Riječki lockdown zbog sifilisa: Stožer je i tada prijavljivao zaražene, poduzetnici su se bunili

Povijest se ponavlja, kaže već prilično otrcana fraza, a mi ljudi zbog ograničenog vijeka trajanja koji u najboljim, ali vrlo rijetkim slučajevima dogura do jednog stoljeća, skloni smo razmišljanju da se ovo što je sada i trenutno događa samo nama. Ipak, ljudima koji su upoznati s poviješću medicine sve što se događa danas djeluje jako poznato. Covid-19 je, po svim do sada dostupnim informacijama, krenuo iz Wuhana u Kini i jedna je od brojnih novotarija s tom bolešću i to što, za razliku od većine dosadašnjih, nije dobila ime po mjestu nastanka, jer se to u politički korektnom svijetu smatra neprimjerenim.

No, daleke 1800. godine negativne konotacije oko povezivanja bolesti i lokaliteta na kojem se pojavila nikome nisu bile ni na kraj pameti. Tada se jedna nova epidemija, koja je vladala punih pola stoljeća, a koju su proučavali i o kojoj su pisali disertacije na sveučilištima i u Padovi i Beču, javila u Rijeci, točnije u njezinoj okolici. Riječ je o epidemiji takozvane škrljevske bolesti, koja je dobila ime po Škrljevu, malom naselju u riječkom zaleđu. Ta epidemija do današnjih dana nije potpuno razjašnjena i povjesničari medicine zastupaju tezu da se radilo o endemskom sifilisu, dakle sifilisu koji se javlja na određenom području. No, Amir Muzur, profesor povijesti medicine na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci i Medicinskom fakultetu, koji je o škrljevskoj bolesti, ili "škrljevu", kako su je također zvali pisao u par radova, nije sklon takvom tumačenju.

- Vjerojatno je sve i počelo kao endemski sifilis gdje ključni prijenos nije čak ni spolni, nego preko ranice, recimo, ako netko ima ranu na ustima pa s drugima dijeli čašu, pehar i slično. I u vrijeme kada se pojavila, neki su zastupali mišljenje da se radi o sifilisu. Ali, stvar je malo kompliciranija od toga. U nekakvom vrhuncu epidemije u prvoj polovici 19. stoljeća navodi se da je škrljevskom bolešću zaraženo čak 13 tisuća stanovnika u riječkoj regiji, a Rijeka je, zajedno s okolicom, tada imala 40-ak tisuća ljudi. To je nemoguće sa sifilisom, da se zarazi svaki treći stanovnik. Ono što je najvjerojatnije jest da je sve zaista krenulo sa sifilisom, koji ima tipične simptome, no s vremenom je škrljevska bolest postala dijagnostička moda pa su se pod nju gurali i razni drugi simptomi. Sudeći po svim dostupnim izvorima, škrljevska bolest vjerojatno je mnogima služila za izbjegavanje mobilizacije, jer je tada na ovim područjima bila francuska vojska koja je silom regrutirala vojnike za ratove koje je vodio Napoleon. Ljudi su se dosjetili, 'odlično, ako imaš škrljevo, neće te uzeti'. To, pak, potvrđuje anegdota na Grobniku, iz jednoga mjesta. Lokalni načelnik je poslao poruku: 'Niki ne more va vojsku, si smo bolni od škrljeva' - priča Muzur.

Dijagnostičke mode su, priča Muzur, nešto što se i inače događa u medicini.

- Recimo, jedan liječnik se počne baviti nekom bolešću jer piše doktorat, ili neki članak. I sad, kako on svima priča o toj bolesti, sve pita nešto, u jednom trenutku dogodi se da svi počnu gledati tu bolest tamo gdje je nema. To onda postaje dijagnostička moda. To se vrlo vjerojatno dogodilo sa škrljevom, jer je bolest bila medijski atraktivna i na razini opće populacije i na razini najviših znanstvenih krugova. O kojoj riječkoj temi se raspravljalo na francuskoj Akademiji? O škrljevskoj bolesti. Kako su Francuzi bili tu početkom 19. stoljeća, škrljevo je postalo francuska, a potom i europska tema. Imate doktorate i u Padovi i u Beču koji se pišu o škrljevu - govori.

Dva su tumačenja kako je škrljevska bolest, odnosno sifilis iz kojeg je nastala ta dijagnoza, uopće stigla u Rijeku, odnosno u Škrljevo. Po jednome, u Škrljevo su je importirala dva mornara i dvije žene, i to 1790. Drugi je, pak, povezuju s bolešću koju su zvali margaritica (margitica, margica) nazvanoj po lokalnoj prostitutki koja ju je proširila 1785. Bilo kako bilo, prvo pismeno izvješće o toj bolesti, koje će kasnije poslužiti kao tema disertacija u Padovi, Beču i Parizu, gradskim vlastima uputio je riječki protofizik (glavni gradski doktor) 28. lipnja 1800. godine. Već on sugerira da se najvjerojatnije radi o endemskom sifilisu.

Amir Muzur, profesor na Medicinskom fakultetu

Srdjan Vrancic/Cropix

Prema najnovijim istraživanjima, škrljevska bolest kao uzrok smrti u matičnim knjigama u okolici Rijeke pojavljuje se u rujnu 1809., odnosno 1812. godine u Kastavštini. Claude Antoine Boue, kirurg Napoleonove armije u Hrvatskom primorju, piše 1814. disertaciju o vlastitom iskustvu liječenja škrljevske bolesti živom, podržavajući tezu da se radi o sifilisu. Iako je Rijeka bila znatno manje pogođena od okolice, 1828. bolest ulazi u udžbenik o sifilitičnim bolestima pod nazivom "mal de Fiume". U razdoblju između 1816. i 1825., škrljevska bolest navodi se kao uzrok smrti kod dva posto svih umrlih u Rijeci. Najgora je situacija na području Bakra i Grobnika, gdje je škrljevu podleglo između 6 i 12 posto svih umrlih. Amir Muzur kaže da su se kroz čitavo to vrijeme Rijekom i okolicom širile i druge epidemije koje su bile puno opasnije od škrljevske bolesti, ali ih je ona, zbog medijske atraktivnosti, potisnula u drugi plan. - U periodu o kojem govorimo, u Rijeci je pet puta više ljudi umiralo od tuberkuloze, a dva puta više od boginja nego od škrljeva. Epidemija tuberkuloze ovdje je vladala više od stoljeća. U periodu između dva svjetska rata, o Rijeci se piše kao o tuberkulozom najpogođenijem gradu u Kraljevini Italiji - govori povjesničar medicine.

Sifilis je u Europu iz Amerike donijela posada s putovanja Kristofora Kolumba. Rijeka se, pak, kao slobodna luka počela razvijati prvom polovicom 18. stoljeća, a s brodovima i mornarima počele su stizati i razne zarazne bolesti. Ime škrljevska bolest novoj je pošasti iz 19. stoljeća nadjenuo glavni gradski liječnik Giovanni Battista Cambieri koji se u Rijeku doselio iz Italije i vrlo brzo se, kao liječnik, susreo s epidemijom koju će povezati sa Škrljevom. Piše o bolesti svojim kolegama u Europi, a lista simptoma se širi. Njegova je ona ranije spomenuta procjena o 13 tisuća zaraženih, što je zaintrigiralo europske znanstvenike.
- Na početku je izgledalo da je to nekakva grlobolja, tu i tamo osip, dakle vjerojatno neki endemski sifilis. Međutim, kasnije se vidjelo škrljevo i u tipičnim znakovima svraba, i sa znakovima koje kasnije prepoznaju kao lepru, jer lepra je u to vrijeme još postojala, i u onome što bismo danas prepoznali kao gripu ili neki slični infekt. Sve je prolazilo pod škrljevo - priča Amir Muzur.

Cambieri 1816. traži i dobiva dozvolu od vlasti da eksperimentira s terapijama za škrljevsku bolest, koje su uključivale čak i autoinokulaciju (samoprijenos). Na mjerama suzbijanja surađivao je s peštanskim dermatologom Ignazom Stahlyjem. Epidemija je u nekoliko navrata izazivala pravu paniku - uspostavljene su karantene, u Kraljevici, koja je bila u funkciji čak do 1859., kao i u Bakru, a privremena bolnica bila je u Adamićevoj kući na današnjem Titovom trgu u Rijeci, dok je riječka Gradska bolnica, svečano otvorena 1823., imala i odjel za škrljevo. I mjere su bile vrlo slične kao danas - pojedine općine imenovale su "suce", nešto kao današnje voditelje stožera, koji su prisezali da će prijaviti svaki slučaj bolesti.

U Rijeci se zabranjuju plesovi, građanima se preporuča često mijenjanje rublja i održavanje higijene... Pomorci koji su odlazili iz Rijeke dobivali su na tadašnjoj putovnici i potvrdu da nisu zaraženi škrljevom, bez koje se nisu mogli ukrcati na brod. Već doktor Mašić u svojem izvještaju iz 1800. piše o 2,600 oboljelih, a u Rijeci je, pod dijagnozom škrljeva, između 1818. i 1825., hospitalizirano 2,259 osoba. U periodu između 1818. i 1859. izvršeni su liječnički pregledi ukupno 131,484 osobe, a na taj način pronađeno je oko 3,000 zaraženih, čije su kuće dezinficirane i određeni su im skrbnici za imanje, dok su oni završili u bolnici.

U Kraljevicu će, pak, zbog škrljeva doći najveći autoriteti bečke dermatovenerologije, Carl Ludwig Sigmund, Ferdinand Hebra i Gustav Pernhoffer koji će u svojoj monografiji iz 1868. zanijekati posebnost škrljevskog sifilisa. Bilo je, kao i danas, puno praznovjera i narodnih zabluda pa se, kako kaže Muzur, spominje da su u Labinu škrljevsku bolest liječili tako da bi zaraženu osobu potopili u bačvu, u kupku s kravljim izmetom.

Bolest se kasnije počela svuda dijagnosticirati, čak i u Dalmaciji. Vjerojatno se pojavio i tamo neki slučaj endemskog sifilisa pa je neki liječnik, koji je pratio medicinsku literaturu, prepoznao ono što se opisuje kao škrljevo. Koliko je zaista bilo pravih slučajeva endemskog sifilisa, to je danas stvarno teško procijeniti, ali obično se radi o par stotina slučajeva, nikako o svakom trećem stanovniku - govori Muzur. Mjere koje su se poduzimale protiv bolesti u jednom su dijelu bile slične današnjima, dakle izolacija zaraženih, zabrana javnih okupljanja i preporuka za higijenu ruku, ne diranje lica...

- Javno zdravstvo je bilo u Rijeci dosta dobro razvijeno. Od sredine 18. stoljeća pa praktički do Prvoga svjetskog rata ono je bilo uzorito - priča Muzur. Upravo je epidemija kolere iz 1886. škrljevsku bolest pomalo gurnula u zaborav. Kolere je u ovim krajevima, naravno, bilo i prije toga, a uz tu je bolest vezana i jedna zanimljiva priča.

- U 19. stoljeću ne samo u Rijeci, već i u Trstu, senzacija je bio limun, za kojeg se mislilo da liječi koleru. Ne govori se o vitaminu C i stvarima koje danas znamo, nego se vjerovalo da je to lijek. Onda se jedan trgovac iz Voloskog obogatio na trgovini limuna. To je bio famozni Ivan Minak, koji je osnovao brodogradilište - priča Muzur. U 20. stoljeću, 1918., došla je, pak, španjolska gripa, jedina zaraza koja se, po pandemijskim razmjerima, može usporediti s današnjom pandemijom covida. Muzur kaže da su se i tada provodile mjere slične današnjima, poput zabrane plesova, balova, kazališnih predstava...

Na pitanje je li se i tada preporučivalo nošenje maski u Rijeci, Muzur odgovara da o tome nema zapisa. Pitam ga jesu li se i u minulim stoljećima poduzetnici bunili da epidemiološke mjere uništavaju ekonomiju. - Da, bilo je i toga. Recimo, postoje zapisi iz vremena kuge, gdje se trgovci u Dubrovniku žale da im posao propada jer je roba 'zarobljena' na brodu koji mora biti u karanteni 40 dana, a ako bi se netko od posade u tom periodu zarazio, produžavalo se za još 40 dana. Onda, bunili su se i brodari, govorili su da, ako ne mogu tamo iskrcati robu, idu u Veneciju, gdje nema obavezne karantene - priča Amir Muzur.