INTERVJU

VELIMIR ŠONJE, JEDAN OD NAJUGLEDNIJIH DOMAĆIH EKONOMISTA, O PRELASKU HRVATSKE NA NOVU VALUTU 'Uvođenje eura je jeftin i brz put do sniženja kamata'

Nacionalna demokracija u tako važnom pitanju kao što je uvođenje nove valute ima primat, što znači da ne treba isključiti referendum o uvođenju eura. No, prije toga je najbitnije da političari euru pristupe s manje strasti
Velimir Šonje, Arhivanalitika
 Goran Mehkek / Hanza Media

​Nakon što smo doznali da premijer i guverner žele uskladiti napore za uvođenje eura, Velimir Šonje, jedan od najuglednijih domaćih ekonomista, nametnuo se kao najlogičniji izbor za razgovor o toj temi. Razlog je jednostavan. On, naime, već godinama promišlja pluseve i minuse uvođenja nove valute.​

Dogovor Plenković-Vujčić da se pokuša uvesti euro doima se kao jedna od krupnijih strateških odluka u posljednjem desetljeću. Vaš dojam? Što dobivamo, a što gubimo prelaskom na euro?

- Prelaskom na euro dobivamo uštedu na troškovima konverzije valuta, niže kamatne stope, pristup instrumentima refinanciranja i sudjelovanje u emisijskoj dobiti Europske središnje banke, pristup fondovima Europskog mehanizma stabilnosti u slučaju budućih kriza, ukidanje eurske valutne klauzule i prestanak straha dužnika od promjena tečaja te oslobađanje dijela deviznih rezervi s obzirom na to da se potreba za njima smanjuje ako su bilance u eurima. To je važno jer znači da se uvođenjem eura smanjuju sistemski valutni rizici. S druge strane, gubimo kunu koja ne funkcionira kao valuta u punom smislu te riječi, pa stoga i ne gubimo mnogo. I moramo uplatiti kapital u Europsku središnju banku te upisati kapital mehanizma stabilnosti, što znači jamčiti za eventualne gubitke zajedničkih institucija, ali ćemo u njihovim odlukama zato punopravno sudjelovati. U potencijalno negativne strane treba ubrojiti opasnost da u trenutku zamjene neki trgovci zaokruže cijene prema gore. Taj efekt u pravilu nije velik i brzo nestaje, ali ga treba dobro istražiti i prevenirati regulacijom i djelovanjem državnih tijela u smjeru poticanja konkurencije. Ali, stanimo na loptu. Mi smo još godinama daleko od zamjene valuta.

Prvo treba aplicirati za ulazak u takozvani Europski tečajni mehanizam u kojemu ćemo provesti nekoliko godina prije zamjene valuta. To je obveza koju smo preuzeli ulaskom u EU. Pritom treba uvažiti činjenicu da pravu sadržajnu javnu raspravu o euru još nismo imali. Argumentiranom raspravom treba shvatiti da je dobro da fiskalna i monetarna politika imaju jedan zajednički, usklađeni cilj. Predvidivost politike i težnja fiskalnoj odgovornosti u dugom roku do zamjene valuta najveći su dobitak.

Taj sustav za navigaciju makroekonomskih politika može biti poticajan za gospodarski rast. A do zamjene ostaje dovoljno vremena da se pažljivo odvagnu svaka lipa i cent očekivanoga dobitka i gubitka, uključujući i strah od raspada eurozone. Iako, smatram da i udaljena mogućnost raspada govori u prilog nekoj vrsti valutnog aranžmana u EU. Jer, zamislimo li u teoriji raspad do kojega, uvjeren sam, neće doći, valja nam razumno birati želimo li biti u klubu s Njemačkom, Austrijom i Slovenijom ili na vjetrometini sa zemljama kao što su Grčka i Italija. Odgovor se nameće sam od sebe.

Tablice HNB-a pokazuju da se kunizacija kreditnog poslovanja banaka zahuktava. Je li riječ o grudi snijega koja raste ili kunizacija ima svoj očigledni limit u valutnoj strukturi depozita te se može reći da je bez promjene politike HNB-a daljnja kunizacija kredita već pred svojim limitom? Koji su uopće sistemski rizici kunizacije kreditnog poslovanja čak i ako netko nagovori štediše na pretvaranje eura u kune?

- Gruda snijega je pretjeran izraz jer je oporavak kredita vrlo slab. Dok nema velike potražnje za kreditima, banke imaju prostor u bilancama za nuđenje kunskih kredita. Taj prostor transformacije izvora sredstava u kredite nije neograničen. Postoje limiti u pogledu valutne strukture i ročnosti. Stoga, ako bi došlo do snažnog oporavka potražnje za kreditima, ubrzo bi se vidjela veća razlika kamatnih stopa na štetu čistih kunskih kredita bez valutne klauzule. Krajnji limit djeluje sa strane izvora sredstava. Građani i dalje više od 70 posto štednje drže u stranim valutama. Postavlja se pitanje koliko bi to kamatne stope na kunsku štednju trebale biti još veće od onih na eursku štednju da ljudi konvertiraju deviznu štednju u kune. I, važnije, koliko bi u kriznim situacijama te kamate morale još rasti da ljudi nastave vjerovati kuni i u teškim vremenima? Te bi kamatne stope bile jako visoke pa je uvođenje eura brži i jeftiniji put da se dođe do nižih kamatnih stopa i pristupa izdašnim izvorima likvidnosti i financijske stabilnosti kakve sami ne možemo proizvesti.

Jedan je dnevni list objavio informaciju da imamo deset posto šanse uvesti euro u deset godina? Je li riječ o pretjeranom skepticizmu s obzirom na to da je Europska komisija pokazala volju za širenje i jačanje eurozone? Koja je ključna prepreka uvođenju eura?

- Šansa raste na 80 posto za deset godina ako se u zemlji postigne široka suglasnost da je uvođenje eura opći interes. Najveća prepreka uvođenju eura je izostanak visokog stupnja suglasnosti o uvođenju eura. Suglasnost o tako važnom nacionalnom pitanju moguća je samo na temelju razumijevanja koristi od uvođenja eura. Europska komisija u tome nije bitna. Važna je hrvatska javnost koja većinom gaji simpatije za euro, ali sada to treba racionalizirati. Valja poći od činjenice da sve manje i otvorene države EU imaju euro, osim Danske. Danci vole simboliku krune, ali su njezinu vrijednost de facto fiksirali u euru, što znači da uvoze monetarnu politiku Europske središnje banke. Najmanje veće zemlje koje nemaju euro su Češka i Mađarska, ali njihove su ekonomije nekoliko puta veće od naše i ljudi pretežno štede u domaćoj valuti, a realni tečajevi im ne osciliraju posebno drukčije od našeg. Treba graditi shvaćanje da male i otvorene zemlje, koje su prožete upotrebom strane valute poput Hrvatske, imaju relativno veće troškove vlastite te relativno veće koristi od korištenja međunarodnih valuta. Uzmite primjer slabljenja tečaja. U malim zemljama to poskupljuje proizvodne inpute, energiju, tehnologiju i otplate dugova u domaćoj valuti. U najvećim gospodarstvima poput eurozone, SAD-a i Japana taj je problem puno manje izražen jer mnogo toga efikasno proizvode sami, uključujući i novac, što mi ne možemo zbog odnosa specijalizacije i veličine i slabih institucija. To je tek jedan od nekoliko važnih argumenata zašto manje i otvorene zemlje imaju veće koristi od monetarne unije čak i kad su vrlo razvijene poput Irske i Belgije. A ni Škotskoj i Walesu ne škodi funta, iako izravna usporedba nije relevantna.

Pazite, sve članice EU koje imaju manje od šest-sedam milijuna stanovnika ili imaju euro ili vežu vrijednost svojih valuta uz euro. To nije slučajno, nisu tamo posvuda na vlasti monetarne neznalice. Ali, apeliram još jednom na shvaćanje da, osim koristi od zamjene valuta, postoje koristi od procesa pripreme. Na primjer, javni dug od 85 posto BDP-a opasan je i skup za zemlju poput Hrvatske. Omjer se mora dugoročno smanjivati kako bismo sačuvali fiskalnu fleksibilnost i suverenitet. Cilj dugoročnog smanjenja omjera Vladine zaduženosti potpuno se podudara s jednim od uvjeta za uvođenje eura. Tu su i niska inflacija i niske kamatne stope kao uvjeti, dakle sve stvari od kojih građani i poduzetnici mogu imati koristi.

Je li za proces uvođenja eura bitno tko je guverner HNB-a? Je li s vama tko razgovarao o mogućnosti da se prihvatite tog posla?

- Sa mnom nitko nije razgovarao, ali to nije tema. Nije prošlo tjedan dana otkako se tema o euru pojavila u medijima, a već se svodi na pitanja o osobama i dužnosničkim mjestima. Čeka nas široka javna rasprava, uključivanje stručnjaka iz javnog i privatnog sektora, mnogo analiza, prikaza, debata tijekom mnogo godina. Treba raščlaniti svaki cent očekivanih koristi i troškova. Nemoguće je reći samo “moramo uvesti euro” i tražiti nekog monetarnog mesiju jer će to izazvati skepsu i odbijanje. Treba educirati, raspravljati, dokazivati, proračunavati, i to sizifovskom upornošću, godinama, u političkim institucijama i izvan njih. Ta neprirodna šutnja o euru nakon ulaska u EU 2013. godine bila je izraz nedopustive političke površnosti i dobra je već sama činjenica da je netko prekinuo šutnju. Argumenti se dugo grade jer samo uz rafinirane i izgrađene argumente političari mogu izgraditi sigurnost u konačne odluke. Bez toga odluke neće biti jer uvođenje eura nije tehnokratska, nego demokratska politička odluka par excellence.

Zanimljivo je da danas nacije s problemima niti ne pomišljaju na ukidanje eura. Grci to nisu razmatrali kao ozbiljnu opciju zbog toga što je pretežni dio stanovništva bio za euro. Čini se da će slično biti u Italiji jer 68 posto Talijana ne želi povratak lire. Kako to da kod nas sve više političara hrabro govori o kunizaciji kao smjeru, a dojam je da i kod nas građani više vjeruju u euro? Pogrešna procjena?

- Dok smo bili zabavljeni svakodnevnim vijestima iz Grčke, promaknulo nam je da su euro nakon Slovenije 2007. uvele Slovačka 2009., Estonija 2011., Latvija 2014. i Litva 2015. godine. Tih pet zemalja nije ušlo u eurozonu kao guske u magli, niti su tamošnji političari poltroni Bruxellesa. A te su zemlje puno sličnije Hrvatskoj od Grčke, osim možda po visini javnog duga i kamatnim stopama koji su manji nego kod nas. Njihovi su političari racionalno shvatili da će građani i tvrtke imati koristi od eura. Euro nije lijek za sve, ali im je pomogao u rješavanju teških ekonomskih problema u krizi i bržem izlasku iz nje. Kod nas se oduvijek govori o nekom suprotnom procesu - kunizaciji ili deeurizaciji - ali nikada nisam čuo ili pročitao realan plan za to. Rasprave o euru, koje slijede, protivnicima eura su prilika da prikažu realan i ozbiljan plan deeurizacije pa da se taj plan stručno vrednuje. Treba pokazati nešto što mi se sada čini nemoguće: da se u realnom vremenu i uz prihvatljive troškove financijski sustav može deeurizirati i da je to vrijeme kraće, a troškovi manji, nego u alternativnom scenariju uvođenja eura. Pritom je važno odvojiti problematiku kunizacije odnosno deeurizacije od pitanja kolebanja tečaja. Onima koji vjeruju da Hrvatska može imati koristi od širih kolebanja tečaja treba odmah poručiti da se tečaj kune može kolebati na putu do zamjene eurom. Jednom kada uđemo u Europski tečajni mehanizam, a u njemu ćemo provesti nekoliko godina, kuna se može kolebati +/-15 posto oko centralnog pariteta buduće zamjene valuta, što je više nego u posljednje 23 godine. Ne mislim da nam je to potrebno, ali samo napominjem da ako netko misli da je kuna 6-7 posto precijenjena, ne mora biti protiv uvođenja eura jer ima dovoljno vremena i prostora za korekcije.

Treba li uvođenje eura biti referendumsko pitanje? Vjerujete li u nacionalni konsenzus ključnih političkih stranaka o euru?

- Ne znam kakva su europska pravila, ali mislim da nacionalna demokracija u tako važnom pitanju ima primat, što znači da ne treba isključiti referendum. Ali, sada je prerano za to i nema nikakve veze to što ankete pokazuju da većina građana preferira euro. Zasad bi velika stvar bila da se ključni politički igrači dogovore da je ovo važna, velika tema i da se na njoj počinje raditi sa što manje strasti i politikantstva. Bit će sigurno puno populizma, neće nedostajati onih koji će pokušati poentirati na jeftinom uzbuđenju pričama o tome da u eurozoni velike ribe jedu male, da predajemo nacionalni suverenitet za koji smo se borili, da ćemo završiti kao Grčka i slično. Konsenzusa nikada neće biti jer će uvijek biti profesionalnih uzbunjivača, ali visok stupanj suglasja treba graditi racionalno, argumentima, proračunima, neovisnim stručnim skupinama koje će uključiti različite poglede i dionike tako da se umiri prirodan strah razboritih ljudi, a na čistinu istjeraju oni koji će u nedostatku argumenata i na ovoj temi sijati površnost, nepovjerenje i strah.

Priča se da bi HNB mogao pomoći Ministarstvu financija da riješi pitanje nagodbe s bankama. Ima li zbog rješavanja pravne i financijske neizvjesnosti, recimo, smisla smanjiti obavezne rezerve i početi bankama plaćati kamatu na obaveznu rezervu te drastično srezati bankarska izdvajanja za DAB?

- Ne znam što se priča i ne zanima me, ali znam što su rizici. Sljedećih godina svijet će vjerojatno ući u ciklus rasta kamatnih stopa i za nas je izvanredno važno iskoristiti svaku priliku da se spriječi ili umanji učinak prelijevanja rasta inozemnih na domaće kamatne stope. Proces koji prethodni zamjeni valuta, dakle proces pristupanja eurozoni, podrazumijeva smanjivanje regulacijskog troška. Prema tome, ako nam je euro dugoročni cilj i ako se politika počne, da tako kažem, navigavati prema tom cilju, imamo dobar razlog za smanjivanje troškova regulacije. To može djelovati kao amortizer i apsorbirati dio budućih pritisaka na rast kamatnih stopa. No, to može biti samo dopunska mjera. Fiskalna politika je fundamentalna. Ključ leži u dugoročnom smanjenju tereta javnoga duga. Sve su to dobri razlozi da krenemo prema euru, bez obzira na to kada ćemo tamo stići. Cilj je važan, ali put je još važniji.

Prodaja 25% HEP-a zbog 49% Ine znači samo više uhljeba u Ini

Kako gledate na ideju prodaje 25 posto HEP-a za renacionalizaciju 49 posto Ine?

- Vjerujem da ste iz dosadašnjega dijela razgovora shvatili da sam skeptičan u pogledu odluka koje se donose preko noći, koje su iznuđene emotivnim reakcijama na izvanredne događaje. Osobito u financijama. Stoga ne mogu ništa misliti o omjeru 25 za 49 kada u javnosti nema ni približnih relevantnih informacija o tome koliko te kompanije vrijede. Tu prestaje svaka ekonomska rasprava. S polit-ekonomskog motrišta grozim se načina kako se u našoj zemlji upravlja državnim tvrtkama, s dnevnom politikom duboko u svim porama. Zato ove omjere, ako se realiziraju, vidim prije svega kao najavu više političkog uhljebljivanja u Ini, a malo manje u HEP-u. Jer, sve ono oko nacionalnog interesa je, prema mojem mišljenju, pogrešno postavljeno. Nacionalni interes se realizira pametnom kontrolom prirodnih resursa, donošenjem dobrih zakona kroz razvijene demokratske procese te čvrstom i efikasnom provedbom kvalitetnih zakona. No, naši političari brkaju te bitne instrumente realizacije nacionalnog interesa s vlasništvom i upravljanjem poduzećima. Adam Smith je još 1776. uočio da nema većeg sukoba interesa od tog.

Čini li se da s hrvatske ekonomsko-političke scene nestaju i političari i ekonomisti koji podupiru ideje slobodnog tržišta i privatne inicijative te se većina sve više radije kladi na bitnu ulogu države?

- A kada su to naše političke nomenklature prožimali ljudi koji su podupirali protržišne ideje, koji se nisu kladili u moć države da rješava sva bitna razvojna pitanja? Takvi malobrojni ljudi politikom su lutali slučajno, s malo političke moći koja je uvijek ovisila o dobroj volji i procjeni nekoga drugog, a ne o njima samima. Razni vidovi etatizma i velika skepsa prema tržišnim odnosima hrvatska su konstanta i razlog zašto se desetljećima koprcamo u razvojnom glibu. Prije ili poslije ljudi će to shvatiti, pitanje je samo koliku još cijenu moramo platiti dok većina ne dođe do tog saznanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:14