Srušen je mit: Struju uopće ne moramo uvoziti!

Posljednje poskupljenje struje Vlada i Hrvatska elektroprivreda (HEP) opravdavali su velikim poskupljenjem energenata, ponajprije nafte i plina, u prošlim godinama. A planove krupnih investicija u nove elektrane prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić vrlo je dramatično potkrijepio podacima da je Hrvatska jedan od (relativno) najvećih uvoznika struje na svijetu.

Ali, da bi kritičari i građani mogli ocijeniti opravdanost poskupljenja struje pri određenom poskupljenju nafte u svijetu, trebalo bi znati koliko se struje u Hrvatskoj uopće proizvodi iz nafte, odnosno loživog ulja, točnije, koji je udjel nafte u energentima iz kojih se u Hrvatskoj proizvodi struja. To isto vrijedi za ugljen i plin.

Također, da bi se moglo reći koju bi vrstu novih elektrana bilo najpametnije graditi i gdje, trebalo bi dovoljno precizno znati koliko vremena pojedine vrste elektrana doista proizvode. I treba li uopće graditi nove ili bi Hrvatska mogla proći i s postojećima.

Prešućivani podaci

No, do tih podataka iz javnih izvora do sada nije bilo lako doći: posljednji publicirani stari su i po pet-šest godina.

Sličan je problem i s informacijama o instaliranoj snazi elektrana, kao i njihovoj raspoloživosti i pouzdanosti, odnosno vremenu njihova rada. Stoga je Jutarnji list zatražio od HEP-a zadnje podatke o strukturi primarnih izvora energije za proizvodnju struje te podatke o radu pojedinih tipova elektrana i odmah došao do zanimljivih otkrića.

Hrvatska ima sasvim dovoljno instalirane snage za proizvodnju struje da zadovolji svu svoju potrošnju! Problem je, međutim, što ti kapaciteti ne rade dovoljno. Kad bi radili samo malo više vremena tijekom godine, Hrvatska bi imala sasvim dovoljno vlastite struje, ne bi morala uvesti niti jedan kilovatsat i ne bi morala graditi niti jednu novu elektranu.

Ukupna instalirana snaga HEP-ovih proizvodnih kapaciteta “na pragu” elektrana iznosi 4164 megavata. U hidroelektranama je malo više od polovice (51 posto), u termoelektranama, uključujući Plomin 1, više je od trećine (36 posto). Nuklearka u Krškom čini osam posto, dok je u Plominu 2, zajedničkoj elektrani HEP-a i njemačkog RWA, pet posto ukupne snage.

Ali, više od polovice hidroelektrana proizvodi samo 31 posto struje. Hidroelektrane ovise o dotoku vode pa mogu godišnje raditi od 2000 do 3400 sati i proizvoditi između 4000 i 7300 gigavatsati struje. Sve ostale elektrane, kada bi radile “normalnih” 7000 sati u godini (80 posto vremena), mogle bi proizvesti 14.217 gigavatsati struje. Skupa s hidroelektranama to je od 18.217 do 21.517 gigavatsati (sve su brojke HEP-ove). A u Hrvatskoj se na godinu troši 17.800 gigavatsati!

Besmislica na Savi

Dakle, instaliranih kapaciteta ima dovoljno čak i kod slabijeg dotoka vode u hidroelektrane. Ali, velik problem može biti suša. Prošle su se godine HEP-u, prema riječima Zlatka Koračevića, predsjednika Uprave, troškovi za uvoz struje zbog suše u Hrvatskoj povećali za 1,4 milijarde kuna. To je gotovo jednako povećanju troškova za plin, ugljen i loživo ulje zajedno, koji su lani porasli za 1,6 milijardi kuna u odnosu na 2010. Kad se sve to sagleda, postavlja se pitanje koliko je Hrvatskoj pametno graditi nove hidroelektrane, na primjer na Savi kod Zagreba, na malim i nestalnim vodotocima. Također, koliko treba vjerovati Vladi i HEP-u kad poskupljenje opravdavaju porastom svjetskih cijena energenata?

Australski termalni ugljen cijelu 2010. stajao je oko sto dolara po toni, da bi u 2011. doista poskupio na oko 130 dolara. Ali, ove je godine opet pojeftinio na 108 dolara. A ugljen u strukturi HEP-ovih energenata čini samo 11 posto.

Znajući taj podatak, ubuduće će i svaki “prosječni” građanin moći lako izračunati koliko struja može poskupjeti ako ugljen poskupi za određeni iznos. I obrnuto.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista