Srežemo li udio javnog duga u BDP-u, možemo uvesti euro već 2022.

Prelazak na euro nije moguć već 2020., ali se, u najboljem scenariju, do tada mogu stvoriti uvjeti za ulazak u tehničku proceduru prelaska na zajedničku europsku valutu. To je odgovor koji smo dobili od Borisa Vujčića, guvernera Hvatske narodne banke, kao i od nekolicine drugih ekonomista na pitanje jesu li premijer Tihomir Orešković, ali i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović realni kada najavljuju uvođenje eura do 2020. Pritom guverner nije izričito naveo godinu u kojoj bi Hrvatska mogla prijeći na euro, ali ako zbilja uspijemo u dosta ambicioznom naumu da 2020. uđemo u tzv. tečajni mehanizam, tada bismo već 2022. ili 2023. mogli ostati članica eurozone. To nam je potvrdio i Velimir Šonje, direktor konzultantske kuće Arhivanalitika, ali su i on, kao i Zrinka Matijević Živković, direktorica Direkcije za ekonomske analize RBA, te Maruška Vizek s Ekonomskog instituta naveli da je zbilja riječ o iznimno ambicioznoj ideji koju će biti vrlo teško ostvariti.

Najveći problem

Boris Vujčić nam je pritom rekao da mogućnost uvođenja eura ovisi o spremnosti da ozbiljno pristupimo procesu ispunjavanja Nacionalnog plana konvergencije i Nacionalnog programa reformi kojima bismo realizirali tehničke pretpostavke prelaska na euro, prvenstveno one strukturne promjene koje bi omogućile povećanje potencijalne stope rasta gospodarstva. “Da bismo uopće mogli doći u poziciju prelaska na euro, prvo bismo morali tijekom dvije godine značajnije smanjivati udjel javnog duga u BDP-u, s time da projekcije pokazuju da je takav trend održiv u srednjem roku i potom pristupiti razgovorima za ulazak u tečajni mehanizam (eng. Exchange Rate Mechanism – ERM II).

Nakon ulaska u ERM II, tijekom iduće dvije godine moramo zadovoljiti tzv. Maastrichtske kriterije koji se odnose na stopu inflacije, dugoročne kamatne stope, proračunski deficit, javni dug i stabilnost tečaja kune prema euru. Pritom naš najveći problem u ispunjavaju pet potrebnih kriterija za prelazak na euro jest smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u koji je, prema zadnjim podacima, na razini od oko 85,3 posto, jer bi ga u iduće dvije godine (2017. i 2018.) trebalo značajnije početi smanjivati”, rekao nam je Boris Vujčić. No, dodao je, potrebno je znati da za prelazak na euro nije nužno ispuniti fiksni kriterij o smanjivanju udjela javnog duga u BDP-u na 60 posto, već je moguće i dovoljnom brzinom smanjivati udjel u javnom dugu, slijedom čega EK može odlučiti da smo vjerodostojni u tom pogledu i “odobriti” nam prelazak na euro.

“Do 2020. nećemo ući u Europsku monetarnu uniju, ali bismo mogli ući u ERM II, što bi doista značilo efektivan početak priprema za uvođenje eura, o čemu smo i razgovarali premijer i ja. Uglavnom, u Nacionalnom planu konvergencije i Nacionalnom programu reformi naglasak mora biti na održivom smanjenju udjela javnog duga u BDP-u, odnosno o strukturnim reformama na povećanju konkurentnosti gospodarstva, odnosno povećanju stope rasta produktivnosti, koji su i ključni preduvjeti za održivo smanjenje udjela javnog duga u BDP-u.

Poželjan cilj

Na taj način ti dokumenti mogu, i po mom mišljenju trebaju, postati okosnica srednjoročne ekonomske politike, koja je, bez obzira na uvođenje eura, koje ovisi, što ne treba zaboraviti, i o stanju u eurozoni, poželjan cilj”, istaknuo je guverner.

Velimir Šonje nam je rekao da u potpunosti podržava vraćanje uvođenja eura kao strateškog cilja. “Težnja ka euru vraća fiskalnu disciplinu i strukturne politike u fokus ekonomske politike. Riječ je o pokretnoj meti i manje je važno hoćemo li uvesti euro koju godinu prije ili poslije.

Fiskalna disciplina

Najvažnije je imati strateški cilj i rezon zašto se neke mjere poduzimaju, a neke ne. Uostalom, manje zemlje članice koje imaju euro i kakvu-takvu fiskalnu disciplinu imaju i rast i za barem dva postotna poena niže kamate nego Hrvatska pa je već i ta činjenica pokazatelj zašto ovaj cilj ima smisla”, naglasio je Šonje, dodajući kako bi trebalo napraviti velike pomake u organizaciji države da taj cilj ostvarimo 2022.

Zrinka Matijević Živković napominje da se radi o hvalevrijednoj zamisli, ali da će u realnosti to biti jako teško provesti. “To bi značilo da država i kod konsolidiranja proračuna i u provođenju strukturnih reformi mora ubaciti u petu brzinu, te da ne dođe do nekih vanjskih negativnih šokova”, kazala nam je direktorica Direkcije RBA. Maruška Vizek tvrdi, pak, kako samo za stabiliziranje duga na sadašnjim razinama u ovoj godini treba postići primarni suficit od oko 4,5 milijardi kuna, dok smo u 2015. bili u primarnom deficitu od oko 4,5 milijarde kuna. “To znači da bi u idućim godinama primarni suficit trebao iznositi oko deset milijardi kuna ako želimo smanjivati udjel javnog duga u BDP-u za oko dva postotna poena godišnje”, istaknula je Vizek, dodajući da takvu politku može provoditi samo čvrsta Vlada, a “sadašnja Vlada ne može izabrati niti ministra obrane”.

Naime, prema neslužbenim podacima iz domaće središnje banke, u 2017. i 2018. morali bismo smanjiti udjel javnog duga po dva postotna poena godišnje (dva posto) da bi Europska komisija i Europska središnja banka dopustile da uđemo u proces “tečajnog mehanizma”, dok bismo oko 2022. morali doći na oko 75 posto udjela javnog duga u BDP-u da bi Europska komisija mogla donijeti odluku o ulasku Hrvatske u eurozonu. Do sada su Grčka, Irska, Italija i Belgija ušle u eurozonu a da nisu imale udjel javnog duga u BDP-u ispod 60 posto, nego im je bilo “priznato” da dovoljno brzo smanjuju udjel javnog duga u BDP-u. Međutim, naši sugovornici tvrde da će mnogo teže uvjeriti EK i ECB da se i nama pruži takva mogućnost.