AKTERI OPERACIJE OLUJA: 16 GODINA POSLIJE

Ranjeni heroji prvi put od Oluje na mjestu stradanja: Vraća mi se taj film. I sada se ježim

Dalmatinski kamenjar, 16 godina poslije. Gotovo svaka drača, suhozid i smokva, pa i podosta minskih polja na istom su mjestu, ali samo dvije riječi – sloboda i istina – bile su dovoljna motivacija umirovljenim hrvatskim braniteljima da kao neposredni sudionici akcije za Slobodnu Dalmaciju ispričaju osobne priče o oslobodilačkim olujnim zorama u kojima su neki od njih bili i ranjeni.

Neki od pripadnika Hrvatske vojske (HV) koji su sudjelovali u Oluji početkom kolovoza 1995. godine sada su se prvi put vratili na autentične lokacije. Jedan od njih je i Sinjanin Boško Ramljak, umirovljeni satnik HV-a i višegodišnji harambaša − vođa alkarskih momaka, koji je u zoru 4. kolovoza kao pripadnik 72. bojne Vojne policije zajedno s Antom Reljanovićem iz Otavica, tadašnjim diverzantom 142. brigade, bio ranjen od iste neprijateljske minobacačke granate pokraj zaseoka Malade, u Žitniću kod Drniša. Kada smo prilazili lokaciji njihova ranjavanja, Ramljak nije krio osjećaje.

− Čujte, nije lako, nikada poslije nisam bio tamo, sada mi se vraća taj “film”. Nas 40-ak, jedna ojačana borbena skupina, krenuli smo 3. kolovoza, oko 22 sata, iz Pakova Sela prema Maladama i bojišnici kako bismo otvorili prostor drugim našim postrojbama. Za Oluju nismo znali, samo nam je bilo rečeno da, ako 4. kolovoza u pet sati čujemo naše topništvo, nastavimo po planu.

Nedaleko od prvih kuća u Maladama počeli smo čistiti minsko polje, koje je postavila i neprijateljska i naša strana, bilo ih je kao u priči. Iako su nam s odašiljača na Promini ometali veze, znali smo da nam je s desnog boka bila jedna bojna 142. brigade, a s lijevog dio 73. bojne Vojne policije. S nama je bilo i nekoliko pripadnika MUP-a – ističe danas 44-godišnji Ramljak.

Njegov dvije godine mlađi suborac Reljanović, koji se toga jutra prvi put vidio s Ramljakom, kaže da je tada u daljini čuo psa koji je zalajao kao da mu se približio netko poznat.

− Tada sam otprilike znao gdje se nalaze četnici. Polako smo čistili mine, prolazili kroz kamene ograde i pretrčavali prostor koliko smo mogli. Među ostalima, s nama je bio i Braslav Reljanović, momak ranjen 1992. godine, koji je s protezom na nozi skakao po zidovima i kretao se minskim poljem, a tada je dobio i geler u protezu – kaže nam Ante na rubu još neočišćenog minskog polja.

Premda godine prolaze, uspomene su još svježe, a emocije su vidljive na licu branitelja.

− Pogledajte mi ruku, i sada se ježim − kazao nam je Ante dok je govorio o prvim satima Oluje.

− Bila je to zahtjevna situacija. Dok je jedan naš vojnik pretrčavao, začula se njihova strojnica. Morali smo biti vrlo oprezni u kretanju, ali to nije bilo baš lako jer su nas tukli po visini, a mine su nam bile pod nogama. Boško i ja tako smo pretrčavali jednu manju čistinu kad je između nas pala minobacačka granata kalibra 120 milimetara. Odbacila me je u zrak i samo sam osjetio vrućinu.

Evo, tu sam pao i vidio da mi je otkinut desni palac i izbijen desni kuk. Imao sam beretku na glavi i stavio sam je na ranu na nozi, misleći da krv neće probiti kapu, ali već polako nisam osjećao nogu. U pomoć mi je priskočio policajac Davor Blažević, zvani Tigar − da, upravo onaj koji je poslije čuvao premijere Sanadera i Račana.

Izvukao me je prema našoj strani, odakle sam prebačen na liječenje u šibensku bolnicu, gdje mi je operirana noga, a poslije su mi liječnici i rekonstruirali veći dio prsta – naglašava nekadašnji uspješni polaznik obučnog središta u Šepurinama pokraj Zadra, a danas nagrađivani pršutar i vinar iz Petrova polja.

Ista neprijateljska granata pogodila je Boška Ramljaka u desnu nadlakticu, oštetivši mu živce i mišić, a krhotine su mu se zabile pod gornji sloj kacige, koju i danas čuva, te u lijevi lakat, gdje još nosi ratnu “uspomenu”.

− Granata je eksplodirala negdje između nas dvojice, na oko metar i pol ispred mene. Odbacila me je tamo, oko onog zida, a prvo što sam osjetio bio je miris spaljene suhe trave. Bio sam sav crn od baruta. Imao sam strašan pritisak na prsima, mjesec dana poslije nisam mogao disati punim plućima. Izvlačio me je Nenad Mrkota, pa su i njega ranili nakon nekoliko minuta. On me je spašavao i u siječnju 1993. u akciji Maslenica, kad sam u Baštici pokraj Smilčića bio ranjen u lijevu stranu leđa – kaže Ramljak.

Naš sugovornik bio je prevezen u šibensku bolnicu, gdje su mu liječnici zbog težine ozljeda namjeravali amputirati desnu ruku, ali on se, kaže, nije dao.

− Ubrzo sam prevezen u splitsku bolnicu, gdje sam dobio tešku upalu koštanog tkiva i ruka mi je natekla do neprepoznatljivosti. Opet sam uspio spasiti ruku od amputacije, a liječenje sam nastavio u Nashvilleu u SAD-u, u svjetskom središtu country glazbe, gdje sam na specijalizaciji zatekao sugrađanina dr. Branimira Čatipovića, koji mi je puno pomogao.

U Americi sam boravio tri i pol mjeseca, a nakon povratka sam se prvi put, onako pošteno, upoznao s Antom Reljanovićem i od tada smo često u kontaktu, jer što rat poveže, teško se može raskinuti – ističe dugogodišnji član Viteškog alkarskog društva.

Cjeloviti članak pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:49