BRIEFING: A. OSMANOVIĆ

‘Trenutak kad su raketirali Zagreb neću zaboraviti. Jedna je balerina imala u sebi 17 ili 18 sitnih zvončića...‘

Meni je zvončić izašao na drugu stranu pa su me morali opet operirati. Imala sam sreću da nije mišić stradao, kaže baletna prvakinja

Almira Osmanović

 Screenshot/Jutarnji.hr

"Datume inače ne pamtim, ali taj 3. svibnja 1995. neću nikad zaboraviti. Bilo je deset minuta do 12. Bio je to takav udarac da sam mislila da je to kraj. Ti zvončići, kad su ušli kroz stakleni strop, samo su se raspršili i pogodili nas. Desetinka sekunde. Nevjerojatno", prisjeća se u "Briefingu" baletna nacionalna prvakinja Almira Osmanović, koja je u to vrijeme bila i ravnateljica zagrebačkog baleta. Kasnije je vodila balet u splitskom HNK, a danas je izvanredna profesorica scenskog pokreta na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Muzičkoj akademiji u Puli i sveučilištu Libertas u Zagrebu.

Po naredbi ratnog zločinca Milana Martića Zagreb je 2. i 3. svibnja 1995. raketiran kasetnim bombama, tzv. zvončićima, koji su ubili sedmero ljudi, dok je 181 osoba bila ranjena, a među njima i Almira Osmanović te 17 njezinih kolega koji su u dvorani Kolo, nasuprot zgrade HNK, pripremali premijeru predstave "Donau balet" u kojoj je sudjelovalo i dosta umjetnika iz inozemstva. Četvero mađarskih plesača zbog straha od rata nekoliko dana prije vratilo se u Mađarsku iako ih je ona uvjeravala da u Zagrebu rata - nema.

CIJELU EPIZODU ‘BRIEFINGA‘ S ALMIROM OSMANOVIĆ POGLEDAJTE NA KRAJU TEKSTA

"Jedan momak je izgubio bubreg i dugo poslije toga nije plesao. Mnogi su imali krvi po licu. Nismo znali koje su to povrede. Dečki su nosili one koji nisu mogli hodati. Svi smo došli u podrum HNK. Nije bilo mobitela, a telefonske linije bile su prekinute. No ubrzo je došlo pet kola hitne pomoći u koja su se ukrcali svi ranjeni da bih na kraju i ja rekla da sam ranjena, na što mi je medicinski tehničar kazao da ulazim u kola, da zašto uopće stojim na nogama. Zadobila sam ozljedu bedra. Imala sam sreću da nije mišić stradao. Poslije operacije budila sam se govoreći: ‘Hvala Bogu da su Mađari otišli‘. A doktorima i sestrama nije bilo jasno o čemu govorim. Hvala Bogu da nije nitko smrtno stradao. Jedna je balerina imala u sebi 17 ili 18 sitnih zvončića koje joj nisu mogli sve ni izvaditi. Meni je zvončić izašao na drugu stranu pa su me morali opet operirati. Jednom kolegi je oštećeno debelo crijevo. Našoj trenerica Božici Lisak propucana je noga i nikad više nije mogla obući usku cipelu. Neki su imali dugoročne posljedice", govori Almira Osmanović i s posebnom tugom prisjeća se studenta dramske umjetnosti koji je poginuo toga dana dok je sjedio na klupi. Strašno joj je, kaže, što su agresori nasrnuli na umjetnike i bolesnu djecu u Dječjoj bolnici u Klaićevoj.

"Danas kad gledam, sve se to brzo zaboravilo. Kao da se nije desilo. Moja kći Sara rođena je 1991., a sin Tin 1984.. Oni su bili klinci i kad je Tin čuo da je pala granata, brzo je uzeo sestricu za ruku i otrčali su u podrum. Ali oni se danas toga ne sjećaju, a posebno neka djeca koja nisu bila povezana sa stradalnicima. Mladima s kojima radim o tome ne pričam. Ako slučajno čuju onda me pitaju: ‘Profesorice, zar se vi bili ranjeni?‘. O tome se ne piše na društvenim mrežama gdje se mladi informiraju. Naši mediji o tome govore usput od godišnjice do godišnjice. Mi smo totalno zanemarili i zaboravili i naše branitelje. To mi je tužno, pogotovo kad pričam s ljudima koji su bili na prvoj liniji obrane, s roditeljima koji su izgubili svoju djecu", naglašava Osmanović koja smatra da bi se i o napadu na Zagreb 1995. trebalo više govoriti da se ne zaboravi, a to je i njezina poruka gradskim vlastima.

Dobro pamti kako su nakon ranjavanja u organizaciji njezina prijatelja dr. Ivana Fattorinija, tadašnjeg ravnatelja Klaićeve bolnice, ona i njezini stradali kolege poslani na Hvar na rehabilitaciju gdje je s njima bio tim liječnika. U praznom gradu Hvaru oporavljali su se i vježbali, pripremali predstavu čija je premijera održana u mađarskom Gyoru jer je zgrada HNK-a bila oštećena.

"Bila nam je svima želja što prije se vratiti na pozornicu i završiti taj projekt koji je bio naprasno prekinut, a mi smo pokazali da se ne bojimo i nećemo odustati iako se dosta ljudi tih dana zbog straha iselilo iz Zagreba. Kultura nikad nije prestala živjeti i program u HNK bio je jako bogat. Danas smo izgubili nacionalni identitet. Oduvijek smo imali stranih plesača jer ih kod nas nema dovoljno. No Hrvati više nemaju šanse. Stranci su fantastični i ravnatelji na audicijama uzimaju najbolje. Međutim, ne smijemo dopustiti da nam balet plešu isključivo stranci. Čemu onda naše škole? O tome bi trebala misliti ministrica kulture. Da ja kao mlada nisam dobila šansu, ne bih postala to što jesam. Treba mladim hrvatskim balerinama pružiti priliku u teatrima da stasaju u svom izričaju, čak i onima koje nisu najbolje", poručuje Almira Osmanović.

Podsjeća kako je angažman u HNK dobila jer je dobro plesala, a ne zato što je imala diplomu. Grad i HNK su joj dali stipendiju i poslali je na školovanje u Lenjingrad, današnji Sankt Peterburg, gdje je zavoljela sve što se može nazvati kulturom.

"Tamo nije bilo ni dovoljno hrane, ni slobode. Pitali su me na cesti bih li im prodala traperice. Ljudi su jako patili pod diktaturom, ali je kulturni život bio na jako visokoj razini", tvrdi Amira Osmanović, koju jako smeta što su brojni ruski umjetnici u Europi dobili otkaze samo zato što su Rusi kao i što se manje izvode ruski skladatelji poput Čajkovskog, koji stvarno nema nikakve veze s Vladimirom Putinom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:03