SVE TAJNE UGLEDNOG PARIŠKOG SUDA Otkrivamo kako funkcionira Arbitražni sud koji odlučuje u sukobu oko Ine

U poslovnom svijetu Arbitražni sud međunarodne trgovinske komore u Parizu, na kojemu se sada spore hrvatska Vlada i mađarski MOL, ima status jedne od najuglednijih institucija takve vrste u svijetu. Iako je osnovan kako bi se sporovi među strankama brže rješavali nego na redovnim sudovima, postupci pred njim ipak traju u prosjeku i do tri godine. Uz dužinu trajanja, najveći je problem što su ti postupci i vrlo skupi. Ad hoc arbitraža osniva se samo za jedan konkretan slučaj i nakon njegova rješavanje sudačko vijeće se raspušta. Svaka stranka imenuje svog arbitra, a njih dvojica suglasno odabiru trećeg suca koji postaje ujedno i predsjednik vijeća i čija riječ na kraju presuđuje kakva će biti konačna odluka.

Premda je bilo slučajeva kad neki sudionici nisu bili zadovoljni odlukama pa su zatražili mišljenje lokalnih sudova, u pravilu se presude suda prihvaćaju i provode. Postupak je strogo formaliziran i u obzir se najviše uzimaju pismeni dokumenti i dokazi, a svjedoci se pozivaju samo da bi ih dopunili ili objasnili. Suci nikada ne dopuštaju da se svjedocima postavljaju pitanja koja nisu striktno vezana uz predmet spora.

Valja reći da tijekom postupka suci često predlažu strankama da pokušaju postići dogovor jer je, kako objašnjavaju, to puno brže i jeftinije. Pred Arbitražnim sudom međunarodne trgovinske komore u Parizu vlade i tvrtke s prostora bivše Jugoslavije vodile su više sporova. Tako su Vukovar, Vinkovci, Beli Manastir, Županja i Osijek, kao vlasnici tvrtke za zbrinjavanje javnog otpada, izgubili spor s austrijskim tvrtkama Strabag i Saubermacher te su morali platiti odštetu od 50 milijuna kuna plus troškove suđenja koji su navodno iznosili 360.000 dolara. I crnogorski vodovod izgubio je spor sa Strabagom jer je, po ocjeni suda, na nezakonit način raskinuo odgovor s tom tvrtkom.

Na fotografiji: Jedna od soba u kojima se odvija arbitraža

Arbitražni sud u Parizu presudio je također da BiH Naftni terminali iz luke Ploče moraju platiti američkoj kompaniji Deltagrip Tradingta odštetu od 9 milijuna dolara zbog nepoštovanja ugovora.

Najpoznatiji se pak spor do sada vodio između Vlade Srbije i tvrtke ICN u vlasništvu bivšeg srpskog premijera Milana Panića. Sud je nakon tri i pol godine rada odlučio da Srbija mora vratiti tvrtki nasljednici ICN-a recepture za lijekove te isplatiti 50 milijuna dolara koje je Panić uložio u farmaceutsku industriju Galenika.

Nakon presude u Beogradu su optužili vladu da je izgubila spor jer nije imala odvjetnike specijalizirane za postupke pred Arbitražnim sudom. Za razliku od Milana Panića koji je izvojevao pobjedu ponajviše zahvaljujući tomu što je uz američke i srpske odvjetnike i stručnjake angažirao i dva francuska advokata eksperta za takve procese, srpska strana oslonila se na odvjetničke urede koji su bili bez iskustva u sporovima pred Međunarodnim arbitražnim sudom u Parizu.

Zoran Mišković, koji je deset godina bio generalni sekretar jugoslavenskih vlada koje su vodili Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković te je još deset godina radio u Los Angelesu kao izvršni potpredsjednik u američkom farmaceutskom gigantu ICN farmaceutika zadužen za pravna pitanja u Europi, prenio nam je neka od svojih iskustava sa suđenja pred Međunarodnim sudom u Parizu.

- Takve arbitraže vrlo dugo traju, skupe su i krajnje neizvjesne. Stoga ne čudi što su suci nekoliko puta predlagali Paniću i srpskoj vladi da pronađu kompromisno rješenje. I zaista, zbog dugotrajnog spor obje su strane imale poprilično štete, ne samo materijalne nego i po njihov ugled. Problem je što i nakon presude suda treba proći još dosta vremena da bi se ona provela u život jer treba poštovati proceduru koja je krajnje komplicirana. Moje iskustvo govori da je uvijek bolje pronaći zajedničko rješenje jer je to jeftinije i puno brže. Kako u predmetu Vlade i MOL-a nijedna strana nije osporila vlasničke udjele koji su očito nesporni, rasprava o upravljačkim pravima, koja nisu stvar temeljnog ugovora, vodit će se na temelju kompanijskih ugovora i dogovora. No i to će trajati godinama pa je pitanje isplati li se to stranama u sporu ili je pametnije uložiti napore da bi se izbjegli golemi troškovi i vrijeme te pronašlo kompromisno rješenje.