu. To mu je važno. Kad su bila mala, djeca su se igrala oko kuhinjskog stola za kojim je pisao doktorat. “Dvosobni stan... ali ja se mogu dobro koncentrirati”, zaključuje.

Autor triju knjiga, mnoštva znanstvenih članaka, vodio je mnoge znanstvene projekte; mentor doktorskih disertacija, u dva mandata dekan matematičkog odsjeka PMF-a. Ping-pong igra i danas.

Odlučili ste se za kandidaturu, kažete, ‘na mah’.

- Skoro. Nisam o tome razmišljao, premda sam bio aktivan u Senatu Sveučilišta. Nakon ljeta su se ljudi najprije moga fakulteta, a onda i drugih, jako zalagali za to da se kandidiram.

A valjda i vi mislite da situacija na Sveučilištu nije dobra.

- Da. Moji planovi ispočetka su bili drukčiji, ali u nekom momentu, toliko je bilo poticaja da je to postalo pitanje odgovornosti. Moji su stavovi snažno na strani akademskih načina djelovanja, protiv ikakvih neurednosti.

Koje se vežu uz mandat sadašnjeg rektora Damira Borasa.

- Ljudi iz moje okoline i ja nismo sretni s tim kako rektor Boras upravlja Sveučilištem. Zatvorili smo prostor dijaloga, gurnuli u drugi plan sveučilišna tijela. Stalno generiramo probleme. Gotovo da nema sjednice Senata posvećene nečemu ‘naprijed’. Najprije je bio Filozofski fakultet, pa Hrvatski studiji, pa sad prekoračenje zbirnog koeficijenta...

Zbog zadnjega ste i napustili Odbor za proračun.

- Vrlo sam nesretan načinom kako je Odbor za proračun marginaliziran. On je samo savjetodavno tijelo, ali ima vrlo važnu zadaću da zahtjeve pojedinih fakulteta razmotri, usporedi, vidi gdje su najveće i najhitnije potrebe. Novca je uvijek puno manje od potreba. U jednom je trenutku Uprava Sveučilišta rekla - tu je previše ‘trenja’, ne trebaju nama savjeti za proračun, ti predmeti više neće niti dolaziti na odbor.

Mandat rektora Borasa prati puno afera ili, kako vi kažete, ‘suspenzija akademskih vrlina’. Tko od toga ima koristi?

- Ne znam. Mislim da je to pitanje stila. Rektor Boras je vrlo spreman pomoći dekanima ako im prokišnjava krov ili kotlovnica... Ali ja bih htio da to drugačije funkcionira, da ne ovisi o tome da ‘netko nazove nekoga’, nego da odlučuju sveučilišna tijela, principijelno. Druga je stvar još i teža, da taj pristup probleme perpetuira, sve traje predugo, oduzima energiju i vrijeme.

Kad kažete ‘problem s Filozofskim fakultetom’ - mislite na spajanje s Katoličkim bogoslovnim fakultetom?

- Mislim na način kako se htjelo spojiti njihove studijske programe. To je prapočetak priče. Trebalo je apsolutno inzistirati da se ti problemi riješe u dijalogu. Onog trenutka kad je tadašnji dekan Vlatko Previšić doživljen kao osoba koja to treba provesti, a da se prethodno ne čuju svi argumenti, stvar se zakotrljala kamo ne treba.

Rektor Boras raspisao je izbore za rektora prije nekoliko dana, dva mjeseca prije roka.

- U tome nema ništa sporno. Statutom je propisano kad se najkasnije smiju propisati izbori. Ovo je možda i bolje. Jedino što su prije četiri, pa prije osam godina... ti izbori bili raspisivani u siječnju, a procedura bi počela u veljači. Ovo je došlo iznenada, a i procedura je skraćena za praktično mjesec dana. Za kandidate koji pišu programe, a posebno za one koji pišu programe prvi put, otežana je situacija. Dakle, sad ne govorim o promjeni kalendara, nego procedure. Da je procedura ostala ista, onda bismo mi koji se kandidiramo morali imati svoje programe napisane do sredine siječnja. Sad je rečeno da ih moramo predati, s dokumentacijom, u zapečaćenim omotnicama do 19. prosinca. Kao gotove. Zašto? Zato da bi one u zapečaćenim omotnicama čekale mjesec dana.

Zašto zapečaćene? Vaš je odgovor da u prijevremenom raspisivanju ‘nema ništa sporno’ sarkazam?

- Polako, sad dolazi punchline. Neće možda biti zapečaćene... dakle, Izborno povjerenstvo to će sve pregledati u tehničkom smislu i Vijećima fakulteta koje će te kandidature razmatrati poslati do - 22. prosinca!

Tad fakulteti rade da se sve puši.

- Tradicionalno, od tog vremena pa do Sveta tri kralja fakulteti su zatvoreni. Zna se kakav je ritam našeg akademskog života. Zaista nije bilo nikakve prave potrebe da kandidature budu gotove 19. prosinca.

Zašto je onda to napravljeno?

- Ne bih spekulirao.

Možda zato što protok vremena rektoru Borasu ne ide u prilog?

- To se može zaključivati. Naravno da je drukčije pisati program kad ga pišeš prvi put i kad ga pišeš drugi, treći put. Prvo što sam odlučio je otići na svaki fakultet, razgovarati s upravom, ali ne u smislu agitacije, nego - naučiti što su problemi, aktualne teme. Čini mi se normalnim, nakon toga, a uz prethodne stavove, sjesti i napisati program. Zašto je to sad onemogućeno... ne znam. Svakako se može zaključiti da aktualnom rektoru, koji ima iskustvo, resurse, u odnosu na sve nove kandidate to ide u prilog.

U čemu je razlika između vas i aktualnog rektora Borasa?

- Mogu reći u čemu je razlika našeg shvaćanja obavljanja rektorskog posla. Prvo - imam golemo poštovanje prema toj funkciji, Senatu, svim studentima i profesorima. Druga fundamentalna razlika - Sveučilište mora biti otvoreno. Sad to nije osobito, posebno rektorat prema javnosti. Budem li rektor, odmah ću sjednice Senata otvoriti za javnost. Naravno, treba pogledati statutarne odredbe i propise, pa to učiniti načinom koji je propisan. Ali to će biti moj prvi prijedlog u uredu. Ne vidim ikakav razlog da budu zatvorene za medije. Nekad su bile otvorene.

Što ćete još napraviti?

- Možda malo pretehnički, ali da kažem: pitanje raspolaganja koeficijentima i izdavanje suglasnosti za otvaranje radnih mjesta. Taj je dio posla, zahvaljujući nedavnim promjenama u proceduri, sad prepušten najviše Sveučilištu. A Sveučilište ga obavlja kroz rektorat i jedan ured koji se zove Ured za ljudske resurse. Time imamo paradoks da o tako važnom pitanju kao što su radna mjesta Senat nije ni informiran, jer ne mora biti! A, primjerice, Senat mora po statutu izglasavati svaki naslov svakog sveučilišnog udžbenika.

Jednostavnije - trenutno nema zapreke da pojedini profesori zapošljavaju svoju sljedbu, ustrojavaju čitave svoje tabore na fakultetima.

- Takav se dojam često stječe. Posebno nakon što nas je resorno ministarstvo obavijestilo da smo kao sveučilište prekoračili zadani zbirni koeficijent...

Zaposleno je previše ljudi.

- Da. Pitao sam, pismom, Sveučilište, rektora i nadležnog prorektora da Senat barem informiraju o tome koliko je suglasnosti za zapošljavanje i na kojem fakultetu izdano. Nikad odgovor nismo dobili. I ono što bih volio je otvoriti prostor za jedan broj tzv. razvojnih radnih mjesta. Naime, mi ne smijemo premašiti broj zaposlenih i zadanu masu plaća - a ta je situacija naprosto neodrživa. Ne živimo u vakuumu, znamo da je teško, ali kad znamo da neki istraživački tim ili fakultet ima izvrsne projekte, produkciju, sjajne mlade znanstvenike koji žele ostati ovdje - onda im se to mora omogućiti, a ne da čekaju da netko ode u mirovinu.

No i vaš sin radi na fakultetu na kojem predajete.

- Radi. Kao što dvije kćeri ne rade. Radi jer je to baš sam od sebe zaslužio. Izabran je na natječaju s kojim ja nisam imao doslovce ništa. Kad bi tu postojao i mrvičak sjene, zar mislite da bih se ja zaista odvažio kandidirati?

Želite nastaviti graditi kampus Borongaj.

- U protekle četiri godine stagnirali smo na mnogo načina, jedan je prestanak gradnje kampusa. A on je na korist i Sveučilišta i, strateški, grada.

Zašto je to rektor Boras zaustavio?

- Ne bih znao. Možda i nije samo do njega. Ali da je tu Sveučilište trebalo biti aktivnije, nema sumnje. Mnogi pokrenuti projekti zaustavljeni su u ovom mandatu. Treba ih reanimirati. I od rektorata napraviti servis fakultetima, a ne izdvojenu administrativnu jedinicu.

Rektor Boras ima oko sebe ljude desnog spektra, uz neke izuzetke. Na Filozofski fakultet doveo ga je Miroslav Tuđman. Što je onima, koji će na kraju o svemu odlučivati, potreban i akademik Miličić, iz sličnog ideološkog miljea? Sjećamo se, prije nekoliko godina bio je javni promotor osobe Riesman, Judith Riesman.

- Prvo, ne mogu puno komentirati trenutnu Upravu, oni nisu baš eksponirani, osim rektora i prorektora Ante Čovića. Teško je reći kako oni razmišljaju, a ne bih ni o silnicama koje će se uspostaviti novim imenima kandidata. Moj svjetonazor ljudi znaju. On je građanski. Građani su u ovoj zemlji u defenzivi. Naravno da čovjek može u nekom tradicionalnom smislu razmišljati malo ljevije ili desnije, pa ću ja uvijek biti malo ljevije, ili dosta ljevije. Ali nije to važno. Mi ćemo se vrlo, vrlo lako sporazumjeti samo ako uspostavimo atmosferu tolerancije, dijaloga i prava.

Odlaze li studenti s vašeg fakulteta u inozemstvo?

- Odlaze i mi smo, s jedne strane, vrlo ponosni što odlaze, vrlo kvalificirani. S druge, vidim problem ako odlaze oni najtalentiraniji, a mi želimo, i oni žele, ovdje ostati kao primjerice asistenti, a mi za to nemamo mogućnosti. Nemam problem s tim da ljudi idu van, jer i tako će dati neku dodanu vrijednost ovom društvu. To nije ona vrsta odlaska zbog koje moramo biti očajni ili ljuti, zbog koje je Baranja sad pusta, kad ljudi odlaze ne zato što su prerasli sredinu, nego zato što nemaju perspektive. Ako idu zato što ih vuče izvrsnost, da nauče nešto što ovdje ne mogu, da ostvare bržu, veću akademsku karijeru, odlično!

Kad ste shvatili da ste matematički lumen?

- Ma, nisam lumen. Samo sam primijetio da mi je matematika najlakša, nikad je nisam morao učiti. Upisao sam je vjerujući da će tako biti i na fakultetu. Kobna zabuna, naravno da sam morao jako, jako puno učiti.

Rođeni ste u Sisku, živjeli ondje do kraja gimnazije, 1976. Kakav je život bio?

- Dobar, tada, za nas. U retrospektivi vidim stvari koje tada nisam uviđao, 1971. bila je nedavno iza nas... ali mlad si, oko tebe je stabilno, industrijski giganti su držali grad, Rafinerija i Željezara... Svaki dan smo bili na Korzu, šetaš gore-dolje, zna se na koji su stup naslonjeni dečki iz kojeg razreda, kvarta, ispred kojih će se izloga naći neke djevojke. Jasne identifikacijske točke. To danas više ne postoji...

Postoji špica, Bogovićeva.

- PIF...

Nisam vas nikad vidjela u PIF-u!

- Mislim da se špica nekako otela, ostala je Bogovićeva, ali neki ljudi obožavaju tamo doći, neki nikako... Ja? Ne, ne! Ja je zaobiđem, dođem u PIF s duge strane, kazališne.

A... volite jako kazalište. Što se gleda?

- Volim ga najviše od svih izvedbenih umjetnosti. Zadnje - ‘Črna mati zemla’ po romanu Kristiana Novaka. Tu sam njegovu knjigu čitao i mnogo prije nego što je pokupila nagrade, na preporuku kvartovske knjižničarke. Razveselilo me kad je u kratkom vremenu napisao i drugu jako dobru knjigu. I veseli me što je to predstava cijelog ansambla ZKM-a.

Vidim tu u vašem kabinetu poster s Dylanova koncerta.

- Bili smo supruga i ja u Saint Louisu 2005., to je bila moja studijska godina i Fulbrightova stipendija. Svirao je u malom klubu, za 1500 ljudi, u nevjerojatnom nesrazmjeru s interesom za njega. Moja supruga je to nekako skužila... zaslužna je da smo dobili ulaznice.

Dylan je najbolji?

- U nekom trenutku mi je bio, ali to se mijenja. Naravno, on ostane u Hall of Fame. I Arsen, svakako. Sad? E pa sad... ‘The War on Drugs’. Rat protiv droga...

Jezuš.

- Pustit ću vam, evo... na Youtubeu. Mnogo se čuje utjecaja naših favorita, Springsteena, Dire Straitsa. Čujete? Ozbiljno dobro.

Je li ministrica znanosti Divjak bila vaša studentica?

- Je. Bio sam tad mladi asistent. Kopkalo me to, generacijski je moralo biti, nisam se mogao sjetiti, pa sam je na kraju pitao: ‘Blaženka, molim vas, jesam li ja vama predavao?’ Jesam.

Ministarstvo znanosti nema nikakvog sistemskog utjecaja na izbora rektora?

- Nipošto. Niti ima niti smije imati.

Vidim u vašem ormaru Elenu Ferrante. Čitate je?

- Čitat ću. Preko novogodišnjih praznika. Nakon 19. prosinca! Ali najbolji suvremeni pisac mi je Franzen. Razumije ljude i kontekst. U mom Hall of Fame je i Kundera, Proust. Dobro, da, i Bolaño mi je dobar, “Divlji detektivi” i “2666”.

Jedan od kolegija koje predajete zove se Normirani prostori. To se može objasniti tako da i ja shvatim?

- Da. Trajalo bi par godina.

Hvala na povjerenju u moju inteligenciju.

- Nije u tome stvar. To je kolegij koji se sluša na četvrtoj godini. Matematika je, kako se to kaže, stručno kumulativna znanost i u tome ekstremna. Ako učiš Fourierove redove, a ne znaš trigonometrijske funkcije, nemoćan si.

Što je trenutačno top-tema u matematici u svijetu?

- Ne mogu vam to reći. Za neke prirodne znanosti lakše je popularno objasniti što je neko fundamentalno pitanje. Ne bih mogao izdvojiti neki problem tipa: ‘sve oči matematičke zajednice su uprte u...’. Matematika je strašno diversificirana.

Ali su istraživanja vezana uz praktične ciljeve.

- Itekako!

Što ste vi zadnje radili?

- Ima veze s ovim... mobitelom. Ono čime sam se bavio su ‘valići’, u širem smislu ‘frameovi’, dakle načini kojima možeš efikasno prenositi goleme količine informacija u kratkom vremenu, na vjerodostojan način. Jer što se događa kad telefoniramo? Ili šaljemo fotke... Tu ima puno tehnike, elektrotehnike, ali podloga je matematika. To je informacija koja je digitalizirana, pretvorena u nule i jedinice...

Čak se i sjećam, iz škole. I koliko ih je za sliku na jednom i drugom ekranu potrebno?

- Plus... bezbroj.

Imate brata, rekli bismo, medijski poznatijeg brata Nenada. No...

- Nije neka tajna da nismo u dobrim odnosima, ljudi vide da nas ne vide zajedno. Ja zaista mislim da je njegov program robotike u školama sjajna stvar, korisna, i ljudi možda olako previde koliko je u to uloženo truda, energije, konačno i vlastitog novca. Ali kad je došlo do suradnje s Ministarstvom, došle su i kritike, posebno načina kako se taj projekt prigrlio. I ja imam o tome neke dvojbe, ali ne znam sve detalje i ne bih onda o tome govorio.

Zadaća rektora?

- Svojim odlukama može u kratkom vremenu prouzročiti veliku štetu. U tom kratkom vremenu ne može proizvesti veliku korist. Može uspostaviti atmosferu kreativnosti, da budemo bolji sutra nego danas. Ne vjerujem u velike vizije. Ako ih ljudi imaju, odlično. Vjerujem u strpljiv rad, otvorenost, demokraciju.

Mutite vodu. Škodite interesima, financijskim i statusnim, ne samo vrha Sveučilišta, nego zbunjujete i tihu većinu.

- Vjerojatno da. Mogao sam i ja na sjednicama Senata čitati novine ili prčkati po laptopu. Ali neki vrag ti ne da mira... Svaka vrsta nasilja, institucionalno, ideološko, emotivno, da ne govorim o fizičkom, uznemiri me i traži da mu se suprotstavim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:15