SVA APSURDNOST SCHENGENA NA GRANICI U IMOTSKOM 'Alo, Brisel, mičite mi Šengen iz avlije!'

"Ovde su oni namirili... vidiš tu, e, e, di su ove četri kuće, dignit žicu dva-tri metra među nas, ka da smo u zatvoru ili, božemeprosti, zoološkome vrtu", nesretan je Srećko Kundid, ruke mu se tresu kako se iznervirao. Dva je puta državu dobio na Upravnom sudu, dva puta im dokazao da se schengenski režim čvrste, nepropusne granice, koju ni “tica ne mere preletit”, može uspostaviti i drugdje u Imotsko-bekijskom polju, ali oni ne odustaju, nego bi baš tu – kroz njegovu avliju, piše Slobodna Dalmacija .

– Oni bi meni dvi trećine dvorišta odnili, cestu koja vodi do kuće zatvorili, pa to nivelirali tako da više ne mogu ni u veliku ni u malu garažu?! Oće mi dvorišni zid, koji san ja sam kamen po kamen iz Posušja donosijo i slaga, porušit, a nikakvu odštetu, moj gospodine, ne spominju?! Pogledajte do čega su me doveli, da ja pod stare dane zakone študiran – izvadio je Kundid knjigu “Upravno pravo” profesora Ive Borkovića.

Luda je država toliko išempjala ljude u Sebišini, općina Runović, da im se ni nakon dobivenih presuda ne skidaju s grbače, nego tjeraju po svome i kane ishoditi lokacijsku dozvolu za izgradnju novog graničnog prijelaza i carinskog punkta, bez da su im oni, u čije se privatno vlasništvo pačaju, to i dopustili?! Ovdje se ne krše samo zakoni, nego i Ustav!

– Na dvadeset i sedmi prvog bili smo u Upravnom odjelu, pododsjek Imotski, ja i susidi Grepo. I čovik od 20 godina, susid, bijo s nami. I traže da nike prazne papire potpišemo?! Ja nisan tijo za to ni čut, nego san ih upozorijo da san se očitova napismeno, a i da zadržavan pravo usmeno kazat još koju – ne da se Kundid. Pisao je i HHO-u, i medijima, pučkom pravobranitelju, Petru i Pavlu, ali granicu nikako “svrnit”. Od 2005., veli, svi odgovorni znaju da će ovuda ići međa Europske unije i da će se stvari morati mijenjati na terenu.

– A, na njega nisu bili kadri izać! Ma zamisli ti to, 10 godina u Zagrebu gledat one puste mape i papire, a ovdi su s narodon mogli to učas uredit! Ja in i sad nudin alternativno rješenje da mi kuću ne diraju.

Eno jin priko parcela, bude na njoj i 30 kila kumpira, odnija java i kumpir i problem riješen, a ne ovako ulazit mi u kuću, dirat se u život i obezvrijedit ovo imovine šta mi je ćaća u Njemačkoj stica, a ja i žena nadograđivali. U kući mi je četvero dice, fakultete pozavršavali, a nijedno ne radi, i sad me još oni s ovin... – puna je Kundidu kapa. Angažirao je odvjetnika Vinka Ljubičića, a koliko sve pedantno vodi i razumije materiju, sutra, da mu doktorat naslipo dadu, pogriješiti neće.

S onu stranu brklje situacija još teža. Za razliku od Kundida i susjeda, njihovi rodijaci u dijelu zaseoka koji je u BiH bit će ubuduće u nekoj vrsti zatvora između dviju država.

– U 10 uri navečer granični se prijelaz zatvara – i s jedne i s druge strane – pa će taj svit koji živi između dvi granice bit zarobljen cilu noć. Ne daj Bože da koga zaboli, ajme ti njemu – objašnjava Kundid kakvu su zavrzlamu napravile vlasti prebirući po neusklađenom katastru i gruntovnici. Kundid je odio i u Ljubuški, nalazio odrpane karte iz turskih zemana, pa i aviosnimke iz 1983,. ali birokrati neće da čuju za drugo rješenje.

– Mi bi jin kazali kud more put ić, a ne nas ovako ostavit bez ceste koja je tu više od 60 godina. Nude mi ga napravit povr kuće, ali da sa njin ne meže doć ni hitna, ni vatrogasna kola, ni teretna... Recite, je li to normalno? – širi ruke.

– Evo, uslikaj ovo! Jel vami ovo ima smisla? – pokazuje nam pretiske na kojima državna granica samo što ne prelazi preko krovova u Sebišini ispod kojih živi 150 duša.

Slučaj Stipe Majića još je apsurdniji. Njemu se dom nalazi 100 metara od Kundidova, u BiH, ali sve mu je drugo vezano uz Hrvatsku. Kad nije u svome mistu, Stipe je u Zagrebu, ali od straha da mu se život ne bi dodatno zakomplicirao, mjesto boravka ne mijenja.

– Ovo je malogranični prijelaz, koji će biti zatvoren od 22 sata, što znači da moja mater posli te ure ne može u Runoviće doktoru osim ako je ne vozimo okolo – zabrinut je kako će sve to izgledati ovog ljeta. A stvari su se već zapetljale: treba vaditi pogranične iskaznice, s kojima uz osobnu kartu možete preko prijelaza Sebišina – Drinovci. Europokaz stoji 80 maraka.

– Policajci su na granici uviđavni, ali oni koji odlučuju o novom režimu moraju naći rješenje koje će zadovoljiti mještane, u protivnom, iselit će se i oni koji do sada nisu. Nije lako prelaziti granicu kad ideš prvom susidu na kavu – slikovit je Stipe, kolega novinar, koji je i sam pišući već ukazivao na ovaj problem. Kako visoko Vladino izaslanstvo i gosti im iz Belgije ovih dana obilaze naše granične prijelaze od Neuma i Komarne, odakle bi se trebao protegnuti pelješki most – sve do Vinjana Donjih, valjda će im netko od PR-ovaca gurnuti i ovaj tekst prid oči. Zemljače, Zorane, pošaljite geodete i notare u bazu, da im narod pokaže kako štititi naše, a ne ugroziti tuđe.

Imoćani to nisu zaslužili.

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s mještanima oko Imotskoga i Sovića o švercu, propitkivali “kuda idu divlje svinje”. Kozjim puteljcima prte se sad najviše cigarete, a svojedobno je išla i plastična ambalaža.

– Sad se to, bolon, s ovin sovama (noćne kamere, op.a.) skroz naskroz postrožilo. Nikidan ujitilo čovika za dvi košulje duvana, pa mu opalilo kaznu. Ne moreš ti švercat kroz šumu ništa ozbiljno. Pravi ilegalci iđu auton priko granice, a policija na Rakitovcu keba siću – smiju se naši sugovornici.