Šeks je morao biti uz Kosor jer je znao da ga u svom timu Karamarko ne želi

ZAGREB - Samo dva tjedna prije unutarstranačkih izbora Vladimir Šeks objašnjavao je u Osijeku tamošnjim HDZ-ovcima kako Jadranka Kosor sigurno pobjeđuje u utrci za čelno mjesto HDZ-a. Jedan od hrabrijih usudio ga se pitati što će se dogoditi ne pobijedi li. “To je nemoguće”, rekao je samouvjereno Šeks, načinom na koji se govori o notornim činjenicama. “To je apsolutno nemoguće”.

Oni koji su, među rijetkima, uz njega bili nakon objave izbornih rezultata u noći s nedjelje na ponedjeljak kažu da je djelovao potpuno slomljeno, očajno i izgubljeno. Tako je zvučao i dan nakon definitivnog političkog sloma kad sam ga u ponedjeljak oko 14 sati, dok se spremao na objed, upitao misli li da za njega, kao gubitnika, ima mjesta u Karamarkovu pobjedničkom timu.

Uskoro 70 godina

Nije bio nimalo voljan za razgovor, ali je praveći znatno dulje pauze između ionako dugih stanki koje čini u govoru, rekao da priznaje rezultate izbora i da je spreman snositi njihove konzekvence. Vladimiru Šeksu, koji će 1. siječnja 2013. napuniti 70, bilo je potpuno jasno da je to njegov politički kraj. Zvučao je poput osobe kojoj je liječnik upravo rekao bolnu istinu: da joj je ostalo svega nekoliko tjedana života.

Vladimir Šeks, osnivač HDZ-a, jedini je pravi kapitalac u Hrvatskom saboru koji je ondje svih sedam mandata. Teško se pomirio s činjenicom da je poslije gubitka vlasti u državi, sada i u stranci gurnut u magareću klupu.

Ogromna politička moć Vladimira Šeksa, neupitnog gubernatora Slavonije, počela je naglo kopniti kada se sredinom proljeća 2005. razišao s Branimirom Glavašem.

U korist Glavaša

Do tada nezaustavljivi tandem koji je harao Slavonijom izgubio je silnu sinergijsku moć, u kojem će obje njegove sastavnice, “teoretičar” Šeks i “praktičar” Glavaš, neslavno završiti: Glavaš će 2008. biti osuđen na 10 godina zatvora zbog osječkih ratnih zločina, a Šeks će, četiri godine kasnije, voljom HDZ-ova članstva, biti osuđen na političku mirovinu.

No, dok su Glavaševi trabanti po Slavoniji nosali Šeksove karikaturalne makete, Šeks je na sudu, u procesu protiv Glavaša, zaobilazeći istinu u velikom luku, svjedočio u njegovu korist. Za atrofiju Šeksove političke moći, iako u velikoj mjeri, ipak nije zaslužan samo Glavašev HDSSB. Protiv Šeksa se, čak i u politički tromom slavonskom HDZ-u, počeo stvarati tihi pokret otpora. Najbolje je to osjetio u prošlogodišnjoj kampanji za parlamentarne izbore, kada su mu na HDZ-ovu skupu u Belom Manastiru dvojica lokalnih HDZ-ovaca javno rekla da on nije počasni građanin tog grada, već njegova sramota. No, Šeks to tada nije shvatio kao znak dramatičnog krunjenja njegove moći; bilo mu je lakše taj ispad pripisati navodnim HDSSB-ovim provokatorima.

Drugi udarac, nakon razlaza s Glavašem, bila je Sanaderova odluka da ga nakon izborne pobjede 2007. makne s položaja predsjednika Sabora. Šeks mu to nikada nije mogao zaboraviti. Smatrao je užasnim poniženjem da kao ustavotvorac iz prvog reda sabornice gleda Luku Bebića za onim stolom po kojem se lupa drvenim čekićem.

Ubojstvo obitelji Zec

Sanader je, na već poodmaklom putu Hrvatske prema Europskoj Uniji, sve više osjećao da mu Šeks postaje teret. Ratni zločini zbog kojih se sudilo Glavašu na puno su načina doticali Šeksa. Sve češće ga je prozivao Amnesty International. Ta ugledna međunarodna organizacija, kojoj je - kakve li ironije - Šeks pripadao krajem 80-ih prošlog stoljeća dok je bio jugoslavenski disident, tražila je ispitivanje njegove ratne prošlosti, držeći ga suodgovornim za dio zločina počinjenih u Osijeku i Slavoniji.

U javnosti se ponovno počela preispitivati Šeksova uloga iz vremena dok je bio državni odvjetnik, kada su zbog proceduralnih razloga na slobodu, unatoč priznanju strašnog zločina, puštene ubojice obitelji Zec.

Slatka slast osvete

Slast osvete Šeks je osjetio kada mu je pružena prilika da Ivu Sanadera, nakon neuspjelog pokušaja unutarstranačkog puča, u siječnju 2010., šutne iz HDZ-a. Šeks je bio taj koji je smislio statutarnu mogućnost da doživotnom počasnom predsjedniku stranke, Ivi Sanaderu, pokaže crveni karton. Tada je spojio ugodno s korisnim: osvetio se Sanaderu i umilio Jadranki Kosor. Bio je to početak jednog divnog prijateljstva.

No, njegova karizma ipak se nezaustavljivo topila. Udarac mu je - u nezgodnom trenutku unutarstranačke izborne kampanje - uputio i vječiti rival, Andrija Hebrang. Prozvao je Šeksa zbog suradnje s Udbom, što je doduše kasnije demantirao, ali je ta optužujuća rečenica ostala zabilježena u novinarskom diktafonu.

Osvježio je tako stare, nikad dokazane priče iz ranih Šeksovih pretpolitičkih dana i po stranačkim kuloarima oživio sjećanja na navodna Šeksova konspirativna imena “Sova” i “Kolega”. Nekih pola godine prije nego što će Tomislav Karamarko u studenom 2011. ući u HDZ, da bi šest mjeseci iza toga došao na čelo stranke, jedan njegov dobar poznanik ispričao mi je kako mu je novi šef HDZ-a rekao da ne namjerava među zajedničare dok je ondje Šeks.

Siva eminencija

Razlozi njihove međusobne netrpeljivosti moguće su objašnjenje zašto se Šeks, nakon što je Karamarko ušao u HDZ, a stranka izgubila izbore, tako čvrsto prilijepio uz Jadranku Kosor. Šeksove procjene do tada nikada nisu omanule; nepogrešivim instinktom znao je kome se valja prikloniti. Šeks je sigurno, osim zdrave logike, imao i pouzdane informacije koji su stvarni razlozi Karamarkova povratka u HDZ.

Znao je da je vrh stranke pretijesan za obojicu, pa je izabrao Jadranku Kosor za svog pulena, znajući da će u slučaju njezine pobjede on i dalje biti siva eminencija. Osjećao se još strašno sigurnim, već tada precjenjujući vlastitu moć, kada je u intervjuu Jutarnjem listu, nedugo nakon izbornog fijaska, autoritarno rekao kako će J. Kosor biti jedina kandidatkinja na unutarstranačkim izborima. Bila je to njegova poruka članstvu, ali i strašna greška u koracima. Lavinu stranačkog nezadovoljstva tada je pokrenuo Darko Milinović, rekavši kako Šeks ne može govoriti u njegovo ime.

Zato je teško reći da se Šeksov fiškalski instinkt preračunao kada je odlučio stati uz Jadranku Kosor. On drugog izbora nije imao. Znao je da nije Karamarkov igrač i da ga ovaj ne treba u svom timu. Šeksova rečenica kako je spreman snositi konzekvence izbornog rezultata, odnosno Karamarkove pobjede, to jasno potvrđuje.