RUŠENJE MITOVA Lani smo uvezli samo 13 posto struje, ali čak polovicu plina

Hrvatska vlada jučer je prihvatila izvješće Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) za 2014. godinu. Iako je riječ o dokumentu koji se bavi razdobljem od kojeg je prošlo već gotovo osam mjeseci, HERA-ino izvješće daje iznimno kvalitetan uvid u stanje hrvatskog energetskog sustava, koji je zapravo i ogledalo glavnih gospodarskih trendova u zemlji - ali i donosi mjerljive i verificirane podatke koji, pak, jasno demantiraju cijeli niz mitova koji se stalno pojavljuju u javnom prostoru, prilikom rasprava o budućnosti hrvatske energetike.

1. Hrvatska se treba jače fokusirati na obnovljive izvore energije

Ovu tezu ekološki aktivisti i njihovi politički saveznici često ponavljaju kao svojevrsnu dogmu, ali nikad uz detaljnu analizu tehnoloških i financijskih izazova koje bi ona izazvala. Zahvaljujući HERA-inu izvješću može se steći dobar uvid u ekonomski aspekt jačeg razvoja proizvodnje energije iz vjetra, sunca, biomase itd. Prema tim podacima, energija proizvedena u toj vrsti elektrana, čija se proizvodnja potiče, zadovoljila je 5,5 posto ukupne potrošnje energije u Hrvatskoj. Tim tzv. povlaštenim proizvođačima, odnosno vlasnicima tih elektrana, u 2014. isplaćeno je 824 milijuna kuna poticaja (bez PDV-a). U prosjeku, cijene tako proizvedene energije iznosila je oko 116 eura po megavatsatu, što je gotovo tri puta više od prosječne cijene energije na regionalnim burzama u 2014. Najveći dio tog troška snosili su potrošači energije koji za potrebe subvencija “zelene energije” plaćaju naknadu od 3,5 lipa po kilovatsatu. Kako je prosječna potrošnja kućanstva u Hrvatskoj iznosila oko 2800 kilovatsati, ispada da je svaka obitelj u Hrvatskoj ulagače u energiju vjetra, sunca i slične elektrane subvencionirala sa 98 kuna. U često zagovaranom scenariju povećanja udjela tako proizvedene energije na 20 posto potrošnje, godišnja izdvajanja za subvencije dosegnula bi oko 3,3 milijarde kuna, odnosno 400-tinjak kuna godišnje po kućanstvu, a možda i više nastavi li se trend pada ukupne potrošnje električne energije. Utoliko, pitanje glasi jesu li građani spremni plaćati takav trošak?

2. Hrvatska spada među najveće uvoznike električne energije na svijetu

Omiljena mantra bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića kojim je pravdao svoje megalomanske projekte i konzekventno povećanje cijene struje potpuno je netočna, barem što se prošle godine tiče. Prema HERA-inim podacima, u elektranama na području Republike Hrvatske u 2014. godini proizvedeno je ukupno 12,2 teravatsati električne energije, čime je podmireno 72 posto potrošnje. Ostalih 28 posto potreba, u iznosu od 4,7 teravatsati, podmireno je iz uvoza.

Ipak, od tog uvoza čak 3 teravatsata otpadaju na energiju iz Nuklearne elektrane Krško koja se, s obzirom na to da joj je HEP suvlasnik, teško može smatrati uvozom. Dakle, ispada da je tek oko 13 posto hrvatske potrošnje lani zadovoljeno uvoznom električnom energijom. Taj udjel uvoza spada među manje u cijeloj Europskoj uniji, iako valja napomenuti da je 2014. bila hidrografski vrlo bogata godina, a HEP-ove hidroelektrane, koje čine dominantni dio njegova proizvodnog portfelja, ostvarile proizvodnju blizu rekordnih razina. Sušna godina vjerojatno će povećati uvoz energije, no ne do razine svjetskog vrha o kojem je govorio Čačić, pogotovo s obzirom na to da potrošnja već godinama pada.

3. Umjesto da gradi nove elektrane, Hrvatskoj bi bilo pametnije da uloži u smanjenje golemih gubitaka energije u sustavu

Još jedna mantra ekoloških aktivista koja je, pokazuje izvješće HERA-e, poprilična besmislica. Famozni gubici u prijenosnom sustavu u 2014. iznosili su 1,9 posto prenesene energije, dok su u distribucijskom sustavu iznosili 8,14 posto. Znatan dio tih gubitaka odnosi se na tzv. tehničke gubitke, koji su posljedica fizikalnih zakona i ne mogu biti u potpunosti eliminirani, a njihovo smanjenje ispod određene razine je ekonomski neisplativo, tj. uloženi kapital veći je od vrijednosti dobivene energije. Za usporedbu, prema podacima Svjetske banke u razdoblju od 2012. do 2014. gubici mreže u Francuskoj iznosili su 7 posto. Znači, evidentno je da određenog prostora za poboljšanje ima, no kada bi ti gubici u Hrvatskoj bili spušteni i na pet posto, ušteda bi iznosila oko 860 gigavatsati i bila bi dovoljna da zadovolji prosječnu godišnju potrošnju 307 kućanstava. To nipošto ne treba zanemariti, no evidentno je da smanjenje gubitaka ne može zamijeniti gradnju većih elektrana.

4. Hrvatska iz vlastite proizvodnje pokriva dominantan dio svojih potreba za plinom

I ova tvrdnja stalno se pojavljuje u javnom prostoru, često se spekulira i o 70 posto plina iz domaće potrošnje, no službene brojke otkrivaju malo drukčiju sliku. Prema izvještaju HERA-e, u 2014. godini ukupna količina prirodnog plina koji je ušao u hrvatski transportni sustav - dakle plinovode - iznosila je oko 2,7 milijardi kubičnih metara. Od toga, 47,4 posto došlo je iz domaće proizvodnje, a 41,7 posto iz uvoza. Preostale količine odnose se na plin koji je povučen iz plinskog skladišta Okoli, a čije je porijeklo teško utvrditi. Ipak, ako se pretpostavi da je određeni dio i tog plina kad je utisnut u skladište bio iz uvoza, ispada da Hrvatska gotovo polovicu svoje potrošnje prirodnog plina zadovoljava iz uvoza. To stanje nije ništa novo, sličan trend bio je vidljiv i u prošlogodišnjem izvještaju, a takva bilanca jasno upućuje na rizik u slučaju većeg regionalnog poremećaja opskrbe plinom, kao u slučaju rusko-ukrajinske krize prije sedam godina. Za vjerovati je da bi u ekstremnim uvjetima nestašice plina i domaća proizvodnja mogla biti nešto uvećana, no Hrvatska bi bila suočena s redukcijama plina, i to prije svega veliki industrijski potrošači.

5. Plin u Hrvatskoj je skup

Rasprava o cijeni plina u Hrvatskoj jedna je od onih koje nikad neće doživjeti svoj epilog, no ako je suditi prema službenim podacima, to je priča s dvije strane. Tako su prosječne cijene plina u Hrvatskoj tijekom prošle godine pale za sve kategorije kupaca, no za industrijske potrošače one su i dalje bile 5,4 posto više od prosjeka Europske unije. S druge strane, cijena plina koju plaćaju kućanstva i ostali mali potrošači bile su 31,4 posto niže od prosjeka Europske unije. Ta diskrepancija evidentno je posljedica dugogodišnje socijalne politike države, gdje je dio regulirane netržišno niske cijene plina za građane bio subvencioniran kroz višu cijenu za velike potrošače. Osim što je protivna osnovnoj ekonomskoj logici, takva politika bila je i netransparentna, jer su građani umjesto na računima za energent, njegov puni trošak plaćali kroz više cijene svih industrijskih i komunalnih usluga. Također, kako će za otprilike godinu i pol dana prestati i trenutni režim državne regulirane cijene plina za kućanstva, a s obzirom na veliku razliku cijene u Hrvatskoj i EU, evidentno je da bi računi hrvatskih građana za plin nakon 1. travnja 2017. mogli znatno porasti.