Prije dva dana obilježen je Dan djece oboljele od malignih bolesti. Nažalost, velik broj njih dane odrastanja i sazrijevanja mijenjaju bolesničkim odjelima. Liječenje traje godinama, a osvrtanje na taj period života nikada na iščezne.
Da je to tako, potvrđuje Saša Vondra iz Sirača, čiju priču je objavio Moj Portal. Danas 45-godišnjak svoje je tinejdžerske dane proveo u bolesničkoj postelji.
Ovozemaljski pakao
„Sve je počelo davne 1993. godine. Fotografije polako blijede, ali ona sjećanja u glavi i nakon 30 godina tako su svježa i snažna. Danas kada uđem na takav dječji odjel, to je onaj svijet u kojemu sam kao dijete prošao doslovce ovozemaljski pakao. Ne može se opisati, ne može se ni slikama dočarati. Mjesto gdje nikada ne biste htjeli biti, ni kao posjeta, a kamoli blisko suočeni s tom boleštinom. I to liječenje ne traje jedan dan. Niti nekoliko dana. Niti nekoliko mjeseci. Niti godinu dana... To je višegodišnje liječenje. A život vam se promijeni zauvijek. Sjećam se malog Matije iz Vinkovaca, tada je imao oko deset godina. Krevet uz krevet sjedili smo i držali zdjelicu za povraćanje. Gledajući jedan u drugoga. 24 sata mučnine i bolova, priključeni na kemoterapije po četiri dana bez prekida. Nema spavanja, ne možemo ništa jesti, samo se pitamo ima li kraja ovim patnjama. I onda on pukne i vikne: „Pa je li ti Saša možeš vjerovati u ovo!?“ Pitam ga: „Ma u koje!?“ kaže on: „Pa preživimo RAT i dobijemo RAK!!!“
I nastavi: „Pa naš život niti malo nije dosadan, malo u školu, pa došao rat, opet malo u školu i sada u bolnici bljujemo cijele dane i noći...“
Život sa suzama - gorkim ili slatkim
U sobi je bilo osam kreveta, svi su poskočili i smijali se pola sata bez prekida. Kod nas tada nisu vrijedila pravila „Samo hrabri pobjeđuju“! Svi smo bili hrabri! Boriti se i pobijediti rak! Svi smo se borili! Zaplači kada ti je teško! Svi smo plakali! Budi snažan i pozitivan! Svi smo bili! Iz poštovanja prema onima koji su nas napustili, a svi smo imali isti cilj i isto se borili, nije pošteno reći pobijedili smo rak! Time bi sve svoje prijatelje, koji na žalost nisu više ovdje, stavili u položaj gubitnika. Jednostavno ogroman splet svih mogućih okolnosti.
I dalje živimo i živjet ćemo sa suzama, gorkima i slatkima. Zavisi od nalaza nakon kontrola. Kontrola do kraja života.
P.S. Pozdrav Matiji u Njemačkoj“, ovim se riječima Saša na svojem Facebook profilu osvrnuo na sve ono što je prošao tih davnih tinejdžerskih dana.
U podužem razgovoru je za Moj Portal otkrio još neke detalje iz perioda života koji nikada neće zaboraviti. Ispričao im je što najviše pamti, ali i otkrio poruku koju ima za svu onu djecu koja danas proživljavaju najteže dane u svojem životu.
Razorena rebra
- Moja dijagnoza je bila maligni tumor kostiju – odnosno Ewingov sarkom. Bio je sakriven na rebrima, no to se otkrilo tek kasnije, nakon godinu dana. U tih godinu dana natrpio sam se strašnih bolova od kojih nisam mogao spavati. Nitko mi nije vjerovao da me tako boli. Liječio sam se u Klaićevoj bolnici, tamo su mi otkrili da je tumor veličine 8 puta 8 centimetara, dva i pol rebra su mi bila doslovno razorena, prisjeća se Saša tih bolnih trenutaka i dodaje kako smatra da su tada dijagnostika i samo liječenje bili znatno brži nego danas.
- U sedam dana dobio sam dijagnozu. Znači, locirano je mjesto tumora, napravljena mi je biopsija, saznalo se o kojem je tumoru riječ, prvi put sam operiran i primio sam prvu kemoterapiju. Danas se na sve to čeka po nekoliko mjeseci, ističe Saša i dodaje kako je prva operacija trajala šest sati. Njegovim roditeljima je rečeno da se ništa ne može učiniti, zatvorili su ga i rekli da će pokušati liječenje s kemoterapijama pa što bude.
No, Saša je izdržao i do druge operacije, pa treće, šeste, a kasnije je ustanovljen recidiv na plućima i nozi.
Preživio je šest operacija, 24 ture kemoterapija, brojna zračenja... No, njegovo tijelo i um bili su jači od zloćudnog Ewingova sarkoma.
Bolesnički dnevnik
- Nitko mi nije davao nikakve šanse. S 18 godina naprasno sam prekinuo liječenje. Moji prijatelji su jedan po jedan odlazili, a meni su liječnici stalno govorili: „Još malo, pa još jedna, pa još dvije ili tri kemoterapije“. Nisam više psihički niti fizički to mogao izdržati. To je sve, uz kraću pauzu, trajalo punih četiri godine, čitavo moje tinejdžerstvo. Da se razumijemo, ja nisam nikada bio protiv medicine, no više nisam mogao izdržati liječenje. Čak nisam htio više ići niti na kontrole.
Inače, Saša je u bolnici pisao bolesnički dnevnik o svemu što mu se događa.
- Kada sam ga počeo pisati znao sam da neće biti dovoljna jedna bilježnica, niti dvije... Na kraju zbog recidiva bilo je i tri dnevnika. Svakodnevno zapisivanje svojih osjećaja, pogleda oko sebe i pogleda u sebe. Bilo je ispisano stotine i stotine stranica u skoro četiri godine. Silno sam želio da još bude dnevnika, još dana, jer to je značilo samo jedno - život. Pred kraj sam sve manje pisao, kod kuće svega dvije tri rečenice, a onda jednoga dana napisao i zadnju: "Ne mogu više psihički niti fizički"! Otišao sam igrati nogomet dan uoči kemoterapije, dok je mama kod kuće pripremala stvari za bolnicu. Još tu večer sam joj rekao: "Ne moraš spremati ništa, odustajem od liječenja i sutra ne ostajem nego se vraćam kući. Nakon recidiva sam putovao sam na kemoterapije i zabranio posjete, kao što sam se sam vraćao kući nakon četiri dana terapija. Mama se nakon našeg razgovora uplašila da bi stvarno mogao odbiti kemoterapiju, pa je to jutro pošla sa mnom. Prvi put, svih tih godina sam išao sa smiješkom u Zagreb znajući da ću još isti dan ići igrati nogomet s prijateljima, a ne biti priključen preko katetera na prehidraciju. Došli smo na odjel. Tete su me dočekale, uzele moju torbu od mame i uvele u sobu pokazujući krevet koji me čeka.
Zagrlio sam ih i rekao im da je ovo moj krevet, ali ne danas, nego kada dođem izvaditi kateter. Samo sam se došao pozdraviti i oprostiti od prijatelja, sestara i doktora... Kada je doktor saznao da želim prekinuti liječenje i upitao me mislim li to stvarno, malo sam se skamenio, oči u oči s osobom koju strašno cijenim, koja mi je sve omogućila, uklonila bolove, dala život...
Farma koza, vjera i čitanje
Rekao sam mu da tragova bolesti više nema, da primam kemoterapije zbog sigurnosti, a fizički i psihički sam sve lošije... Priznao sam mu da me bole duša i tijelo. Svi su se umiješali, no bio sam uporan. Doktor je ustao, pružio mi ruku i zagrlio me. Rekao je da poštuje moju odluku. Potpisao sam tada prekid liječenja i bio slobodan od svega. Nakon par dana kod kuće sam zapalio sve snimke, sva otpusna pisma i dnevnike, sve što me podsjećalo na bolest misleći da će mi biti lakše, ali neke stvari je jednostavno nemoguće bilo zaboraviti. Punih 15 godina nisam ušao u bolnicu, nisam htio, priča Saša i potvrđuje da za Ewingov sarkom na Internetu piše kako je uz kemoterapiju, zračenje i operaciju moguće produljenje života do tri godine. U slučaju recidiva do godinu dana.
- Djeca koja su bolesna i koja imaju taj sarkom čitaju takve informacije na Internetu. Odmah u startu im se događa da gube volju za borbom. Ja, srećom, nisam imao Internet jer da jesam, vjerojatno danas ne bih s vama razgovarao, uvjeren je Saša koji je narednih 10 godina bio aktivan u raznim udrugama kao potpora oboljelima.
Redovito je posjećivao oboljele u bolnicama, bio s njima u kontaktu, bodrio ih. I ne samo oboljele, već i njihove roditelje, prijatelje, braću i sestre…
- Izgubio sam se u tome i onda sam se povukao na neko vrijeme da malo dođem sebi, bilo mi je previše. Danas radim ono što sam oduvijek htio. Farmer sam. Sretan sam jer imam farmu koza, priznaje Saša koji danas živi u skladu s prirodom, a osim toga, snagu mu daje vjera i čitanje koje ga umiruje.
Upitali su ga ide li danas na kontrole i kakvog je općenitog zdravlja.
Strah od povratka bolesti
- Na kontrole idem po potrebi, kada me baš nešto zaboli. Tako da budem miran. A što se tiče zdravlja, imam strašna oštećenja na svim vitalnim organima, što je očekivano jer smo primali strašno jake, agresivne kemoterapije. Oštećeni su mi bubrezi, jetra, srce… Posljedice su tu. Svjestan sam da se neka cijena morala platiti da danas budem ovdje, među živima, priznaje Saša kojeg su upitali što bi savjetovao djeci koja se danas bore protiv zloćudnih bolesti.
- Nas je bilo osam tamo u sobi i svi smo bili jako povezani. Danas mi se čini da to nije baš tako. Djeca su otuđenija, ali i roditelji prave jako puno grešaka. Naravno, nehotice i nenamjerno. Ja kada i danas razgovaram u bolnici s djecom uvijek se postavlja pitanje kome je teže – bolesnoj djeci ili njihovim roditeljima. Djeca u glavi sama moraju posložiti mozaik, boriti se i držati se svoga pravca. Roditelji su danas 24 sata uz svoju djecu, a sa mnom je majka smjela biti dva sata. A onda sam joj zabranio da dolazi i ta dva sata dnevno. Nisam želio da me gleda u takvom stanju, a nisam niti ja nju mogao gledati uplakanu. Povraćao sam i imao velike bolove i mir je jedino što mi je trebalo i godilo da smognem snagu i da se borim, priznaje Saša koji je cijeli proces svoga liječenja gledao kao jednu misiju kroz koju mora proći. Svaku je terapiju uredno izdržao i nikada nije pravio problem, kaže nam.
Većini ljudi koji su ozdravili, preboljeli rak, najteže je ne pomisliti da se on vratio pri svakom i najmanjem zdravstvenom problemu. Pitali su Sašu kako on gleda na to.
Liječnica i onkolog kao važne karike
- To je nešto strašno. Kada neka bol primjerice traje duže od dva dana, nema više spavanja niti jela od straha. Zadnji put mi se to dogodilo prije otprilike osam godina. Zaboljela me potkoljenica i to baš tamo gdje sam imao metastaze. Počela me boljeli noga, sve mi je utrnulo, čak sam osjetio i neku kvržicu. Dok sam napravio sve pretrage prošlo je dva mjeseca. U tom sam periodu smršavio osam kilograma. A ispostavilo se da nije ništa, srećom, prisjeća se Saša.
Na kraju razgovora istaknuo je Saša još jedan, njemu osobito važan, detalj. A to je liječnica koja ga je pratila na cijelom njegovom putu bolesti i ozdravljenja. A to, kako kaže, čini i danas.
- Molim vas, dozvolite mi da se zahvalim i mojoj liječnici obiteljske medicine, Ljiljani Žunić. Ona me vodila od samih početaka bolesti sve do danas, ima velike zasluge u cijeloj ovoj priči i definitivno je jedna od najvažnijih karika u mojem životu.
A zaboraviti neću niti svojeg onkologa koji me liječio dok sam bio dijete, mladić. Te veze su toliko jake da traju cijeloga života. Kasnije sam ga posjećivao u domu za starije, preminuo je…
-Moj me onkolog četiri godine vodio, još od davne 1993. godine. Cijeli svoj život je posvetio oboljeloj djeci, cijeli svoj život je živio za nas. Tisuće djece je prošlo kroz njegove godine rada, i u vrijeme mirovine je radio volonterski.
Iz zla izvukao najbolje
Posjetio sam ga u domu za starije. Nakon dugog razgovora, brojnih informacija koje mi dao, dobio sam odgovore na brojna pitanja, ne znam koliko sam mu se puta zahvalio za sve, ali i on meni istom mjerom zbog toga što sam ga iznenadio. Da, bilo je i nešto suza, ali i smijeha. Sestre ga dugo nisu vidjele tako raspoloženoga. Bog ga blagoslovio. Svojevremeno je bio u top tri europskih onkologa i među najvećim svjetskim onkolozima, ovako priča za svog, danas pokojnog liječnika Saša koji je svjestan da je njegov cijeli život obilježen rakom.
Najprije borbom protiv bolesti, zatim strahom da se tumor ne vrati, a onda i pomaganjem onima koji su danas u istoj koži kao što je on nekada bio.
U tome i jest ljepota ovog svjedočanstva. Iz svakoga zla izvući ono najbolje, a Saša Vondra upravo to cijeloga svojeg života nesebično čini. I čini se kako ne namjerava stati…, piše Moj Portal.