VELIKA ANALIZA HDZ-ovog GOSPODARSKOG PROGRAMA 'Podvodni tuneli ne mogu spasiti Hrvatsku'

ZAVODLJIVOST DRŽAVNIH INVESTICIJA I PAD GOSPODARSTVA

Prije otprilike dvije godine tadašnji je potpredsjednik Vlade, gospodin Čačić najavio svoju ostavku ako se u roku od šest mjeseci ne pokrenu (državne) investicije. Uslijedile su salve opravdanih kritika na račun takvog razvojnog koncepta. S pravom, jer vrijeme je pokazalo da od tih državnih investicija nije bilo ništa. Tom je prilikom autorica ovih redaka zaključila kako je time otpočeto definitivno izlječenje hrvatske politike od “sindroma” javnih investicija kao čarobnog rješenja naših ekonomskih problema.

Međutim, po svemu sudeći bio je to preuranjen zaključak i uzaludna nada politički angažiranog ekonomista. Upravo ovih dana javni prostor popunjavaju vijesti o oživljavanju (pra)starih graditeljskih vizija, a iznose se i nove ideje kako bi se javni sektor mogao angažirati na novom investicijskom naporu. Reformska rješenja i paketi su, već tradicionalno, nakon kratke diskusije, završili u bunkeru.

PRETKRIZNO ISKUSTVO

Javno-investicijske ideje su tim čudnije ako se zna, ili se uz malo truda može saznati, da je upravo pretkrizno oduševljenje javnim investicijama značajno odredilo naše aktualne gospodarske probleme. Prije krize Hrvatska je bila među europskim rekorderima po visini proračunskih izdvajanja za javne investicije. Od 2000. do 2008. Hrvatska je za javne investicije u fizički kapital trošila prosječno godišnje 3,7% BDP-a. A rezultat? Kontinuirano sporiji rast hrvatskoga gospodarstva prije krize i dublji pad tijekom krize koji traje već punih šest godina.

Već i ova gruba naznaka ekonomskog konteksta u kojem se formirala naša ekonomska sadašnjost upozorava na dvojbene učinke javnih investicija na sposobnost rasta hrvatskoga gospodarstva. Jer, da su javne investicije ključ ekonomskog uspjeha, tada je pretkrizna putanja rasta trebala biti snažnija, a krizno propadanje blaže i sporije. Međutim, nije. Provođenje javnih investicija ima i svoje financijske posljedice koje se ogledaju u visini zaduženosti, visini kamatnih i poreznih stopa, a koje traju još dugo nakon što su investicije dovršene. I koje same po sebi opet utječu na ponašanje privatnog sektora i širenje učinaka javnih investicija. Dodatno, brzina reakcije privatnog sektora ovisi i o kvaliteti ukupnog poslovnog okruženja na koje pak ključan utjecaj imaju učinkovitost birokracije i institucija, jasnoća i stabilnost zakonskih propisa, efikasnost pravosuđa i mnogi drugi.

REFORME I PRIVATNI SEKTOR

Nejasno je, stoga, zbog čega itko misli da bi visoko zaduženoj hrvatskoj ekonomiji, sa slabim i nisko konkurentnim privatnim sektorom koji je opterećen nepovoljnom poslovnom klimom koristile nove velike državne investicije. Posebno jer smo još uvijek daleko od iskorištavanja prilika za koje je prostor otvoren dosadašnjim javnim ulaganjima. Trajni ekonomski učinci javnih investicija na rast ne nastaju automatski, zbog puke činjenice da je neka investicija obavljena ili neka infrastruktura izgrađena. Za trajne rezultate potreban je i jak privatni sektor i vrijeme. Bilo bi stoga logično zaključiti da se u traženju “dobitne” kombinacije za ekonomski oporavak žarište interesa usmjerava na privatni sektor. I upravo zato preporuke koje Hrvatskoj dolaze iz ozbiljnih ekonomskih izvora, uključujući i ovih dana objavljenu ocjenu Europske komisije o prekomjernim ekonomskim neravnotežama, niti jednom riječju ne spominju javne investicije kao izlaz iz sadašnjih problema. Štoviše, nije mi poznat niti jedan ozbiljan ekonomski dokument o Hrvatskoj u kojem bi se moglo pročitati da je nedostatak velikih javnih investicija bitan hrvatski problem.

Upravo suprotno, sukladno objektivnom iščitavanju ekonomskih činjenica i zdravoj logici, Hrvatskoj se preporučuje poduzimanje reformi koje će smanjiti, a ne povećavati troškove državnog i javnog sektora, omogućiti smanjivanje deficita i rezultirati uklanjanjem barijera poslovanju, povećanjem konkurentnosti i smanjivanjem poreznog opterećenja. Drugim riječima, Hrvatskoj se preporučuje poduzimanje reformi koje će jačati privatni sektor i privatnu inicijativu s krajnjim ciljem povećanja njegove sposobnosti za zapošljavanje i stvaranje radnih mjesta.

Radna mjesta stvorena na ovaj način traju puno dulje i stvaraju se u puno širem spektru gospodarskih aktivnosti od onih koja nastaju u direktnom provođenju javnih investicija. Svaka ozbiljna ekonomska analiza hrvatskog stanja pokazuje da su državni i javni sektor kritična karika na putu njezina ekonomskog oporavka, a jedini ispravan smjer prema tom cilju je smanjivanje, a ne povećanje troškova države.

ODLUČNOST I DOMOLJUBLJE

Zaključno, politika koja stvarno vodi računa o interesima hrvatskih građana može i mora imati samo jedan cilj - ekonomski oporavak. Njegovo ostvarivanje je moguće, ali zahtijeva formuliranje politika koje polaze od objektivne ocjene naše ekonomske stvarnosti. Politika je dužna građanima pošteno ukazati na težinu stanja i jasne smjerove mogućeg oporavka, koji se neće dogoditi preko noći. Prvi korak na tom putu je pokazati odlučnost u izbjegavanju manipulacija i ponavljanja grešaka iz prošlosti. U današnje vrijeme teško da postoji viši izraz domoljublja.

‘Dalić je uvijek bila na distanci s Karamarkom’

Za bivšu ministricu financija i saborsku zastupnicu HDZ-a Martinu Dalić mnogi će u stranci reći da je njihov najbolji ekonomski stručnjak. Stoga su očekivali da će upravo Dalić biti jedna od glavnih osoba zaduženih za HDZ-ov gospodarski program. No, kada je šef HDZ-a Karamarko formirao gospodarski tim, Dalić nije dobila niti jedan stranački odbor ili službenu funkciju. Postala je tek članica gospodarskog tima, inače neformalnog HDZ-ova tijela. Bez obzira na to, Dalić je sudjelovala i na mini klauzuri u Velikom Trgovišću, a i na Svehrvatskom gospodarskom forumu koji je doživio niz kritika. U HDZ-u se tada čulo da u timu postoje različite koncepcije oko gospodarskog programa. Zbog takve situacije, kažu naši izvori, bivša se ministrica počela povlačiti iz te priče.

- Dalić je prije svega eknomistica, pa tek onda političarka. Ona je stručna osoba koja ima jasne stavove. Neće odstupiti od njih zato što se nekome u stranci ne sviđaju niti će podržati nešto što smatra da nije dobro - kaže naš sugovornik iz HDZ-a i dodaje da su Dalić i Karamarko ionako uvijek bili na distanci.

- Nikada nisu bili bliski. Dalić ne spada u osobe koje će slijepo slušati naredbe iz vrha. Bila je jedna od prvih koja se na Klubu usprotivila naredbi da za svaku izjavu mora tražiti dopuštenje glasnogovornice. Njen je stav da za svoja stručna mišljenja ne treba ničije dopuštenje - kaže jedan član HDZ-a. Oni koji je bolje poznaju kažu da je uvijek bila kritična prema svemu što je smatrala stručno upitnim. Tako je i ovaj put bila spremna iznijeti mišljenje o državnim investicijama koje HDZ drži glavnim adutom za gospodarski rast i koje namjerava predstaviti na Investicijskom forumu u travnju. Prema našim saznanjima, Martina Dalić nije članica tima koji te projekte priprema.

(Rozita Vuković)