ODLAZAK LEGENDE

TOMISLAV ŽIDAK 'Nitko, ali baš nitko nema pravo reći da Vlatko Marković nije bio najveći'

U suštini je bio nesretan čovjek. Poginuo mu je sin, oteli su mu dva naslova prvaka, smijenili ga nakon samo jedne utakmice na klupi reprezentacije...

U noći između nedjelje i ponedjeljka 23. rujna, u tri ujutro, u bolnici na Rebru, umro je Vlatko Marković, bivši nogometaš Dinama, reprezentativac Jugoslavije iz 1962. godine, koji je na Svjetskom prvenstvu u Čileu izabran u reprezentaciju svijeta, na mjestu stopera uz Cesare Maldinija.

Kao trener učio je od Stefana Kovacsa, Hennesa Weissweillera i Branka Zebeca, a proslavio se kao trener NK Zagreba, Standarda iz Liegea, Nice, Dinama, Hajduka i Rapida.

Jednu utakmicu bio je izbornik reprezentacije Hrvatske, ali najdublji pečat je ostavio kao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, čak 14 godina, i figurirao je kao posljednji Tuđmanov kadar. U biografiji piše da je odlikovan ordenom francuskog viteza, a bio je pod kodnim imenom “Zmaj od Bosne”, član Društva hrvatskog zmaja.

Na peronu broj dva

U Bugojnu je išao u pučku školu, pa u nižu gimnaziju, za NK Iskru je počeo igrati pedeset druge godine. Kako je u to doba sedamdeset posto Bugojanaca navijalo za Dinamo, a ostatak za Hajduk, i Marković je u duši bio plavi, pa je Maru Wolfla odlazio gledati u Sarajevo i Split. Tehničku školu je upisao u Zenici i s osamnaest zaigrao centarfora za prvu momčad Čelika.

Ubrzo se iskrcao na peronu broj dva zagrebačkog kolodvora, ali ne u opancima, kako tvrde njegovi zajedljivi purgerski prijatelji, nego u talijanskim cipelama i pravom montgomeriju, dok su Dražan Jerković i Dinamove zvijezde nosili obične krombi-kapute ili hubertuse, koje im je šivao Gradiški, najpoznatiji zagrebački šnajder, iz Zvonimirove ulice. Centarhalf Marković i centarfor Jerković postali su nerazdvojni prijatelji sve do pred kraj života, kada su se rastali zbog neke nevine razmirice. Pomirili su se nekoliko sati prije Jerkovićeve smrti. Izljubili su se i izgrlili u bolnici i nakon tog dirljivog pomirenja Dražan Jerković je umro 9. prosinca 2008. godine.

Sirova snaga

Vlatko Marković je u suštini bio nesretan čovjek! Sin Tvrtko mu je poginuo u automobilskoj nesreći, a kao treneru Dinama i Rapida oteli su mu dva već osvojena prvenstva. Kao izbornika nacionalne reprezentacije, smijenili su ga nakon samo jedne utakmice s Ukrajinom, a kao predsjednika HNS-a dugo su mu radili o glavi i napokon ga detronizirali 2012. godine.

Pamti i pjenušave trenutke, kada je s najboljom momčadi NK Zagreba svih vremena 1973. godine ušao u prvu ligu, kada je 1980. godine na Marakani s Dinamom osvojo kup, kada je kao predsjednik odlazio na svjetska prvenstva u Tokio i Berlin, na europske nogometne summite u Portugal, Austriju i Švicarsku te Ukrajinu i Poljsku. Nitko, ali baš nitko nema pravo reći da nije bio najveći predsjednik nogometnog saveza.

Vlatka Markovića ćemo svi nositi na duši! Njegov bosansko-francuski šarm znao nas je opčiniti, ali nas je znala i ozbiljno povrijediti njegova ljubomora, njegovi odgovori su bili britki i direktni, k’o da zrak režeš nožem.

U njemu su se sudarale sirova bosanska snaga, orijentalna filozofija i francuska opuštenost.

Sadašnjost kojoj mi pripadamo bila je vrlo brutalna prema njemu i ta naša zajedljivost, cinizam i glad za vlašću odgurala ga je na onaj svijet.

Neki će reći da se već za njegova predsjednikovanja mogao naslutiti Alzheimer, što nije točno - njegova sklonost govornim felerima oduvijek je bila prisutna. Zato će Vlatko Marković biti grijeh naših naslovnih stranica, skandiranja s tribina, a uvjeravam vas, takvog predsjednika teško ćemo opet imati. Nije istina da je osjećao “prezir prema Dalmaciji”, ta bio je trener Hajduka...

Doktor Mirko Đurašin, ugledni zagrebački liječnik, dugogodišnji član Dinamove uprave, bio je iz najužeg Vlatkova društva, prijatelji su od 1979. godine.

- U sjećanju mi je ostao kao jedan od najboljih prijatelja. Čestit i iskren, bio je veliki Hrvat kada je to bilo zabranjeno. Silno je volio svoju ženu Jasnu i kćer Sandru i nikada nije prežalio smrt sina Tvrtka. Svakog dana kada je bio u Zagrebu, odlazio mu je na grob. Mnoge nove godine zajedno smo dočekali u Budimpešti, u hotelu Hilton. Znao je puno o nogometu, bio je veliki nogometni trener i najveći predsjednik Nogometnog saveza.

Bio je brižan što se novca tiče i ostavio je nogometnu kuću visoko na međunarodnoj ljestvici i u vrlo dobrom materijalnom stanju. Bio je i tvrdoglav, nije volio novinare, u tom smislu je malo bio ‘bosančeros’, ali, Bože moj, nitko nije savršen. Volio je Slavoniju više nego Bosnu...

Otkazana proslava

Kada ste ga vidjeli zadnji put?

- Prije dva mjeseca, i nije me prepoznao! Počeo se povlačiti u sebe otkako su ga smijenili s mjesta predsjednika, taj stres nije mogao preboljeti, što sam shvatio kada je odbio doći na proslavu dvadesete godišnjice Zlatnih dukata, svog omiljenog tamburaškog benda. ‘Otkako nema Hrvoja (počinio je samoubojstvo, nap. p.), Dukati više nisu ono što su bili’, govorio je.

Doktor Đurašin kaže da ga je ubila Alzheimerova bolest, kojoj se ne zna uzrok i za koju nema lijeka. I čini mu se da dugo nije bio svjestan svoje situacije...

Doktor, koji se svakog tjedna sastajao s Vlatkom kod Martina u Pešćenici, u Zvonimirovoj ulici, želio je podvući još nešto:

- Bio je veliki kavalir, njegova lisnica uvijek je bila na stolu!

Kada sam Zlatku Kranjčaru javio da je umro Vlatko Marković, nastao je muk. Iako se slutilo, iako su vijesti s Rebra bile loše, iako su liječnici sumnjičavo vrtjeli glavom, nadali smo se...

- Ostavio je trag u hrvatskom nogometu kao nogometaš, trener i predsjednik, u svakom pogledu bio je svjetska marka. Bili smo obiteljski prijatelji, bio mi je drugi otac. U Dinamu, u Rapidu i kao predsjednik u reprezentaciji, gdje sam dvije godine bio izbornik. On, Vlatko Marković, bio je otac Dinamove generacije iz ‘82. godine, Ćiro je samo finiširao stvar.

Čvrsta ruka

Lijepe riječi, a vas je smijenio s izborničke pozicije?

- U dvije godine mojega mandata nije mogao utjecati na grupu ljudi koja se urotila protiv mene, nije me uspio zadržati. Kako mogu o njemu drukčije pričati kad nas prijateljstvo veže od moje dvanaeste godine, kada me on, kao mladi trener, zapazio kad talent i preporučio. I zato sam danas vrlo žalostan.

- Bio je trener čvrste ruke, ali je zadužio i Dinamo i Zagreb - rekao je Branko Tucak, kojega je Vlatko trenirao u NK Zagrebu i Dinamu.

Neven Barač, bivši predsjednik Dinama, vjerojatno je bio među posljednjima koji su posjetili Markovića na Rebru.

- Bio sam kod njega prije mjesec dana, proveli smo sat vremena i prepoznao me. Kako me ne bi prepoznao kad sam ga 1983. godine, kao Dinamov predsjednik, i postavio za trenera i - smijenio.

O čemu ste razgovarali?

- O reprezentaciji i Dinamu. Vidjelo se da je bolestan, ali je govorio vrlo suvislo o utakmici sa Škotskom, o Belgiji, svaka rečenica imala je logike. Onda bi se u sekundi izgubio i rekao: ‘Zovem te na večeru u restoran u koji smo tako često odlazili’. ‘Koji restoran’, pitao sam. ‘Pa, naravno, u Okrugljak!’ Tada bi doktor intervenirao, vidjelo se da je umoran...

Skromni patriot

Neven Barač će zaključiti:

- Iako smo znali da je pitanje dana kada će ga pozvati gore, jako sam potresen, jer Vlatko je bio čestit čovjek, jedan od najvećih igrača i trenera Dinama, patriot i nadasve skroman. Sjećam se kada smo pregovarali da preuzme Dinamo, pitao sam ga što traži. Rekao je: ‘Ništa, samo riješite stan mojem pomoćniku Ivi Šušku!’ Više se borio za druge nego za sebe.

Posljednje mjesece proveo je u luksuznom sanatoriju na Ključić brdu, a kada mu se stanje pogoršalo, premjestili su ga na Rebro, pod pasku doktora Gašparovića, koji je najpozvaniji govoriti o Markoviću. Međutim, na zahtjev obitelji, nema izjava za medije. Kao što se i taji mjesto pogreba. Obitelj ga želi pokopati u potpunoj tišini. Iako je Vlatko zaslužio sprovod kao i Josip Kuže, zaslužio je da ga isprate tisuće njegovih prijatelja, poštovatelja i nogometnih ljudi. U Arkadama, naravno!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 05:01