Politiziranje i ideologiziranje oko dvaju slučajeva likvidacije slovenske Udbe, Stjepana Crnogorca i Nikice Martinovića, o kojima je u petak raspravljala Komisija za ljudska prava slovenskog Parlamenta, pod predsjedanjem Eve Irgl, duboko je pogodila nazočnu rodbinu, sestru i brata, č.s. Bernardinu i Ferdu Crnogorca, te Ivana Basića, Martinovićeva rođaka, piše Slobodna Dalmacija .
Rodbina je nakon 40-ak godina došla čuti na koji su način skončali njihovi najbliži, o čijoj sudbini nizu znali puna četiri desetljeća. Za Crnogorca se još ne zna ni gdje je ukopan.
Roman Leljak, Slovenac koji se dugo godina bavi istraživanjem Udbine dokumentacije, među dostupnim papirima slovenskog državnog arhiva pronašao je materijal o dvojici ubijenih Hrvata, o otkriću obavijestio rodbinu, a o potrebi da se svi materijali o zločinima tajne komunističke policije učine dostupnima kako bi se kaznili počinitelji, izvijestio je parlamentarnu komisiju.
Kako čovjek može nestati
Rasprava o tome treba li se tema komunističke tajne policije uopće stavljati pred Komisiju i Parlament ili je to isključivo stvar organa gonjenja i pravosuđa, koje mišljenje zastupa vladajuća slovenska ljevica, posebno je potresla č.s. Bernardinu.
Ipak je dobila riječ u slovenskom Parlamentu. U suzama se obratila zastupnicima, zahvaljujući istražiteljima Leljaku i Boži Vukušiću na otkrivanju istine, kao i Komisiji što joj dopušta obraćanje.
– Nikada se moja obitelj nije prestala nadati da ćemo čuti barem nešto o našem bratu, koji je kao mladi intelektualac jednostavno nestao 2. srpnja 1972. u Salzburgu gdje je bio na studiju.
Bože moj, mislili smo, kako je moguće da netko jednostavno nestane u jednoj demokratskoj i uljuđenoj zemlji, da nitko ništa o tome ne zna i da mu se zamete svaki trag. Sve ove duge godine osluškivali smo hoće li se odnekud javiti da je živ, ili da se sklonio od Udbe i da će se jednoga dana pojaviti na roditeljskom pragu. Udba je progonila čitavu obitelj, oca zatvarala, u kuću nam noću upadala, zato smo bratovljev nestanak povezivali s neljudskim sistemom.
Naš je otac je posebno teško proživljavao sinovljev nestanak, nikada ne gubeći nadu u sretan ishod. Ipak, tuga i iščekivanje su ga shrvali i umro je neizmjerno žalostan. Mi braća i sestre nastavili smo osluškivati svaku moguću vijest o djelovanju bivšeg režima, ne sluteći da se okrutna istina krije u slovenskoj pismohrani.
Konačno smo doznali istinu, sretni što konačno znamo što se našem bratu dogodilo, unatoč velikoj žalosti o spoznaji da je ubijen nevin, samo zato što je beskrajno volio svoju domovinu. Nikakvo zlo nije počinio – riječi su č.s. Bernardine pred slovenskim parlamentarcima.
Na kraju ih je skrušeno molila da joj pomognu pronaći bratovljev grob “jer svaki čovjek zaslužuje da ga se dostojno pokopa, a i bilo bi nam lakše da znamo gdje počiva i da mu kiticu cvijeća na grob donesemo”.
Udbina hobotnica
Roman Leljak predočio je vjerodostojne Udbine dokumente o likvidaciji mladog Crnogorca, njegovu putovnicu, slike, sestrina pisma, njegov rukopis... Čitava je dvorana bila ispunjena atmosferom boli. Nepravda prema čovjeku i patnja njegovih najbližih nakratko su zamijenili bešćutnu političku atmosferu, koja se ponovno satima nastavila.
Jer Udbina hobotnica je u Sloveniji još jednako jaka kao i u svim drugim državama bivše Jugoslavije. Uništava sve pred sobom, moralno i ekonomski, naglašavali su Vinko Gorenjak, prošli ministar unutarnjih poslova Slovenije, i Eva Irgl, oboje članovi Janšina SDS-a, zagovornici raščišćavanja svih zločina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....