BORBA ZA SLABIJE

TREBA LI I DALJE KUPOVATI U KONZUMU? Čitatelji Jutarnjeg podijeljeni, naša novinarka tvrdi: Treba! Bojkot nije rješenje. Evo i zašto...

 Željko Hajdinjak / CROPIX

Voli naš narod sve znati, nema te struke o kojoj pojma nemaju, sve čekam kad će netko ući u operacijsku salu, navući zelenu kutu i kirurgu reći: “Tamo se”.

Tako naš narod sve zna i o Agrokoru. Ne znaju svi pripadnici naroda isto, ali svatko ponaosob zna sve. Ima i onih što misle da im je minus dupla plaća, a isto znaju sve o propasti golemog koncerna čije ni prihode ni dugove svojim mislima, iskustvom, životom i matematičkim znanjem ne možemo obuhvatiti sve da se pola države za ruke uhvati.

Prijedlozi za hitno postupanje, bojkote i prosvjede zaglušili su društvene mreže. Nego kako, mi smo moderna država, napredna, prosvjedujemo virtualno, a ne k’o neki tamo. Jedan od prijedloga bio je i bojkot kupovine u Konzumovim trgovinama. Skupio je respektabilan broj lajkova. I ja sam u jednom trenutku pomislila isto, onda kad se prija pjevačica slikala s radnicama i pozvala nas da kupujemo u Konzumu, tad mi se baš malko zgadio. Međutim, slabo mene diraju narodske sveznalice, salonski aktivisti i prije pjevačice.

Ono što me danas pokrenulo na akciju bio je strah od nestanka pržene cikorije, poznatije kao bijele kave, a koje jedino u Konzuma ima. Malo se meni ta cijela situacija čini kao pred kataklizmu pa rekoh: “Trebalo bi stvoriti zalihe cikorije”. Bilo je negdje između tri i četiri popodne, gomila ljudi izlazila je iz ureda, poduzeća, bolnica, vrtića...

Obično se dobar dio te mase slije u velike trgovine prije nego se upute svojim kućama. Ali ništa od toga danas. Stajala sam s tom nepotrebno velikom količinom cikorije prva i sama na blagajni i suočila se s blagajnicom. “Imate li karticu za bodove”, pitala je. Dugo nešto tužnije i beznadnije nisam čula. Kuponi, akcije, popusti, sve se to činilo kao neka igra iz djetinjstva na koju poziva prilično bolestan čovjek ozbiljnih godina. Ona nije vjerovala u karticu za bodove i to nije mogla skriti. Koliko je takvih blagajnica, skladištarki, dobavljača, uzgajivača, stočarica i poljoprivrednika koji u ovom trenutku stoje smrznuti i beznadni na svom radnom mjestu i čekaju spas. Ne znaju oni što točno radi povjerenik, tko će vratiti taj silni dug, što znači zakon o sistemskim tvrtkama. Radnici u trgovini znaju samo koliko se robe prodalo i to im je jedina nada.

Doduše, prodavalo se i prije propasti, dobro se prodavalo, pa je opet nekako, ne zna to nitko od nas s plaćom i minusom, negdje taj novac ispario i ne da ga nema nego ga nema puta milijarde. Ja ne znam što će se dogoditi, hoće li cijela država u bankrot, hoće li nas posjedovati Rusi, hoćemo li mi svi vraćati dugove propalog eksperimenta, što ovo znači za naše plaće i kroz koji će nam se porez mazati oči. Koliko je uopće hrvatsko gospodarstvo u cjelini ugroženo? Nemam pojma. Kad o tome mislimo dođe nam da bojkotiramo i dućan i državu.

Ovo je situacija u kojoj nemamo moralnu slobodu. Razapeti smo između naših blagajnica, skladištarki, dobavljača, uzgajivača, stočarica i poljoprivrednika i onih čije poslove ne razumijemo i čiju količinu novca ne znamo odmah izgovoriti. Lako ti je biti revolucionar kad nema ovih naših, al’ ajde ti diži revoluciju u kojoj će ti rodica, kćer, mama, susjeda ili samo beznadna nepoznata blagajnica ostati bez ionako klimavog posla. Sloboda prosvjeda, bojkota, aktivizma, sabotaže, akcije i istupa slatka je, lijepa i terapeutska onda kad se borimo za slabijeg, za manjeg, za izoliranog, neprimjetnog. A ovdje, čini mi se, ispravite me ako ima i tračak nade, preko njih gazimo. Ma otići ću kupiti još cikorije samo da onoj blagajnici izmamim kakav-takav osmijeh. A i nisam sigurna hoće li je dogodine biti. Cikorije. Blagajnice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:08