RUKOVODIO AKCIJOM UHIĆENJA ANTE GOTOVINE

Tko je Josip Buljević, bivši šef SOA-e: Sanaderov i Karamarkov špijun od povjerenja

U relativno kratkoj povijesti hrvatskih obavještajnih službi, od svih šefova od 1990. do danas, vjerojatno se najmanje zna upravo o Josipu Buljeviću, donedavnom ravnatelju Središnje obavještajne agencije (SOA).

Dok su Josip Manolić, Smiljan Reljić ili Tomislav Karamarko uživali u medijskoj pažnji i često davali intervjue ili gostovali na televiziji, Buljević se trudio ostati diskretan, kao da mu je uzor bio Markus Wolf - Mischa, dugogodišnji šef istočnonjemačkih špijuna, koji se nikad nije slikao, a kamoli istupao u javnosti. Pune četiri godine, od 10. listopada 2008. pa do prije nekoliko dana, nevidljivi Buljević predvodio je 200 službenika SOA-e, uglavnom smještenih u futurističkoj zgradi u Vukovarskoj ulici, koji godišnje potroše oko 400 milijuna kuna iz državnog proračuna.

Gurao ga don Vinko

Josip Buljević rođen je 1971. u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U Zagreb se odselio 1989., kada je upisao studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, koji je završio 1994 . Kao student novinarstva, Buljević je povremeno radio kao honorarni suradnik u Večernjem listu. Uglavnom se bavio kulturnom tematikom, pišući izvještaje o kazališnim predstavama, novim filmovima, a povremeno je i recenzirao knjige.

Kada je 1991. počeo rat, Buljević je mobiliziran i vratio se u Split, gdje je postao pripadnik rezervnog sastava vojne policije. U to vrijeme uspostavio je prve kontakte s pripadnicima obavještajne zajednice i, odmah nakon što je diplomirao, vratio se u Split te zaposlio u tamošnjoj ispostavi Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP).

U drugoj polovici devedesetih šef SZUP-a bio je Smiljan Reljić, a špijuni su se - po nalozima Franje Tuđmana i Ivića Pašalića - počeli baviti “neprijateljima” tadašnjeg HDZ-a. Upravo za vrijeme Reljićeva mandata SZUP je pratio i prisluškivao niz novinara i javnih osoba koji su kritizirali Tuđmanov režim. Iako je Račanova Vlada otvorila novinarske dosjee, nitko iz Službe nije odgovarao zbog eklatantnog kršenja ljudskih prava. Jednostavno, Račanova Vlada nije se usudila provesti lustraciju špijunske zajednice, a kada je 2004. na vlast došao Ivo Sanader, HDZ je, i službeno, iznova ovladao obavještajnim službama. Veći dio toga vremena Buljević je bio jedan od anonimnih obavještajaca, a zatim je, nakon 2000., postupno napredovao sve do šefa splitske ispostave SZUP-a. U Splitu je radio do 2004., kada se HDZ vratio na vlast, a on u Zagreb. Postao je šef protuobavještajnog odjela unutar POA-e, a premda se tvrdilo kako je napredovao zahvaljujući preporuci premijera Ive Sanadera, u POA-i se govorilo da je njegov glavni zagovornik bio don Vinko Sanader.

U svakom slučaju, Buljević je ubrzano napredovao i već potkraj 2004. postao šef operative unutar POA-e. Buljević je bio blizak i s Joškom Podbevšekom, šefom POA-e i osobom od Sanaderova maksimalnog povjerenja. No, u stvarnosti, Podbevšek i njegovi ljudi vratili su obavještajnu zajednicu u izuzetno mračan period. Tijekom 2004. agenti POA-e ponovno su se kompromitirali: otkrilo se da špijuniraju tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića i opozicijske političare, a kulminacija je bila kad su nezakonito ispitivali novinarku Helenu Puljiz, od koje su tražili podatke koji mogu kompromitirati Mesića. Afera Puljiz predstavljala je strahovit udarac za POA-u i Podbevšek je u prosincu 2004. podnio ostavku. Iako je kao šef operative bio izravno odgovoran za aferu Puljiz, Buljević je sačuvao visoku poziciju u špijunskom miljeu. A Podbevšeka je naslijedio Karamarko, koji je uskoro postao Buljevićev stvarni mentor. Upravo su Karamarko i Buljević 2005. otkrili gdje je najpoznatiji hrvatski bjegunac Ante Gotovina.

Hvatanje Gotovine

Usto, Josip Buljević tih je mjeseci rukovodio akcijom lociranja i uhićenja Gotovine, Hrvoja Petrača i Ice Matekovića. Svi su oni u jednom trenutku bili bjegunci pred zakonom, a sva su trojica uhićeni ponajprije zahvaljujući POA-i. Buljević je predvodio akciju razrješenja bombaške afere u britanskoj ambasadi u Zagrebu, koja se dogodila 19. rujna 2005. Damir Rovišan, dotad zaposlenik britanske ambasade, tada je nepažnjom prouzročio eksploziju bombe, što je izazvalo nagađanja da je riječ o terorističkoj akciji.

Buljević je sudjelovao i u spajanju Obavještajne i Protuobavještajne agencije te nakon njihova spajanja ostao šef operative u SOA-i.

Propusna granica

Kada je 6. listopada 2008. u Zagrebu likvidirana Ivana Hodak, Ivo Sanader je Karamarka imenovao ministrom unutarnjih poslova, a profitirao je i Buljević koji je postao šef SOA-e. U neformalnim kontaktima s novinarima Buljević je uvjeravao da će se SOA definitivno preoblikovati u klasičnu obavještajnu službu po uzoru na slične službe u zemljama razvijene zapadne demokracije. Kao da je šef CIA-e ili Mossada, Buljević je najavio kako će SOA-u prvenstveno usmjeriti na borbu protiv međunarodnog organiziranog kriminala, kao na preventivnu borbu protiv terorizma u regiji.

U SOA-i su ubrzo shvatili da je novi ravnatelj opsjednut islamskim terorizmom. Od analitičara je zahtijevao da se bave političko-sigurnosnim aspektima u islamskim zemljama Afrike, a unutar Službe je ubrzo procurila vijest da je dobar dio tih analiza prepisao u svome magisteriju na politologiji.

Jedno je vrijeme predsjedavao MEC-om, zajednicom srednjoeuropskih sigurnosno-obavještajnih službi iz 32 zemlje.

No, pod njegovim vodstvom SOA se gotovo uopće nije angažirala u borbi protiv korupcije i kriminala, a vrhunac u negativnom smislu bio je bijeg Ive Sanadera prije i Branimra Glavaša) iz Hrvatske, koje nije predvidio, a kamoli spriječio nitko od 1200 agenata SOA-e. Buljević, također, nije imao pojma da je Mladen Bajić službeno pokrenuo istragu protiv HDZ-a zbog notornih crnih fondova.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 03:20