'ŠTO JE DOBRO, A ŠTO NE VALJA S NAŠIM ULASKOM U EU I JESMO LI ODABRALI PRAVI TRENUTAK?' Komentar Viktora Vresnika

Većina Europske unije mlako pozdravlja novopridošlicu i čini se da ne zna “treba li slaviti ili dočekati je sa sumnjom”, čitam prošlotjedni Financial Times i ne čudim se previše britanskoj rezerviranosti. Unijini mediji protekli su tjedan doista mlako pozdravili Hrvatsku. Daleko od euforije iz 2004., kojom je popraćen prvi val širenja prema istoku. Strah od “nove Grčke” učinio je svoje.

Čini mi se, međutim, da i Hrvatska mlako pozdravlja Uniju, a to mi je, unatoč krizi koja nas drži prikovanima za dno već petu godinu, priznajem, teže shvatljivo. Kao da nije riječ o najvažnijem koraku u kratkoj povijesti samostalne Hrvatske. Kao da smo zaboravili da smo 1991. izašli iz bivše države upravo zato da bismo se kao samostalna nacija priključili kulturnom krugu kojemu smo oduvijek pripadali.

Ulazak u EU bio je često jedina poveznica svih hrvatskih političkih opcija. Upravo će EU, ako preživi, a vjerujem da hoće, ponovno, ali na zdravijim temeljima, povezati države nastale na ruševinama Jugoslavije. Ovaj put bez partijskog pritiska ili nacionalnog predznaka.

Ne tako davno na zagrebačkom Cvjetnom trgu, mlada aktivistica ugurala mi je letak u ruku. “Volimo Hrvatsku! Nećemo EU!” pisalo je na papiru. Zašto, pitao sam je. - Sve će nam uzeti, rekla mi je, bit ćemo njihovi robovi.

Hoćemo li doista, pomislio sam nakratko dok sam bacao letak u smeće, jesam li uistinu već godinama u krivu? - Tako ćeš baciti i cijelu Hrvatsku, doviknuo mi je muškarac iz grupice prosvjednika. Jedan od nas, zaključio sam, rodio se u pogrešnom vremenu. Što je, dakle, dobro, a što ne valja s našim ulaskom u Uniju?

Hrvatskim se tvrtkama sutra otvara ogromno 500-milijunsko tržište. Hrvatska ulazi kao aktivan sudionik u tržišnu utakmicu kojoj je dosad bila samo pasivni promatrač.

Odlično! Tvrtkama uspavanima na siromašnom domaćem tržištu sada, međutim, slijedi žestoka bitka, ne samo za europske, nego i za zadržavanje domaćih kupaca.

Točno - mnoge će domaće tvrtke propasti, ali doći će nove koje će raditi bolje i kvalitetnije. Hoće li zbog toga porasti broj nezaposlenih? Samo ako se doista pokažemo kao tvrdoglava nacija, nespremna i nesposobna za učenje. Čvrsto vjerujem da nismo ni jedno ni drugo.

Ostaje pitanje - jesmo li odabrali pravi trenutak za ulazak?

Da smo imali mogućnost izbora, odgovor bi možda i bio negativan. Slučaj Slovenije pokazuje da je raniji datum ulaska bio tek privremeno jamstvo uspjeha. Ključ je u pripremljenosti. S time-outom devet godina duljim od onog koji su imale ostale zemlje u tranziciji i s povijesnim nasljeđem najtržišnije od svih europskih socijalističkih ekonomija - Jugoslavije - u EU bismo, krizi usprkos, trebali ući kao njena najspremnija nova članica.