Ulaskom u izbornu trku Škoro je osnažio Tomaševićeve izglede. I ne samo njegove

Nije trebalo ​dugo čekati na ulazak novog kandidata u bitku za Zagreb. Nakon iznenadne smrti Milana Bandića bilo je realno očekivati aktiviranje barem jednog ili čak nekoliko ljudi za koje se do tog događaja ili samo pretpostavljalo da su zainteresirani ili se njihova imena uopće nisu spominjala.

Takav iznenadni takmac mogao je, a može i dalje, bez obzira na to što se svakim danom skraćuje vrijeme do izbora, biti taj koji će promijeniti ili barem ozbiljno zakomplicirati igru te u zadnji trenutak izazvati preokret u odnosima.

No, s Miroslavom Škorom kao postbandićevskim new entryjem na zagrebačkim izborima, reklo bi se da je prvi "game changer" pokušaj nedomišljen i prilično nelogičan.

Škoro samo djelomično utjelovljuje Bandićeva antipoda. Da, nešto je mlađi, doktorirao je ekonomiju, dosta govori o tržištu, ima legalne privatne biznise sa solidnim rezultatima i izniman kreativni talent koji mu osigurava imidž "svog čovjeka".

Ali, s druge strane, Škoro je od devedesetih političar blizak sistemu, naslonjen oduvijek na HDZ i sve njegove odvojke i izdanke, zastupnik i diplomat nižeg ranga, pomoćni akter izbornih kampanji raznih HDZ-ovih i exhadezeovih kandidata, a posljednjih godina aktivni sudionik, i to sa serijom podbačaja, unutarhadezeovske bitke koja se silom prilika malo premjestila izvan stranke, u svojevrsnu sigurnu kuću za momentalno nepodobne HDZ-ovce, koja je nazvana Domovinskim pokretom.

Čak i na pojavnoj razini, za Škoru bi se prije moglo reći da slijedi, oponaša Bandića nego da mu je sušta kontra. Komedijaš i šaljivdžija, uvijek za narodno veselje i janjetinu, Škoro je od svih dosad istaknutih kandidata najsličniji pokojnom gradonačelniku.

Tu i leži najveći problem njegove kandidature: baš u pretpostavci da se na izborima poslije Bandićeve smrti u Zagrebu traži - novi Bandić.

Mnogi se posljednjih dana u analizama zadržavaju na pitanju - a tko to može uzeti Bandićeve glasače. Kao da su "Bandićevi glasači" neki dragocjeni predmeti s garantiranom vrijednošću, na primjer zlatne poluge.

U tako romansiranom pogledu na buduće izbore u glavnome gradu traži se takav natjecatelj, među njima, evo, i Škoro, koji bi bio što sličniji Bandiću i što prihvatljiviji ljudima koji su - bilo kao obični građani ili kao poduzetnici - dosad profitirali ili vjerovali da imaju koristi od Bandića.

Pretpostavka je da je upravo ta skupina glasača ključna, presudna za odluku o tome tko će upravljati Zagrebom u sljedećim godinama. Da je ona najmasovnija i, što je najvažnije, da je potpuno homogena. Da netko može jednostavno doći i uzeti ih sve.

Sjetimo se, međutim, vremena neposredno nakon Tuđmanove smrti, a onda i godinama nakon toga: tko su, gdje su i čiji su sve danas takozvani Tuđmanovi glasači?

Nakon Bandićeve smrti nema, naravno, više ni Bandićevih glasača, postoje, eventualno, građani koji su protiv značajnijih promjena i za održavanje sadašnjeg stanja i modela upravljanja Zagrebom.

E sad je pitanje može li prema pobjedi ići kandidat koji, pod firmom lova na "Bandićeve glasače", zapravo želi stati na čelo pokreta koji garantira da se u Zagrebu ni u sljedećim godinama ništa bitno neće mijenjati? Vrlo, vrlo teško, da ne kažemo nemoguće.

Vibracija velike većine birača u Zagrebu, i lijevih i desnih, još dok je pokojni Bandić bio gradonačelnik, bila je vibracija prema promjenama, a ne prema statusu quo. Zbog takve, očito prevladavajuće težnje ni sam Bandić nije osobito dobro stajao u anketama; mnoge mu nisu predviđale ni ulazak u drugi krug, a kamoli sigurnu pobjedu.

Teško da se sva ta energija želje za promjenom u Zagrebu istopila već Bandićevim fizičkim odlaskom. Malo je vjerojatno da građani u većini vjeruju kako je s Bandićem otišlo sve što ne valja u gradu Zagrebu, a samim time je i prilično nelogično da bi se politički prodor u gradu Zagrebu ovog proljeća mogao graditi na priči o hvatanju "Bandićevih glasača".

Kandidati koji love "Bandićeve glasače" tu su zaista hendikepirani: u eri u kojoj se traži baš sasvim drukčiji odnos prema javnom novcu i javnim interesima, oni se, eto, moraju s naročitom pažnjom i odmjerenošću izjašnjavati o Bandićevu naslijeđu jer su ili pretendenti na njegove suportere ili sudionici njegove dugogodišnje politike i prakse. Jalov posao.

Škorinom kandidaturom ustvari se samo smanjuju izgledi da se nešto ozbiljno promijeni u redoslijedu popularnosti kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika. Prva anketa nakon Bandićeve smrti vjerojatno nije precizna, ali je trend očekivan i logičan. Favorit je zasad i dalje jedini kandidat koji propagira korjenite promjene (što god tko o njima mislio) i koji od svih ima vjerojatno najmanje sličnosti s preminulim gradonačelnikom.

Ulaskom Miroslava Škore Tomaševićevi izgledi dodatno se pojačavaju jer će Škoro sasvim sigurno prouzročiti ozbiljno mrvljenje glasova desnice i desnog centra između sebe, Troskota, Filipovića i Vesne Škare Ožbolt. Taktička ideja njegova ulaska objašnjiva je jedino ili kao namjerna pomoć ljevici u Zagrebu ili kao dio utješne bitke za skupštinsku većinu.

Međusobno poništavanje desnih natjecatelja lako može dovesti u drugi krug bestežinskog kandidata sa sloganom "Kunjam za Zagreb" ("Mirni čovjek za Zagreb"), pa bi konačni rezultat "lova na Bandićeve glasače" mogao biti veliko finale ljevice.

Oporbena situacija, što bi rekao pokojni Tuđman.

Na koncu, ne bi to bilo ni sasvim neobično ni novo. Pa Škoro je već doveo Milanovića na Pantovčak.