VELIKA SMJENA GENERACIJA U HRVATSKOJ CRKVI U REŽIJI PAPE FRANJE Nacionalno tvrđi biskupi idu u penziju

Promjene na vrhu hrvatskih katoličkih biskupija se nastavljaju, ali bez ikakve žurbe ako je vjerovati onome što je apostolski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Alessandro D’Errico, rekao nekidan s oltara šibenske stolnice na blagdan njezina imenitelja sv. Jakova: da će novi vojni ordinarij umjesto mons. Jurja Jezerinca (76) biti imenovan uskoro, novi gospićko-senjski biskup umjesto mons. Mile Bogovića (76) oko Božića, a novi šibenski umjesto nazočnoga mons. Ante Ivasa (75) u početku sljedeće godine.

Usput, toj trojici te već zamijenjenome krčkom biskupu mons. Valteru Županu (77) uskoro bi se u mirovini trebao pridružiti i biskup hvarsko-bračko-viški mons. Slobodan Štambuk (74).

Odrediti nasljednika

U Katoličkoj je crkvi je naime papa bl. Pavao VI. uveo pravilo, koje je pod papom sv. Ivanom Pavlom II. uneseno 1983. u Zakonik kanonskog prava: da dijecezanski biskup, navršivši 75 godina života, treba papi predati odreknuće od službe. Papa je vlastan to prihvatiti odmah ili kasnije, u tom pogledu ima posve odriješene ruke, kao što je posve slobodan odlučiti kada će i koga odrediti kao nasljednika. U tom pogledu postoje dvije moguće procedure: ili se (nad)biskupu odredi koadjutor koji mu pomaže, te ga nasljeđuje u momentu umirovljenja ili smrti (tako je i Jorge Bergoglio kao koadjutor naslijedio mons. Antonija Quarracina na nadbiskupskoj katedri Buenos Airesa, a u nas Dražen Kutleša mons. Ivana Milovana na stolici biskupa porečko-puljskoga), ili papa, što je mnogo češća praksa, imenuje novog biskupa istodobno kada prihvaća odreknuće prethodnoga ili nešto kasnije (naravno, i kad biskup umre na dužnosti).

Procedura

Papa, dakako, ne može znati sve o svim svećenicima na svijetu, pa njegovoj odluci prethodi procedura. Prvo, svaki dijecezanski biskup je dužan sastaviti i redovito ažurirati popis svećenika za koje smatra da ispunjaju kanonske uvjete (pored formalnih - navršenih 35 godina života i 5 godina svećeništva, doktorat ili barem magisterij iz Svetog pisma, bogoslovije, odnosno kanonskog prava - još važnije je da imaju vjerske krjeposti i ljudske vrline te da su na dobru glasu) i da su uistinu podobni za tu dužnost.

Drugo, biskup taj popis mora dostavljati papinskom legatu odnosno nunciju (to je onaj papinski legat koji je zadužen ne samo za odnos s mjesnom crkvom, nego i s državom). Na taj način legat - u Hrvatskoj konkretno sada apostolski nuncij D’Errico - ima popis svih mogućih novih biskupa u cijeloj državi. Kada se bliži rok umirovljenja nekog biskupa, tj. kad napuni 73,5 ili 74 godine, apostolski legat za tu biskupsku konferenciju ili apostolski nuncij zadužen za tu zemlju provodi istražni postupak, šaljući upitnike u kojima se pita kakav bi trebao biti profil novog biskupa. U te konsultacije obavezno su uključeni svi svećenici u dijecezi, u načelu i biskupi okolnih biskupija, osobito oni koji su u istoj crkvenoj pokrajini (dakle sufragani istog metropolita), a konsultacija može biti i šira, dakle i s laicima.

Tu zna veliku ulogu igrati faktor “dobrog glasa”, jer jedni drugima znaju predbaciti istinske, a katkad i izmišljene mane, dok drugima glatko prođu i djeca, i ljubavnice odnosno ljubavnici.

Kad je sve to obavljeno, apostolski nuncij podastire tri imena Kongregaciji za biskupe, ona se obično opredjeljuje za jednoga (ili iznimno za dvojicu) - ali rimski prvosvećenik ničim nije obavezan prihvatiti neko od tih imena. Benedikt XVI. je, na primjer, za nadbiskupa Mechelena i Bruxellesa imenovao mons. Andréa Léonarda koga nije predložio ni nuncij ni kler, ali je bio blizak po pogledima tadašnjem papi. Léonard je ove godine morao podastrti odreknuće a (još) nije kardinal, jer ga je papa Frane dvaput “preskočio” imenujući kardinale, što se po vatikanskim kuloarima smatra “kaznom” zbog nametanja.

Profil novih biskupa

Sadašnji papa Bergoglio je iznio svoje dodatne zahtjeve u pogledu profila novih biskupa. Preklani je upozorio novozaređene biskupe da “pastiri moraju mirisati po ovcama”: “Zahtijevam od vas, molim vas, da ostanete među svojim narodom. Treba ostati! Izbjegnite sablazan aerodromskih biskupa!” aludirajući na one koji su stalno na putu (čemu se, uostalom, izrijekom protivi i Zakonik kanonskog prava). Papa Frane im je istom prilikom rekao: “Vaša nazočnost u dijecezi nije sporedna, nevažna.

Tu prisutnost traži sam narod koji želi vidjeti svog biskupa u svojoj sredini, da mu je blizu. Ne zatvarajte se! Siđite među svoje vjernike i na periferije svojih biskupija i na sve ‘egzistencijalne periferije’, gdje vlada trpljenje, samoća, ondje gdje je čovjek ponižen!” Papa koji se rado smije i rado čuje dosjetku zahtijeva od biskupa da imaju smisao za humor: “To je milost za koju moramo moliti svi mi biskupi: Gospodine, daj mi osjećaj za humor. Naći načina da se znamo nasmijati, najprije, na vlastiti račun a zatim i na druge stvari.”

Otvoreno je pitanje koliko će taj duh koji je papa iz Argentine unio u vatikanske zidine utjecati na odabir sljedećih hrvatskih biskupa. Neki očekuju da će se nastaviti svjež trend pokazan izborom mons. Mate Uzinića na biskupsku katedru u Dubrovniku, a zatim fra Ivice Petanjka na dužnost biskupa krčkoga.

Katolička crkva je odavna naučila da ne stavlja sva jaja u istu torbu, pa stoga ni jedan papa nije imenovao biskupe samo na svoju sliku i priliku. To bi bio prilično pouzdan put u raskol, a njega se Crkva boji kao guje, pa se katkad dâ i ucjenjivati od ekstremističkih manjina, poput lefebvrijanaca. Biskupi na odlasku pripadaju nacionalno tvrđoj liniji, biskup Štambuk se zauzima i za političku prevalenciju katoličkog načina života nad ostalima (svojedobno je iznio mišljenje da “budući hrvatski predsjednik treba biti katolik ne samo po krsnom listu nego i po svjedočanstvu života u vjeri”, što baš i nije u skladu s ustavnom odredbom o zabrani vjerske diskriminacije), ali ipak se nisu, barem ne javno, zauzimali za povratak fašističkih simbola (poput biskupâ Košića i Pozaića, koji su potpisali peticiju da se u Hrvatsku vojsku kao obvezatan uvede ustaški partijski pozdrav).

Nije rečeno da će to biti diskriminanta za Svetu Stolicu (iako ondje nisu bili sretni istrčavanjima biskupâ u izbornim odnosno političkim dvojbama koje se ne tiču katoličkoga crkvenog nauka). Prema tome, nepotreban je strah od nekoga “progresističkog” zaokreta. “Ja sam vjeran sin Crkve”, rekao je papa Bergoglio, koji tolerancijom i milosrđem nikada ne prelazi granice vjerske dogme i vjerskog nauka.

Strani biskupi

Podjednako je vjerojatno pretjeran strah da će Vatikan nastaviti dovoditi za biskupe samo ljude iz drugih dijeceza: Kutleša je došao iz susjedne države, iz Biskupije mostarsko-duvanjske, Uzinić iz Nadbiskupije splitsko-makarske, koja je uostalom bila rasadnik kadrova i drugdje, a Petanjek, Slavonac iz Drenja, iz kapucinskog reda. Ipak, o tome se šuška - ali ne u vatikanskim, nego u hrvatskim crkvenim kuloarima.

Biskupije koje očekuju smjene prilično su deficitarne svećenicima: u Vojnom ordinarijatu ih je dvadesetak, u Gospićko-senjskoj pedesetak, u šibenskoj ih je osamdesetak na župama, ali je većina franjevaca iz Provincije Presvetog Otkupitelja, a i u Hvarsko-bračko-viškoj ih je tek četrdesetak. Baza za izbor biskupa je sužena. Prema tome, dođe li netko “sa strane” to ne treba tumačiti “politički”, a još manje ako bude redovnik (nisu li u Hvaru već stolovali franjevci Carev i Zaninović te dominikanac Bezmalinović?, nije li veliki šibenski biskup Srećko Badurina bio franjevac trećoredac?, nije li Papa isusovac? - kao i mons. Pozaić, uostalom; ni sami redovi ne stavljaju sva jaja u istu torbu).

Po jednom biskupu se ne mogu ocjenjivati ni Crkva ni trend. Sve kad bi ljudi, jednom imenovani, ostajali kakvi su bili - jer i u Crkvi vlast utječe na čovjeka i mijenja ga. Ipak će biti zanimljivo usporediti sve biskupe imenovane u pontifikatu pape Frane s onima umjesto kojih su došli. Ne politički, nego kao “znak vremena”, da se poslužimo crkvenim terminom.